"Hall of fame" Šibenske narodne glazbe bogatiji je za još dvojicu članova. To su Neven Vučenović i Denis Radačić, glazbari koji ove godine navršavaju 50 godina neprekinutog rada u jednom od najstarijih puhačkih sastava takve vrste u Hrvatskoj, utemeljenom 1848. godine.
Na svečanosti u povodu Svete Cecilije, zaštitnice glazbe i glazbenika, u Domu ŠNG-a, uz buran pljesak i usklike odobravanja, uručen im je Velered Šibenske narodne glazbe, priznanje i medalja za pola stoljeća neprekinutog sviranja u orkestru.
Čitav jedan život proveli su Neven i Denis u ŠNG-u, "diki i ponosu Šibenika", najstarijemu kulturnom društvu Krešimirova grada, poklonivši mu svoju ljubav, dobru volju i slobodno vrijeme. S njima dvojicom, sada su u društvu šestorica nositelja glazbarskoga Velereda, ustanovljenog prije nekoliko godina, i svi su aktivni glazbenici.
U Motovunskoj šumi
Medalju zlatnog sjaja u obliku lire na plavoj vrpci istaknutoj niže oko vrata otprije nose Boris Štrkalj, Darko Gulin, Ljubo Šokota i Joško Baljkas. Zajedno imaju nekoliko stotina godina glazbarskoga staža, a kolika je to vrijednost, svjedoči podatak da su, tijekom dugih 175 godina postojanja orkestra, 50 neprekinutih godina u Glazbi upisala svega jedanaestorica članova.
Jubileju Vučenovića i Radačića pažnju je posvetio i Hrvatski sabor kulture, te im je Josip Barišić, predstavnik toga saveza za sjevernu i srednju Dalmaciju, na proslavi svete Cecilije uručio posebno priznanje.
Denis Junaković, potpredsjednik Glazbe, nije ih na svečanosti tek tako najavio kao "mladiće". I sami kažu da u njima živi duh onih dječaka od 12 i 11 godina koji su 1973. prvi put s ponosom zasvirali kao članovi orkestra te nastavljaju i danas.
– Moj prvi nastup bio je na smotri puhačkih orkestara Hrvatske u Motovunu. Ne sjećam se baš s kakvim uspjehom smo svirali pod palicom maestra Ante Vuletina, koji nas je također učio svirati u maloj školi Glazbe, ali dobro se sjećam društva vršnjaka koje se možda prvi put u životu odvojilo od kuće i "okusilo život". Neki su i zalutali u gustoj Motovunskoj šumi – prisjeća se kroz smijeh Neven Vučenović.
Nekako je brzo prošlo, govore sjetno nerazdruživi prijatelji iz tih dana. Neven tako ovih dana pjevuši onu Ive Pattiere "Da mi se vratit‘" – misleći na prvi nastup u Istri, a Denis bi volio da ima još barem 20 godina "fore" do priznanja koje im je uručeno te večeri. Kažu da nema ni jednog člana Glazbe koji je makar blizu njihovih 50 godina sviranja. Denis je prvi put zasvirao u orkestru iste godine, na mimohodu gradom u povodu svojedobnog Dana republike, 29. studenoga: on je dosta dugo svirao trubu, a Neven je započeo na sličnom istrumentu, no u "es" štimu.
S vremenom, kako se orkestar mijenjao u pogledu zvuka i instrumentarija, Vučenovićeva es truba, inače instrument istaknute ritmičke uloge, otišla je u povijest kao zastarjelo glazbalo. Odavno nije u sastavu niti jednog puhačkog orkestra, te je Neven već poprilično dugo zadužen za sviranje na raznovrsnim udaraljkama, poput zvona, triangla i gonga, na tzv. liniji kase u orkestru, zajedno s činelistom, glazbenikom na velikom bubnju, dobošarem i sviračem na bateriji bubnjeva.
