-Mišo je fenomen, sociološki i pjevački. On je kao buntovnik, a publika se od početka podsvjesno s njim identificirala. I to je ostalo do danas. Mladi, koji se nisu ni rodili dok je on bio zvijezda, oni ga jednostavno obožavaju! Po meni, kada je riječ o zabavnoj glazbi, Mišo je pjevač broj jedan!
Govori tako Dušan Šarac, skladatelj, autor, aranžer, dugogodišnji glazbeni urednik u vodećim diskografskim kućama bivše države, Jugotonu i Suzyju, a kasnije i u Cratia Recordsu, umjetnički voditelj šibenskih Večeri dalmatinske šansone i omiškog Festivala dalmatinskih klapa, čovjek koji je pisao i surađivao s mnogim glazbenicima, pa tako i s Mišom s kojim prijateljuje cijelog života i s kojim dijeli grad u kojem su obojica rođeni, njegove ulice i kvartove u kojima su odrastali snivajući glazbu kojoj su se kasnije u životu, svatko na svoj način, i posvetili.
-Mišo i ja znamo se od kada smo bili dica. Mi smo živili u Šarinoj kući na Starom pazaru, a njegova je starina bila u Škopincu odakle je i moja mater, Karađolinica. Mišini su se kasnije preselili u Ulicu Nikole Tesle u Varošu. Ispod njega je bija Pattiera, pa Vice, a doli Arsen i Duško Jaramaz. Neke čudne silnice postoje u toj ulici. Slučajno, a možda i ne... Postoje neke prirodne zakonitosti da čovjek na neke stvari naprosto nema odgovora, pa možda između ostalog i na to. Mišo je uvijek bio drugačiji. Bio je, što se kaže, fakin. Imao je svoju ekipu u kojoj je bio najstariji. Ti su momci pravili cirkuse po gradu, krali po Jadriji. Onda bi on uredovao i natjerao ih da ljudima vratiti sve što su ukrali. Uvijek je bio za pravdu. U školi baš i nije briljirao, iako je vrlo inteligentan. Imao je 400 neopravdanih sati. Na kraju je završio za tapetara, ali je u to vrijeme igrao nogomet za juniore Šibenika. Bio je golman u generaciji s Perom Nadovezom i Antom Žajom – prisjeća se Šarac.
Na svom glazbenom putu, kaže, Mišo je uvijek bio vuk samotnjak.
-Nikada iza sebe nije imao lobije. Na početku karijere ruku mu je dao Pero Gotovac, divan čovjek s kojim sam bio dobar i privatno i poslovno. Ništa ne možeš sam, pogotovo u ovom poslu, ali ako nisi taj koji trebaš biti ne mogu ti pomoći nikakve veze i poznanstva. Gotovac mu je dao početni uzlet, ali je Mišo sve kasnije sam napravio. I uspijevao je, za divno čudo, sve svoje zamisli provesti u djelo!
I nije to bilo lako, jer su estrada i diskografija u bivšoj državi, reći će Šarac, bili na visokoj razini.
-Zlatno doba jugo-diskografije bilo je od 70-ih do 80-ih godina. Bili smo svjetski rekorderi s obzirom na broj stanovnika. Kada sam 1979. u Milanu snimao Parni valjak, talijanski producenti su me pitali o našoj diskografiji. Rekao sam da je jedna pjevačica, Lepa Brena, jednu ploču s kasetama, tada se to tako računalo, prodala u milijun primjeraka, a Danijel Popović s Džuli 840 000. Rekli su da je to nemoguće, da izmišljam. Njihov rekord tada je bio Claudio Baglioni s prodanih 120 000 ploča. Mišo nijednu svoju ploču nije prodao ispod 100 000 komada. Međutim, u ukupnoj diskografiji on je apsolutni rekorder s 20 milijuna prodanih ploča. Nastankom hrvatske države dogodio se apsurd, nestala je hrvatska diskografija, kao da si je škarama odrezao. Danas snimljene ploče i albumi služe za poklon prijateljima i rodbini.
