Branka Kronju ribolov nikad nije posebno zanimao, a i što bi kada oborite bokune bere s grane- njegova orada, kaže,  ima osmijeh Mona Lise (FOTO)

I Šibenik ima svoju Mona Lisu, pa neka se čudom čudi tko hoće, to više što ova naša nije prikaz žene. Ima veliku, snažnu glavu, ljuskavo tijelo i zapravo je skulptura ribe, orade, a kakve tek sočne, senzualne usne ima, da se posrami ona originalna i proslavljena iz Louvrea. Usne na kojima lebdi ženstveni i tajnoviti Giocondin osmijeh, a izdjelao ga je Branko Kronja od neobična materijala: komada palmine grane, od čega su izrađene sve njegove ribe, kao da mu je renesansni genij vodio ruku s rašpom. Pa ne naziva se zgodne, šarmantne i poželjne žene ribama tek tako, bez ikakva povoda, već vidim i Leonarda kako s odobravanjem klima glavom.

 

- Šta misliš, da joj odnesen teke ove gobe sa čela? - pita me Branko, stari školski drug, generacija, držeći svoju Giocondu u naručju pažljivo, s obje ruke, kao kraljicu – što orada ribolovcima jest, ili mladenku koju će prenijeti preko kućnog praga da bi do kraja života živjeli sretni i zaljubljeni.

- Nikako, ne bi baš bilo dobro, izgubila bi taj osmijeh - u zboru odgovara dvočlani žiri u kojemu je i kolegica Nikolina. Mjerkamo, udaljavamo se, potom gledamo Giocondu-oradu i s boka da bi zaključak bio isti: ne diraj Branko ništa! Zadovoljan je i kipar, jer smo samo potvrdili njegovo uvjerenje da bi ikakav makeover ljuskavu Mona Lisu mogao pretvoriti jedino u običnu oradu, kakve su već na jednom zidu njegova stana zajedno sa skulpturama drugih oboritih riba - zubataca, pagara, gofova, škrpina, piceva, ovčica, šaraga..., svega blaga božjeg iz našeg mora položenog u ribarske kašete, na komad stare, lakom osvježene daske ili na drvene gradele Brankove izrade...

Ispravak, u njegovoj zbirci zapravo i nema obične ribe, sve su jedinstvene i fascinantne poput materijala od kojeg ih izrađuje svestrani Kronja. Zvanjem je inženjer strojarstva zaposlen u autokući, bavi se politikom kao šibenski gradski vijećnik s Nezavisne liste Stipe Petrine, oduševljeni je planinar, pjeva bas u klapi "Stina", a nadasve je skulptor ribljeg svijeta. Jer, izgleda da se Kronja prije sedam godina i s više od stotinu uradaka iza sebe doista vjenčao sa svojim ribama, čim je preko kućnog praga prenio komad palmine grane i izradio prvu skulpturu.

 

- Oduvijek sam volio raditi nešto rukama. Privuklo me slikarstvo, ali nisam bio zadovoljan. Onda sam otkrio da jedan svjetioničar na Visu od palminih grana izrađuje ribe i kazao sam sebi - to je to! Radit ću nešto što baš nije često, a k tome je trodimenzionalno i posebno me privlači kao kreativni izričaj. Prve ribe bile su neodređene vrste, kao od toga Višanina, a slično radi i jedan liječnik s Raba; on palminu granu neznatno obradi nožićem, no mene ni to nije ispunjavalo, sve dok nisam odlučio izrađivati realistične ribe jadranskog mora, opisuje svoje početke Kronja. Ribolov ga nikad nije posebno zanimao - a i što bi kada oborite bokune bere s grane!

- Nisam umjetnik, skroman je, naglašavajući da jedino nastoji kopirati prirodu kao najvećeg majstora. Primjećujem, međutim, da su njegove skulpture prava galerija ribljih osobnosti, različitih izraza lica, tako da na zidu njegove ostakljene verande u obiteljskoj kući na Kranjčevićevim stubama podno gimnazije razaznajem zubaca karakterističnog, strogog pogleda, a ispod njega je jedan recimo, zbunjeni srodnik. Postoji i treći, položen na stilizirane gradele - zapravo je pagar – tulavog, tupastog izraza... I tako redom, nižu se ribe za koje ćete na prvi pogled prepoznati vrstu, ali svaka ima neki jedinstven pečat, stilizaciju i dah života koji im Branko usadi radeći običnom pilom, turpijom za drvo i brusnim papirom. Ipak je to žica umjetnika, ma što Kronja (skromno) mislio o tome. Kod većine skulptura kasnija obrada obuhvaća i kitanje, da se popune neravnine i bolje prihvati lak boja koju nanosi raspršivačem ili iz spreja.

