Nisu bili rijetki koji su minule subote od srca zapljeskali na omiškoj pjaceti, kad je 73-godišnji Šibenčanin Ivo Mikuličin primio posebno priznanje za 50 godina vjernosti Festivalu dalmatinskih klapa.
A naš je kolega, kojega obično svi zovemo Mikula, u grad na ušću Cetine minulih desetljeća stizao ne samo kao pjevač i voditelj brojnih klapa, već i kao skladatelj, tekstopisac, aranžer, glazbeni kritičar, šef festivalske press-službe…
- Pedeset godina je zaista velika brojka, a emocije su vražja stvar. Minule sam subote u Omiš stigao iz pravca Šestanovca. Silno su me pritisnule uspomene kad sam ugledao tablu Ruskamen.
U tamošnjem hotelu održano je prije 50 godina famozno savjetovanje o smjeru razvoja klapskog pjevanja. Pod predsjedanjem ondašnjeg umjetničkog ravnatelja "Omiša", splitskog dirigenta i skladatelja Silvija Bombardellija.
Maestra Silvija odavno nema među živima. Baš kao i njegovih omiških nasljednika Eduarda Tudora, Ljube Stipišića, Nikole Buble i Miljenka Grgića.
Doktor Buble
Najviše sam, priznajem, cijenio doktora Bublu, koji je na mjesto ravnatelja došao iz klapske prakse. Teško je zaboraviti njegov trag u legendarnoj klapi Trogir. Svejedno, radilo se o izvornim pjesmama ili obradama dalmatinskih evergrina.
On se prvi usudio kazati da je klapska pjesma, zbog visoke razine muziciranja, zapravo umjetnička pojava. Gorljivo je branio klapski pokret. Silno se iznervirao, kad su mu srpski i crnogorski profesori glazbe na savjetovanju u Perastu podmetnuli tezu "kako imaju tonske zapise da je klapska pisma u Srbiji i Crnoj Gori počela već u 17. stoljeću".
Umirio se tek poslije cinične reakcije Šibenčanina Dušana Šarca, koji je Srbima kazao "Odakle vam tonski zapisi? Znači li to da ste vi već prije toliko stoljeća imali magnetofone?!" - prebire Mikula po sjećanjima.
Mikuličin se u Omišu prvi put pojavio u ljeto 1971. godine kao drugi tenor legendarne klape Šibenik. Klape, koja je više puta pokorila Omiš, a kojoj su mnogi tepali kao "šibenskim majstorima pjevačima“.
- Veći dio klape Šibenik bili su gotovo klinci. Čuveni solist klape Branko Bubica, najpoznatiji po famoznoj "Da te mogu pismom zvati" imao je samo 18 godina. Oh, kako smo bili sretni, kad smo se progurali u festivalski finale u društvo već etabliranih klapa kao što su DC, Trogir i Lučica!
Malo smo popili, pa smo se nas dvojica, Branko i ja, udvarali onda mladoj i lijepoj voditeljici Kseniji Urličić. Sve dok nam netko od Omišana nije kazao "Onaj čovik u kantunu je Ksenijin suprug".
'Samo izvolite, nema problema'
Ćutili smo se malo posramljeni, pogotovu kad nam je suprug kazao "Samo izvolite, nema problema". U prvoj postavi klape Šibenik bio je i kasniji slavni operni pjevač Neven Belamarić, i bubnjar Oliverovih Batala Slobodan Dina Matijević. Obojica su se, nažalost, preselili na drugi svijet – žali Ivo za Nevenom i Dinom.
Klapa Šibenik samo predvodi veliki broj klapskih družina koje je poslije Mikuličin kao voditelj doveo na Omiš: šibenska Bonaca, vodički Bunari, Skradinke, Bilice, Filipjanke iz Sv. Filipa i Jakova, rogozničke Bile vile, primoštenske Dalmatinke, bilička Krka, biogradska Blandona…
Kritike u 'Slobodnoj'
- Radio sam s klapama na šibenskom, ali i zadarskom području. Ne samo sa željom da se domognu dalmatinskog vrha, već jednako da se klapska karta Dalmacije proširi na mjesta i gradiće, gdje dotad nije bilo organiziranog klapskog pjevanja.