Miši su svojedobno, reći će i to Šarac, neki osporavali pjevački talent. Govorili su da "sa sluhom nije baš najbolji". Ništa od toga, smatra, nije točno.
-Na sreću postoje snimke. Neka ljudi poslušaju i vide što je sve i kako pjevao. Snimio je toliko žanrova, da su svi šokirani. Pjevao je i blues. Istina je to. Nevjerojatno, ali on je bio toliko svestran. I ima tzv. moderan glas. Postoje glasovi koji su nekada bili dobri, ali su sada staromodni, ali Mišo je uvijek svjež. Njegov način pjevanja i timbar daju mu taj moderan glas. Osim toga ima savršenu dikciju i agogiku. On pjeva od pianissima do fortissima. Oliver, recimo, koji je bio velik pjevač, u usporedbi s Mišom pjeva ravno, mezzoforte. Uostalom, generacije koje nisu ni bile rođene kada je on bio najpopularniji, i danas uvijek kada je neko veselje slušaju samo Mišu.
Tu fascinaciju publike i Šarac je sam doživio na Mišinim zadnjim koncertima u splitskoj i zagrebačkoj Areni. U Zagrebu je petnaestak dana prije slušao i Prljavo kazalište. Želio je, kaže, usporediti atmosferu i osjetiti puls publike na tim po svemu različitim koncertima.
-Bilo je sve puno i na Prljavom kazalištu i na Miši. Prljavo kazalište moji su miljenici jer su počeli sa mnom kao urednikom u Suzy produkciji. Ljudi su s njima pjevali i sve je bilo super, ali kada se Mišo popeo na binu, to je bilo neopisivo. Njegova publika s njim pjeva od početka do kraja. Oni znaju svaku rič pisme, a drugima publika pjeva smo refrene. On je idol masa i to ne može biti nitko nego Mišo. Jednom je samo držao mikrofon, a 15 000 ljudi je pjevalo. Na kraju im je rekao: "Svaka vam čast, bolji ste od mene!". On vjeruje da je ono zadnje što je snimio najbolje u njegovoj karijeri, što nije istina, ali tu energiju prenese na publiku.
Koliko je Mišo bio oduvijek bio svoj, govori i način na koji je birao pjesme. Tekst mu je, tvrdi Šarac, bio najvažniji, a melodija u drugom planu.
-Radio sam s Mišom puno pjesama, na stotine valjda. On bi smo rekao: "Aj, Šarčino nađi ti meni tekstove". Onda bih ja našo 20-ak tekstova i svi su bili odlični. I od pokojnog Drage Britivća. Mišo bi ih čitao na glas isprid mene: "Vidi ovo. Strašan tekst, ali nije za mene". Imao je te kriterije i instinkte da je točno znao što je za njega. Uvijek je govorio ako mi se tekst sviđa, ako je dobar, onda ni melodija ne može puno pogriješiti!
Prve gaže i nastupe pred publikom Mišo je imao u Beogradu nakon što je tu odslužio i vojni rok. Ali, ništa se od toga ne bi dogodilo i Mišo bi se vratio u rodni Šibenik, da nije bilo njegovih Šibenčana koji su mu u jednom beogradskom hotelu sredili angažman.
-Vjerojatno Mišo nikada ne bi postao pjevač da nije bilo arhitekta Ivana Medića koji je u to vrijeme studirao u Beogradu, Milutina Dedića, Arsenova brata i Valka Vuletina. Našli su mu gažu u nekom beogradskom hotelu, nabavili crno odijelo i leptir mašnu... Dobio je angažman na mjesec dana. Pjevao je strane pjesme, uglavnom talijanske i tako je počelo. Kasnije je i sam Mišo govorio kako je počeo pjevati zahvaljujući njima.
Prvi festivalski uspjeh dogodio mu se 1969. godine na sarajevskom Šlageru sezone s pjesmom Đorđa Novkovića "Više se nećeš vratiti". Nakon toga uslijedio je munjevit uspon u estradnu orbitu.