 

- Jedino škrpine bojim ručno pinelom, akrilnim bojama, da postignem onu njihovu mimikriju - opisuje Branko, zapažajući da se za škrpinu ljudi odmah "zalijepe", vjerojatno zato što karakterističnom crvenom bojom odudura od pretežito srebrnkastih tonova ribljih stanovnika mora.

- Draga na pijatu, mila i na zidu - šalimo se. Upravo je ovih dana jednu prodao, otišla je u München, a njegovih riba ima također u Italiji, Srbiji i dakako u Hrvatskoj. Dvije-tri uvijek su u suvenirnici kod katedrale, a ovog ljeta su jedan gof i orada otišli u Poljsku, koliko se sjeća.

Sada će zaredati škrpine, a u tijesnoj radionici, u kojoj se jedva okrene i treba mu ubacivati zrak, nastaje jedan brancin i to će prema svemu biti pravi, kapitalni primjerak, već vidi Branko budućeg člana jata "oboritih" na zidu verande.
Kada netko dođe razgledati njegove ribe, bez obzira na to želi li ih kupiti ili je naprosto znatiželjan, voli da je veranda obasjana suncem. Tada dolazi do izražaja njihov sjaj, kao da su izašle iz mora, i upravo taj efekt želi postići naknadnim bojenjem.

- Ritam mi je otprilike jedna riba mjesečno. Napravim desetak-dvanaestak skulptura godišnje, a kada započnem raditi, drži me prava groznica tako da jedva čekam vratiti se kući nakon završenih obveza na poslu, jer ovo mi je ipak hobi - govori Branko i otkriva da bi najviše volio posvetiti se svojim ribama da ih zimi izrađuje, a ljeti prodaje, kada bi tako mogao posložiti život.

Na sredini te svoje kreativne avanture mislio je da je sve već iscrpio, no sa svakom novom ribom uviđao je da mu ide sve bolje, veli, pokazujući nam iz ostave rad koji je prije nekoliko godina nazvao skulpturom strijelke skakuše, no sada, kada je uhvatio ruku i "mot" mnogih riba, to je ipak pljunuti mol, oslić.

 

U posljednje vrijeme koristi dva komada palmine grane, da dobije bolji i manje iskrivljen oblik ribe u kasnijoj obradi. Poput upravo izvanredne sabljarke, koja je toliko vjeran prikaz ribe da izgleda kao da je preparirana, a ne izdjelana od komada grane stabla iz kojeg je nemoguće ispiliti čestitu dasku, no zato kreativac poput Kronje može stvoriti čitav svijet fascinantnih riba kojemu će, ima plan, pridružiti i živopisno obojene primjerke pacifičkih koraljnih grebena, samo neka uhvati vremena.

Za vrijeme proteklog big-game natjecanja u Jezerima njegove su ribe, tunji i sabljarke, omiljeni pučinski trofeji, zbunjivale okorjele ribolovce. Jedna je sabljarka u kafiću Marinka Pavlića, utemeljitelja domaćeg big-game ribolova, trajno izložena ispod preparirane jednake veličine, a tunu je kupio, je li slučajno - don Tuna (Antun) Jozić, župnik Jezera, za poklon prijateljima u Veneciji, zadovoljan je Kronja s priznanjem koje mu je stiglo iz najribarskijeg mjesta šibenskog kraja.

Dosad je imao tri izložbe, dvije šibenske i jednu u Primoštenu, u općinskoj zgradi "Trn". U Šibeniku je izlagao za vrijeme jednog MDF-a, u izlozima zatvorene trgovine na Dobriću, i jednom u Gradskoj knjižnici, pod nazivom "Ribe šute jer puno znaju", a priprema još jednu izložbu u Šibeniku, najvjerojatnije na proljeće.

Nije htio miješati ribu s politikom i svojim angažmanom u Gradskom vijeću, osim što je rekao da se stvari ipak pomiču s mjesta.
- Trebao je gotovo izgorjeti Split i potopiti se Zadar da i naše Gradsko vijeće prihvati mjere prevencije za kakve sam se upravo ja zauzimao s govornice Gradskog vijeća. Za uređivanje i sanaciju šume u blizini obnovljenih tvrđava ovih dana izašao je natječaj za obuku 380 ljudi sa Zavoda za zapošljavanje na tim poslovima i zbog toga sam jako zadovoljan - govori.

- Zajedno s kolegama Marencijem i Ukić-Kotarac s NL Stipe Petrine i dalje ću se zdušno zalagati za provođenje zakona i Statuta, za projekte koji ne traže puno proračunskog novca, ali olakšavaju svakodnevni život građanima - govori Kronja.