Odgajan u strogom katoličkom duhu od oca podrijetlom Dalmatinca: nepoznata priča o američkom veteranu koji je uzdrmao i Pentagon svojim 'izlaskom iz ormara' dirnula svijet

Do prije osam godina bilo je nezamislivo da se neki američki vojnik deklarira kao gay, no tadašnji predsjednik Barack Obama je u rujnu 2011. javnosti obznanio kako se definitivno prekida s politikom "ne pitaj, ne govori" (Don't Ask, Don't Tell) prema homoseksualcima u vojsci.

Iako su neki članovi Kongresa, osobito republikanci i visoko pozicionirani vojni zapovjednici, strahovali da bi ovaj potez mogao naškoditi učinkovitosti vojnika u borbama dočekavši odluku na nož, američki časopis OutServe tada je u tisak pustio posebno izdanje u kojem se stotinjak vojnika "outalo" i tako javno objavilo svoju seksualnu orijentaciju.

Zapovjedništva američkih kopnenih i zračnih snaga dopustila su prodaju časopisa u svojim vojnim bazama, a diljem svijeta taj se potez ocijenio kao dotad nezamisliv trenutak u povijesti američke vojske. Kako i ne bi kad se još uvijek dobro pamti nečasni otpust veterana Vijetnamskog rata, narednika Leonarda Matlovicha, inače hrvatskih korijena.

Naslovnica Timea

Matlovich je, naime, bio prvi vojnik u Americi koji je, još 1975. godine, priznao da je homoseksualac, osvanuvši 8. rujna iste godine na naslovnici Timea. No umjesto da se time izborio za svoja prava i prava ostalih gay kolega – dobio je otkaz.
Premda ga je sud pet godina kasnije vratio na posao, nije želio ponovno u vojsku, nego je prihvatio nagodbu od 160.000 dolara (nešto više od milijun kuna). Preminuo je u dobi od 45 godina, a na nadgrobnom spomeniku u Washingtonu mu piše: "U vojsci su mi dali medalju za ubojstvo dva muškarca i otkaz što sam volio jednog."

Leonard Matlovich rođen je 1943. u gradu Savannah, u saveznoj državi Georgiji. Pretpostavlja se da mu je otac, narednik zrakoplovstva američke vojske, bio podrijetlom iz Dalmacije ili s Kvarnera. Zbog prirode očeva posla, inače konzervativnog rimokatolika, obitelj se neprestano selila pa je Leonardu djetinjstvo obilježilo često mijenjanje adresa, ali i ljubav prema vojnim aktivnostima. Stoga nikoga nije iznenadilo kad se s 20 godina dobrovoljno javio da ode ratovati u Vijetnam, gdje je ostao do svoje 26. godine.

Pamti se njegovo herojstvo kad je uništio snajpersko gnijezdo, zbog čega je i odlikovan, međutim 1971. teško je nastradao naletjevši na minu, nakon čega se vratio u Ameriku i postao savjetnik vojske za međurasna pitanja, droge i alkoholizam. Bližio se tridesetim godinama života kada je prvi put počeo shvaćati da ga privlače muškarci. Iako se dotad protivio takvom činu ljubavi jer je odgajan u katoličkom duhu – čak je kasnije jednom prigodom priznao da je znao maltretirati homoseksualce – nije se mogao boriti protiv onoga što se zbivalo u njegovu tijelu.

Dok je radio na Floridi, počeo je obilaziti barove za homoseksualce, a prvi put je u intimni odnos s muškarcem ušao s 30 godina. Priznao je kako se tada osjećao kao da mu je s leđa pao teret težak tisuću tona. Ipak, bio je svjestan da vojska nikad neće tolerirati njegovu seksualnost, znajući da se radi o diskriminaciji jednakoj onoj kakvu su tada doživljavali Afroamerikanci. Nakon što su mu tadašnji partneri rekli kako se nikad ne bi usudili priznati svoju homoseksualnost, sve je više razmišljao o tome da napravi potez života.