-Godine 1974. poslao sam na Splitski festival pjesmu Obala mojih snova. Bila je primljena i Mišo je to pročitao u Slobodnoj Dalmaciji. Nazvao me i rekao: "Čuj, to ću ja pjevati". U talijanskom prepjevu na festivalu ju je tu pjesmu pod nazivom Stelle d'oro pjevao Al Bano. Sjedimo Mišo i ja na generalnoj probi na Prokurativama i slušamo Al Bana, u aranžmanu koji je napravljen za njega, a Mišo mene pita "Koja je ovo pisma?", "Tvoja", kažem, a on će opet "Ma nije, zvuči sasvim drugačije". Bio je tada vicas, ali ne znam je li se to šalio ili je mislio ozbiljno.
Šarac je svog prijatelja ispratio i na njegovu posljednjem festivalskom nastupu. Oproštaj od festivala, jer je tako odlučio, dogodio se u Splitu 1980. godine. Mišo je s klapom Šibenik otpjevao Dobra ti večer, mati moja, a kada se publici naklonio ona je njega, i cijelu pozornicu, zasula crvenim garofulima.
-Kada smo radili 10 godina festivala Šansone u Šibeniku doveli smo sve najbolje izvođače. Naravno i Mišu. Bilo je 20 pjesama i trebalo je napraviti redoslijed izvođenja. Zamolio sam Arsena da on to napravi. Nema problema, rekao je, ja mogu biti u sredini, ne mogu ja završit. To može samo Mišo i nitko drugi. Tako je i bilo. Kada je Mišo izišao na pozornicu nastale su ovacije. Arsen je na to samo rekao: "Ovo je normalno!" - smije se Šarac i ističe kako je između ova dva šibenska glazbena diva oduvijek postojala neka tajna veza uvažavanja: Arsen je volio Mišu, a Mišo je cijenio Arsena!
-Arsen je pričao kako bi, kada bi došao kući u Varoš, materi znao reći da je u Zagrebu imao koncert i da je bilo baš lipo. Onda bi Ljerka, nevjerojatno bistra žena, rekla: "Aj, moj sinko, baš mi je drago, ali meni je draži Mišo!"
O Miši bi, njihovu druženju i suradnji, reći će Šarac, još puno toga mogao ispričati. Ni u jedan roman, možda, sve ne bi moglo stati. No, jedan događaj, posebno pamti iz vremena kada su u Zagrebu živjeli kao cimeri i dok su uspjesi s kojim se danas mogu hvaliti, tek bili na vidiku.
-Miši je majka bila bolesna i trebao je u Šibenik, ali ni on ni ja nismo tada imali ni za kartu za vlak. Odemo u Gradsku kavanu, tamo su svirali ljudi koje smo znali, ali nitko nije novca da nam posudi. Izlazimo vani i ususret nam dolazi jedan momak, sav ozaren što vidi Mišu i pita može li dobiti autogram. Zamolio nas je i bi li s njim popili piće, a onda sam ja počeo: "Mišo je zvijezda, ti njega obožavaš... "Je, kaže on, meni je ovo čast...". "Vidiš ti to, nastavio sam ja, a mi ti nemamo ni za kartu za vlak da Mišo posjeti bolesnu mater... Momak pita koliko treba, dao nam je novac, ja sam zapisao njegovu adresu... Ne zna se je li bio više u čudu tada ili kasnije kada smo mu došli vratiti novac! Rekao sam tada Mišu da zapamti to za cili život da zna kakvi su ljudi.
Šarac će za Mišu reći i kako je uvijek bio vrhunski profesionalac s kojim mu je u studiju bilo najlakše raditi. Savjete i primjedbe uvijek je prihvaćao i nikada se nije bunio zbog toga. Koliko je bio svjestan svojih dometa, onoga što može ili ne može, možda dobro ilusustrira Mišina izjava nakon što je bio na koncertu Elvisa Presleyja u Medison Squere Gardenu.
- Mišo mi je pričao da je kada je Presley otpjevao "My way", i kada je koncert završio, sam sebi rekao da bi, ako bi ga netko pitao na izlazu iz dvorane "Čime se vi bavite", odgovorio "Ja sam pomorac, a ne pjevač!". Eto, takav je Mišo!