StoryEditorOCM
GlazbaBLUVINIL

Šibenski bend izbjegao ‘zamku drugog albuma‘. Zavređuju iduće godine rasprodati Tvornicu kulture ili Dom sportova

Piše Aleksandar Dragaš
16. prosinca 2022. - 08:48

Simpatičnim debi albumom “Apaši” (2020) šibenski sastav BluVinil iskazao je namjeru da zapaše teritorij kojim su prethodnih godina projahali Film, Đavoli i Daleka obala. Nije u nas česta nakana da jedan novi bend istovremeno pokušava biti i pop i rock sastav, a da to ne zvuči poput pristajanja na kompromise koji poništavaju artističku vrijednost radi komercijalnih dosega ili da takvi kompromisi ne ostvaruju željeni komercijalni doseg, a poništivaju artističke vrednote benda. BluVinil je dobro izbjegao tu zamku na spomenutom debiju, ponajviše zahvaljujući adiktivnoj naslovnoj pjesmi “Apaši” koja je postala i radijski hit. No kako je tada vladala pandemija korone s izmjenama ovakvog ili onakvog lockdowna, tako BluVinil baš i nije imao prostora da se dokaže uživo, barem ne u mjeri u kojoj je to namjeravao ili priželjkivao. Tako je ispalo da 2020. baš i nije bila njihova godina premda su takav “scenarij” sugerirali u svom programatskom hitu “Apaši”. Ipak, bluvinilovci su ipak mogli biti ponosni na debi album. Nije bio bez mana, jer praktički niti jedna pjesma s “Apaša” nije dosezala ljepljivost naslovne skladbe, ali baš me zanimalo što će i kako bluvinilovci snimiti na drugom albumu, često problematičnom u karijerama mnogih bendova i kantautora.

Nedavno je objavljen i taj drugi album pa sa zadovoljstvom mogu konstatirati da je pjevač i gitarist Matej Nakić, premda je i na “Apašima” iskazao crtu vrsnog storytellera, zavidno napredovao kao momak čije ljubavne i srodne priče klize, teku i lako uvlače slušatelja u “radnju”. K vragu, Hrvatska baš i nije velika zemlja, stigne se iz Šibenika otkuda stižu bluvinilovci do Zagreba u tri sata putovanja autocestom, malo duže ako pođete starom Ličkom magistralom, no i to je bilo dovoljno da Nakić ispiše jednu od ljepših “pjesama ceste” u nas. “Lika” se zove, a u njoj bezimena djevojka odlazi s juga na sjever, “ravno u bolje sutra” dok se “u maminom puloveru prvi puta smije”, ostavljajući iza sebe lika koji joj očito nije bio ravan. I neka je nitko ne pita “zašto nije ostala”, dolje na toplom jugu, nego se odlučila za hladni sjever.

Nakić je tu pjesmu postavio kao da je ta “u nevolji dama” potegla iz New Orleansa u New York, a ne iz Šibenika u Zagreb, no tri sata puta mogu iznjedriti krasnu pjesmu jer u Hrvatskoj su tri sata kao barem dvije klimatske zone ili dva sociološki bitno različita krajolika.

U tom smislu može se ponovno napisati da je Nakić romantik nalik Juri Stubliću i Neni Belanu, no da je samo ta sličnost posrijedi, ne bih BluVinilu dao ovaj prostor da vam ukažem na njih. Naime, ono što me fasciniralo na drugom albumu “Zna li itko tajnu srca?”, a čega nije bilo na “Apašima”, ekvidistanca je koju bluvinilovci drže između bitno popularnijih Killersa s jedne i osobno mi vrlo dragog Gaslight Anthema s druge strane pop i rock spektra. Neće Springsteen čuti BluVinil, ali da zna za taj bend i da razumije hrvatski, prilično sam siguran da bi ga zavolio i javno pohvalio, možda pozvao i za goste na nekom svom koncertu. Ili barem Nakića, kao što je svojedobno ugostio Briana Fallona iz Gaslight Anthema, baš kao i Killerse. Nadalje, pjesma “U predgrađu”, drama o mladoj djevojci - možda ovisnici i prostituki - zvuči poput reminiscencije na pjesme riječke Xenije, ali i hitove Duran Duran iz istih, ranih 80-ih. “Heroji” su me podsjetili i na zaboravljeni novozagrebački bend istog naziva za koji Nakić vjerojatno ni ne zna da je postojao jer iza njih je ostala samo jedna demokaseta snimljena na tadašnjem Radiju Zagreb. Ta pjesma još je jedan potencijalan radijski hit BluVinila; samo kad u nas radijske postaje, čast izuzecima, ne bi bile formatirane ovako kako jesu. I to je prokletstvo tog sastava. Ima hitove, ali tko da ih na radiju zavrti, a u bespuću interneta mnogo je lakše izgubiti se nego iskočiti.

“Boris B”, pak, vjerojatno je “posljedica” Nakićeve izobrazbe kao psihologa, no zvuči i kao da je rani Štulić zapjevao u nekoj Merseybeat pjesmi osjenčanoj soulom, a vuče i na neke od pjesama Paula Wellera. U navedenoj skladbi najizraženiji je pečat “klasne određenosti pojedinca”, kako to pojašnjavaju momci u press materijalu za album “Zna li itko tajnu srca?”

No za sve se može konstatirati da ih je mogao napisati samo netko mlad; onaj koji još vjeruje u ludu ljubav i opijenost njome, kao u senzualnoj “U tvojoj sobi” koja ne pada daleko od ugođaja hitova Parnog valjka iz ranih 80-ih. Nešto slično vrijedi i za “Sve što sam bio”, ukusan retro-pop u kojem bluvinilovci, donekle i na tragu novijih radova Arctic Monkeysa, uspješno izbjegavaju banalno i bezukusno, a iskazuju puno osobnoga da bi svoj “album ceste” dovršili naslovnom pjesmom, izvedenoj poput space-rock gospela uz orgulje. Ukratko, sve ono što se slutilo na “Apašima”, bluvinilovci su u perfektnoj produkciji Antonina Šimića isporučili na “Zna li itko tajnu srca?”

Ne samo da su izbjegli “zamku drugog albuma”, nego se i potvrdili kao kvalitetan mladi pop-rock bend, moderan čak i kad gleda u retrovizor. BluVinil zavređuje da već iduće godine rasproda Tvornicu kulture ili Dom sportova.

25. studeni 2024 00:49