Udarači i potezači
– Najteže mi pada gong! Zato što je težak, naročito kada ga treba iznijeti na Tvrđavu svetog Mihovila – smije se Neven, a Denis dodaje da bude još teži, budući da potrebe za gongom baš i nema previše u partiturama. Pa ‘ajde ti onda udari samo jednom, kako je kompozitor predvidio, i to – karikirano rečeno – nakon 450 taktova pauze koje koncentrirano trebaš brojati!? – saznali smo i sviračku muku.
Govoreći "po šibenski", doima se da oni koji su na udaraljkama baš i ne sviraju, nego "tuču"; čak se i pozauna, Denisov trombon na "povlačak", instrument na koji je prešao s trube također radi potreba drugačijeg zvuka Glazbe, ne svira, nego "poteže". No to je ipak samo opisni način izražavanja i ne cilja na to da rečeni instrumentalisti nisu svirači i glazbenici, nego nekakvi "udarači" i "potezači". Uostalom, nismo u Šibeniku jedini: zar i Miljenko Smoje nije redovito pisao "da mužika zaudara" a ne svira? To je još drastičnije ako ćemo iskreno, jer bi netko mogao pomisliti i da nešto što razgaljuje srca poput glazbe u ophodu gradom – smrdi!
Prije 20 godina, s dolaskom maestra Damira Marušića za dirigenta, Neven i Denis zajedno s ostalima položili su u glazbeničkom smislu još jedan ispit, budući da je ambiciozni Marušić proveo kvalitativne promjene u repertoaru, sviranju i zvuku Šibenske narodne glazbe, poput suvremenih puhačkih sastava. Pod njegovom palicom Glazba je nizala vrlo uspjele koncerte "za pamćenje", te osvajala vodeća mjesta na domaćim i međunarodnih smotrama orkestara.
Evo ti šegac...
– Sa svjetskih smotra u Nizozemskoj kući smo se vraćali sa zlatnim i srebrnim plaketama. To je lijepo i ponosni smo zbog toga, makar je nama amaterima to nerijetko previše zahtjevno i teško za svladati. Ipak mi nismo profesionalci, nego ljudi sa svojim poslovima i drugim životnim obvezama, ma koliko voljeli Glazbu – kažu naši sugovornici.
Baš zato su amaterima putovanja i turneje najveća nagrada, a bilo ih je uistinu dosta. Svirajući su obišli dobar dio Europe, naročito Španjolsku i Francusku. Dakako, hedonistička Francuska je "broj 1", tamo se uvijek dobro jede i pije.
Jer, ako su glazba i sviranje onaj prvi dio glazbarskoga života i poslanja, tada su dobra trpeza i kužinavanje druga, ne manje važna polovica. Tako su Neven i Denis, kao chefovi u paru, dokazani meštri za pečenje velikog zubaca, krunaša najčešće – i to u komadu, ma koliko bio golem.
– O da, pekli smo kampjune i od 7, 8, 10, 12 kila... Kao za janje, pravom zubacu koji nije "beba", treba na gradelama barem 2,5 sata ako ne i više – zasjale su oči chefovima od okrunjenih ribljih glava. Jer, ako nije u komadu, na žeravi koja se mijenja svakih 15 minuta, a ne smije biti krupnija od žara cigarete, onda ništa od njega. Neće biti sočan! – tvrde obojica kao jedan.
U Glazbi je, govore, samo jednom došlo do odmaka od pravila "u jednom komadu". Ostali su bili nestrpljivi jer im se nije čekalo da Neven i Denis prije obave neke druge poslove, pa je jedan glazbar nožem i pilom izrezao lipog, velikog zubaca na fete, a od glave i repa skuhao juhu.
– Koji grij, koje bogohuljenje, jer se tako krasna riba isuši! – kažu meštri od žerave i gradela. Pripremljen izrezan, zubatac se nije svidio ni drugima: i otada, kada u Glazbi netko prevrši mjeru bilo u čemu, u govoru naročito, tada pred njega bez riječi stave onaj šegac, pilu koja je uništila toga zubaca...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....