Ala, boli me sve. Probada me u prsi, vraća mi se spiza, trnu mi noge. Svako malo uklješti me škina, svrbe me oči, iman i žgaravicu, a da ne govorin kako mi se pokoji put uzlupa srce ili kako me izlude hemoroidi.
Pravi san Jeremija, ma šta, Jeremija je za mene vitalni starčić. I tako živin iz dana u dan i molin Boga da ne zapuše jugo, jer tek san onda j... ježa. Onda postajen pravi meteoropat i ne znan šta bi sam sa sobon.
Jedan moj prijatelj likar, kojen virujen, jer ne virujen svima, kaže mi da mi nije ništa, da iman dobru boju lica i da san zdrav ka dren. Drugi likar, isto prijatelj, kojen isto virujen, kaže mi da imam najčešću bolest kod muški' iza 45. godine života i da se ona zove JMBG (jedinstveni matični broj građanina).
Drugin ričima, želi reć da polako, ali sigurno starin i da će mi iz dana u dan i iz godine u godinu bit sve teže i sve gore. A najgore je kad sidin sam doma i kad "osluškujen" svoje tilo.
E, onda san tek loše i onda za svaki, pa i najmanji "mig" moga tila, promislin kako je neka bolešćina.
I tako dok ja sam sebi postavljam dijagnozu, često puta se pitam, jesam li ja hipohondar i koliko ih uopće ima?
To sam htio doznat i pitati nekog tko zna, pa sam se našao sa doc. dr. Boranom Uglešićem, poznatim hrvatskim psihijatrom, koji mi je pokušao odgovorit na ono šta me zanimalo i koji se često u svom radu susreće s onima koje sve boli, a u stvari im nije ništa.
Ismijavanje
- Definitivno je u posljednjih nekoliko godina broj hipohondara u stalnom porastu. Uzroke povećanog broja hipohondara treba tražiti u medijima i velikoj dostupnosti svih vrsta informacija, kao i sniženoj toleranciji na bol i lakom posezanju za simptomatskim lijekovima (lijekovi koji djeluju na simptom).
Kod ovakvih poremećaja, kakav je hipohondrija, bolesnik stalno upija medicinska znanja iz "literature" (sam svoj liječnik) i svaki razgovor nastoji usmjeriti na svoje zdravstveno stanje i bolesti od kojih vjeruje da boluje - kazuje dr. Boran Uglešić.
Hipohondri su u pravilu vrlo osjetljivi ljudi kada je u pitanju razgovor o njihovoj "bolesti".
- Česta ismijavanja doživljavaju kao napad na samog sebe, a od učestalih medicinskih pregleda očekuju da će ih negativni nalaz "osloboditi bolesti".
Ako "ne daj Bože" još ne dobiju lijek za bolest koju su si umislili, onda nabavljaju razne bezreceptne i alternativne lijekove te se sami liječe - kazuje dr. Uglešić.
Kod takvih bolesnika, liječniku je najvažnije da kvalitetno pristupi pacijentu, odnosno da se kod bolesnika stvori povjerenje u onoga tko ga liječi.
Povjerenje
- Izgrađivanje povjerenja s takvim bolesnikom najosnovnije je u cijelom liječenju. Nakon toga, kada se stekne povjerenje, liječnik mora razmišljati o tome kako kod bolesnika zaustaviti dominantne psihijatrijske simptome (nesanicu, gubitak apetita...), te dalje razmišljati o uvođenju psihofarmaka (antidepresi) u liječenje i na kraju provesti psihodinamsko liječenje kroz kognitivno-bihevioralne terapije - kazuje naš sugovornik.
Zanimalo me ima li više hipohondara kod muškaraca ili kod žena, odnosno jesu li "jači" i ljepši spol jednako zastupljeni kod ovog poremećaja.
Kod mnogih žena predodžba je kako su muškarci veći hipohondri od njih žena i kako se upravo muškarci stalno žale da ih nešto boli.
- Ovaj put moram razočarati ljepši spol i reći kako su hipohondri podjednako i žene i muškarci, a tako kaže i stručna literatura kojoj se zasigurno može vjerovati, kazuje dr. Uglešić.
Hipohondrija se kao poremećaj pojavljuje u nekoj zreloj, srednjoj životnoj dobi.
- Pojavljuje se nakon 30. godine života. Osoba koja je "umišljeni bolesnik" gradi odnos s bližnjima za koji se u psihijatriji može reći da je sadomazohistički.
U pravilu su odnosi s bližnjima narušeni jer "njega nitko ne razumije, a on se osjeća loše i zna da boluje od neke bolesti".
Hipohodnar traži "podržavaoce" svojih teorija o bolesti, a njegova preokupiranost bolešću i dalje ostaje, unatoč podršci obitelji, ponavljanjima pretraga ili bilo kojim pokušajem da se bolesnika osvijesti, kazuje dr. Uglešić.
Hipohondri su nerijetko osobe koje nemaju neku dnevnu zanimaciju, odnosno koje "gluvare", pa ne znaju što bi same od sebe.
Zakazivanje
- Oni vrlo često nemaju mogućnost okupiranja svakodnevnim životnim aktivnostima i vrlo često počinju zakazivati na socijalnom, emotivnom i radnom planu.
Upravo takva disfunkcionalnost produbljuje njihovu bolest te postaju društveno izolirani i osamljuju se. Poznato je da bi upravo "okupacijska" terapija (da bolesnik ima neku svakodnevnu zanimaciju) bila jedna od tehnika liječenja.
No, hipohondrija nije danas "rezervirana" samo za srednju i stariju populaciju. Dostupnost interneta dovela je do toga da hipohondara ima i kod mlađih ljudi koji su, kako znamo, dobro kompjutorski potkovani, kazuje dr. Uglešić.
Veliki problem u liječenju hipohondara psihijatru predstavlja činjenica da im takvi bolesnici bivaju poslani tek kada nalazi kod hipohondara ne pokazuju nikakva patološka odstupanja, a oni su i dalje "bolesni".
- Tada je odnos između liječnika i pacijenta već dobro narušen, jer kolege liječnici koji su ga prije "liječili" bolesniku (hipohondru) nisu našli nikakvu bolest, a on je i dalje "bolestan" i više ne vjeruje nikome.
Tada hipohondar pristupa psihijatru s jednim velikim otporom, jer hipohondar ne može nikako prihvatiti činjenicu da mu nije ništa.
Kapitulacija
Upravo, zbog toga pred psihijatrom stoji ogroman trud i uvjeravanje bolesnika da mora uzeti lijek "za psihu", jer im tjelesno nije ništa. U tom trenutku dolazi do potpune "kapitulacije" hipohondra - kazuje dr. Uglešić.
Međutim, "kapitulacijom" nije došlo do "pobjede" psihijatra jer hipohondri tada kreću u "ofanzivu".
- U tom trenutku takav bolesnik od svog psihijatra traži detaljan opis djelovanja lijeka koji mu psihijatar namjerava propisati. Oni tada postaju fokusirani i fiksirani na nuspojave lijeka.
U konačnici, najčešći način na koji traže da ne uzimaju propisani lijek jest čitanje nuspojava u pakiranju lijeka, te pronalaženju tih istih nuspojava kod samog sebe - zaključuje dr. Boran Uglešić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....