Legendarni frontmen Azre, Branimir Džoni Štulić, oglasio se povodom nedavno objavljene knjige “Kronika sretnih trenutaka – Odlomci iz ludih osamdesetih” Snježane Banović, ugledne zagrebačke teatrologinje i redateljice. Oni su nekoć bili u ljubavnoj vezi, na što se ona referira i u svojoj novoj knjizi. Ali, nevolja je u tome da Štulić, koji već godinama živi u Nizozemskoj, u Utrechtu, često vrlo nervozno reagira na bilo kakvo spominjanje njegova imena, pa makar i sa simpatijama i pozitivnim predznakom!
"Djevojka iz Hrvaca“ o kojoj je pjevao Štulić u prepjevu Dylanove "Lily of the West" pod nazivom "Usne vrele višnje" bila je upravo - Snježana Banović. Ali nije to jedina pjesma u kojoj se referira na njihovu vezu. "Prohodali" su kada je Banović imala samo 18 godina. Džoni je u tom trenutku imao 28 i sigurno nije bio zet o kakvom su maštali Snježanini roditelji...
U knjizi “Kronika sretnih trenutaka – Odlomci iz ludih osamdesetih”, koja je nedavno objavljena, ona među ostalima spominje i Džonija i njihovu emotivnu vezu.
No, Štulić je, u svom stilu, u velikom tekstu koji je objavio na siteu Scribd.com, ustvrdio da je dobar dio onoga što je Snježana Banović u knjizi napisala o njihovom odnosu - neistina!
“Niti sam ja ikada spominjao svoje veze u javnosti, pa ne bih ni sada da ne moram, pošto me ne smeta toliko da drugi prave karijeru na meni, koliko ako se pritom služe neistinama da bi sebi, prostor nalazeći, dali na važnosti”, kaže između ostalog Štulić. Dodao je kako “stoji da je za neke stihove imao nju na umu”.
“Zabavljalo me, kao, na primjer, putuj kroz život, s velikom (ilirskom) glavom, jer to nije bilo teško za prepoznati, a ima i vrati se u ladicu (a to je već teško prihvatiti)”.
Također je imao potrebu kazati i ovo:
"I jednom za svagda, ja nikad nisam nikakvu pjesmu njoj napisao, a kamoli posvetio. Pjesme sam sebi i za svoje potrebe radio, a da nije ona slučajno u kadar upala, zasigurno bi koja druga, jerbo ima ih po pjesmama, i muških i ženskih, potonjih. Doduše, nešto više zato što su u ono vrijeme svi pjevali o ženama (hvali more, drž se obale), uglavnom zbog čemerne neje-ice pa se trebalo sa takvima u koštac uhvatiti i prizemnije dejstvovati. Međutim, ja sam često pod žensku osobu uvodio sebe i obratno, budući da se to u pjesmama može, jer kao što Tin Ujević iznađe, proza je je-anje, a poezija dr-anje. Utoliko se ne smatram pjesnikom, čoče".
Štulić je dodao i ovo:
"Bit ću sasvim točan što se tiče stihova, naizgled je u četiri pjesme ima: dvije obrade il prilagodbe tuđih pesama ča joj dadu ideju za njezina teatarska pregnuća, i što preuzme, kada već i uspjeh na moj račun postigne, Jesi li sama večeras i Usne vrele višnje (promijenih zrele u vrele, a da ne znam zašto), i dvije moje, Život običnog tempa i Tanka crna linija – i to je sve"...
A da je pomno proučio knjigu svoje bivše ljubavi, vidi se i iz ove "replike":
"I nije istina da je imala avionsku kartu da ide sa mnom – to je laž – ja se jednostavno pokupih i ostavih je u plaćenom i iznajmljenom stanu (kao i Kanibala) da radi tulume, barem još četiri mjeseca".
Naravno, to nije jedina Štulićeva "replika":
"Moram opovrgnuti jednu od njezinih mnogobrojnih tlapnji (što je ljepša riječ za laž) iz prsta isisanih, da sam joj prilikom upoznavanja rekao: “Ti si moja.” To je isto toliko istinito koliko i da su Jure i Boban pjevali: “Druže Tito, mi ti se kunemo"...
Snježana Banović je za portal Nova reagirala na Džonijev tekst i rekla da “nema vremena ni volje replicirati na litanije iz Holandije”.
– Tek da autor ne zna razliku između realnosti i fikcije. Između osobe i lika. Za to trebaju određena znanja – poručila je Banović, vrlo oštro odgovarajući svom bivšem partneru iz osamdesetih.