U svojim pjesmama Bonaca je na mala vrata prva progurala malo pop-glazbe u klapski đir. Vodički Bunari i Skradinke su ostavili veliki trag na omiškim usporednicama. Silno žalim što se u trenucima, kad su joj se otvarala sva vrata, raspala mlada klapa Bilice.
Ilustracije radi, u svom zadnjem nastupu na "Omišu" ti su mladići u izbornoj večeri bili ispred sjajnog Šufita! A splitsku klapu Šufit posebno cijenim. Iz prostog razloga što su oni i kaštelanski Cambi od novijih klapa bili na tragu Šibenika i dubrovačkog Maestrala.
Klapa, koje su bile jednako kvalitetne u a capella pjevanju i uz instrumentalnu pratnju. I mandoline, i gitare su dio klapske tradicije. To sugerira više nego simpatični klapski festival u Makarskoj. Uostalom, upravo se na omiškom festivalu nekad u Večeri novih skladbi dozvoljavala lagana gitarska pratnja – podsjeća Mikuličin.
Dobar pastir je što kaže inom, i to svojim potvrđuje činom. Tu misao hrvatskog bana i književnika Ivana Mažuranića Mikula je rado koristio u klapskoj praksi. Posebice kao glazbeni kritičar u godinama, kad su osvrti na omiške večeri dobivali veliki prostor u našoj Slobodnoj Dalmaciji.
Gola istina
- Ono, što bih klapskim pjevačima kazao neposredno poslije njihova nastupa nije se nimalo razlikovalo od redaka, koje bi dva dana poslije pročitali u 'Slobodnoj'. A nije bilo lako uvijek uvjeriti voditelje i pjevače u golu istinu.
Ne samo zbog njihove taštine i želje za uspjehom, već i činjenice da su se na omiškoj bini i pjaceti pojavljivala i neka (kasnije) velika imena: dirigenti Silvije Bombardelli, Ivo Lipanović i Nikolaj Žličar, pop-zvijezde Vinko Coce i Đani Stipaničev, operni pjevači Neven Belamarić, Domagoj Dorotić, Stjepan Franetović, Terezija Kusanović, Rato Kliškić…
Nagrade su kao i na drugim festivalima uvijek bile i ostale kamen spoticanja. I nikad nije bilo lako omiškom žiriju s pjevačima i voditeljima, pa ni sa mnom. Sjećam se festivalske večeri u kojoj su bez nagrade ostali "Kantaduri Ljube Stipišića". Bili su toliko ogorčeni na članove žirija da su im čak i prijetili.
Tako da su Eduard Tudor, Josip Veršić i ostali od straha cijelu noć proveli u jednoj omiškoj konobi – sa smiješkom priča Mikula.
Svjetska Bonaca
Našeg sugovornika nije nimalo zbunila tvrdnja da prosječni Dalmatinac itekako cijeni izvorni klapski izričaj, ali da su mu bliže zadarske Intrade, šibenska Maslina ili splitski Rišpet, koji su se uvelike otisnuli prema vodama zabavne glazbe:
- Sve je to normalno. Američka country glazba u svom izvornom obliku jamačno ne bi preletjela Atlantik, no u svom primijenjenom izgledu osvojila je cijeli svijet.
I za razliku od nekih glazbenih autoriteta, ne smatram Intrade i Maslinu klapskim disidentima. Ne može se podcijeniti glas i ukus puka. Majka Arsena Dedića često je govorila sinu: "Dobro je, sinko, to što ti radiš. Svi te cijene, ali, nemoj se ljutiti, ja radije slušam ono što piva Mišo Kovač" - na slikovit nam je način sve objasnio Ivo.
Nije Mikuličin trkač na duge staze samo kad je riječ o Omiškom festivalu. Gotovo četiri desetljeća vodio je šibenski ansambl Bonaca, od prvog je dana i sa sjajnom ženskom klapom Skradinke, koje se približavaju 25. rođendanu.
- Bonaca je godinama, desetljećima bila važan dio mog života. S tom sam klapom proputovao svijet, nešto i zaradio. Skradinke su, pak, neodvojivi dio moje dalmatinske duše, način da se vratim izvoru klapske pisme.
Klapa Šibenik je bila uvjerljivo najbolja, Maslina najpopularnija, a najviše je zaradila i vidjela svijeta Bonaca. Nastupali smo u svim zemljama gdje žive Hrvati, osim Čilea i Južne Afrike.
Bilo nam je lijepo sresti se s našim ljudima, ali ta su me putovanja dodatno uvjerila u odavno formiran stav da je najbolje kod kuće. U Dalmaciji, Hrvatskoj. Nerijetko sam u dijaspori čuo rečenicu: "Ovdje imam svega, osim vremena i zadovoljstva". A kad to nemaš, nemaš ništa. Ne pomažu ni dolari, ni euri - otkriva Mikuličin svoj zakleti (lokal)patriotizam.
Simbol ljubavi
Nema sumnje da je taj stav, pa i sklonost klapskoj pismi naš sugovornik uspio prenijeti i na cijelu obitelj. Dio klapskog pokreta su i sin Petar, televizijski novinar i kćerka Franka, diplomirana pravnica:
- U klapi ne pjeva jedino supruga Zrinka, profesorica glazbe i uvjerljivo najbolja pjevačica među nama. No, i ona je nekad bila klapašica. U prvoj šibenskoj klapi Lirice i mješovitoj klapi Žirje. Moji su korijeni s otoka Žirja, pa je i osnivanje klape moj dug prema školju svojih predaka.
Klapa Žirje je i jedina na malim pučinskim otocima. A sa Žirja su, ako niste znali, i sjajni pijanist Maksim Mrvica, te košarkaški reprezentativci Željko Jerkov i Miro Bilan – s primjetnom dozom emocija govori Mikula o Žirju.
Ako se vratimo minulom vikendu u Omišu, onda valja konstatirati da je Ivo Mikuličin na priznanje za 50 godina vjernosti Festivalu dalmatinskih klapa uzvratio kratkim, ali jasnim govorom:
- Klapska pisma je ljubav, a Omiš je simbol te ljubavi. Neka tako i ostane - poručuje Mikula. Na način, koji je imao okus rastanka s omiškom pjacetom:
- Nikad ne kaži – nikad! Ne bježim od te stare izreke, ali u pravu ste, kad pretpostavljate da se od "Omiša" kanim definitivno rastati.
Iz jednostavnog razloga što mi se čini da su moji stavovi o klapskoj pismi nešto drugačiji od onih, koji trenutačno kroje "omišku kapu".
Primjerice, smatram da Večer novih skladbi treba lansirati pjesme koje će prihvatiti i klape i dalmatinski puk. Kao što je bio slučaj sa Stipišićevom "Dalmatinom", Šarčevom "Šijavicom", Magdićevom "Sušnoj zikvi na škoju", Runjićevom "Samo moru virujem"…
Natjecanje imitatora
- Danas mi se čini da "kraljuje" neki čudni larpurlatizam. Imam sličan problem i s izričajem i repertoarom klapa. Nekad se, čim bi klapa zinula, po zvuku ćutilo odakle stižu klapski pjevači.
Lako se razlikovao splitski serenadni od šibenskog herojskoj poja ili pomalo renesansni dubrovački od tipičnog bodulskog s Korčule. Danas se to dijelom pretvorilo u natjecanje imitatora.
Preciznije, nove klape samo oponašaju najbolje brojeve starih, etabliranih sastava -Trogira, Šibenika, splitske Lučice… - završio je Mikuličin.