Izlazak "iz ormara"

Upoznavši gay aktivista Franka Kamenyja, prethodno pročitavši njegov članak u tjedniku Air Force Times, čvrsto je odlučio da će "izići iz ormara", pogotovo kad mu je Frank rekao da mu treba netko poput njega: odlikovani ratni heroj omiljen u javnosti, spreman priznati nešto što dotad nitko nije. Sve to ne bi li utjecali na vojsku da prvi put u svojoj povijesti ne otpusti homoseksualnog pripadnika u svojim redovima. Bilo je to u ožujku 1974., a nakon višemjesečnog razrađivanja strategije nadređenima je napokon u travnju 1975. poslao pismo namijenjeno ministru obrane u kojemu stoji da je homoseksualac i da se nada kako njegovo priznanje neće utjecati na to da dobije otkaz.

Uzalud se nadao – vojska je već nakon tjedan dana pokrenula pravnu proceduru za njegov otpust. Najteže od svega bilo je reći roditeljima. S majkom je razgovarao preko telefona, a njezin prvotni šok zamijenili su negiranje i nevjerica.

– Smatrala je kako je Bog kažnjava zbog nečega što je učinila, plakala je na telefon, govorila da sam se premalo molio, da sam trebao razgovarati sa psihijatrom. Ocu nije mogla kazati pa je sve doznao iz New York Timesa, kada su na naslovnici objavili da me izbacuju iz vojske samo zbog toga što sam gay. Iste večeri priča o meni emitirala se i na večernjim vijestima CBS-a. Dva mjeseca je plakao, nije htio izići iz kuće. Nevjerojatno, ali poslije je rekao da se može nositi s time ako mogu i ja. Sve je kulminiralo kad sam svoje priznanje povjerio novinarima Timesa – kazao je Matlovich.

Tijekom rasprave o njegovu otpuštanju, odvjetnik vojske tražio je da potpiše dokument kojim se obvezuje da više nikad neće spominjati sebe u kontekstu homoseksualnosti ako misli ostati njihov zaposlenik, što je Matlovich rezolutno odbio. Unatoč uzornom vojnom ponašanju i ratnom herojstvu u Vijetnamu, sudsko je vijeće presudilo da Leonard Matlovich nije podoban za službu i, umjesto nečasnog, ponuđen mu je manje časni otpust.

Nakon što je otpušten rekao je: "Možda ne u mom životu, ali na kraju ćemo pobijediti."

Pravna borba

Idućih pet godina nastavio je pravnu borbu kako bi izborio presudu prema kojoj bi se ova odluka smatrala neustavnom.
U rujnu 1980. dogodio se svojevrsni presedan jer je donesena odluka da se Leonard može vratiti u zrakoplovstvo, gdje je radio u trenutku otkrivanja homoseksualnosti. Međutim, uvjeren kako će vojska pronaći neki drugi razlog da ga otpusti ako ponovno dođe raditi, ili da će konzervativni Vrhovni sud presuditi protiv njega u slučaju žalbe zrakoplovstva, Matlovich je prihvatio nagodbu i uzeo 160.000 dolara. U idućim godinama života posvetio se borbi za LGBT prava i protiv konzervativne politike predsjednika Ronalda Reagana. Najprije je živio u Washingtonu, da bi se 1978. odselio u San Francisco, gdje se bavio prodajom Fordovih automobila.

Osam godina nakon preseljenja dijagnosticiran mu je AIDS. Previše slab da bi mogao nastaviti raditi u Fordovoj poslovnici, bio je među prvima koji su primali medicinske tretmane, no prognoze nisu zvučale obećavajuće. Jednako hrabar bio je i prigodom priznanja da boluje od neizlječive bolesti, što je učinio pred milijunskim auditorijem u televizijskom showu "Dobro jutro, Ameriko".
Samo mjesec dana prije nego što će zauvijek zaklopiti oči, ovaj hrabri marinac, unatoč narušenom zdravlju, smogao je snage da se posljednji put na javnom skupu u Sacramentu bori za prava homoseksualaca.

– Želim da pogledate zastavu, našu duginu zastavu. Gledajte je s ponosom u srcu, jer i mi imamo san. A što je naš san? Više je od onog američkog. To je univerzalni san. Jer u Južnoafričkoj Republici mi smo crni i bijeli, u Sjevernoj Irskoj protestanti i katolici, a u Izraelu smo Židovi i muslimani. Naša misija je pružiti ruku ljudima i naučiti ih da zaborave mržnju i nauče voljeti – rekao je tada.

Polazište gay parade

Preminuo je 22. lipnja 1988. godine. Odlučio je da će mu posljednje počivalište biti grobno mjesto na washingtonskom Kongresnom groblju, u istom redu s pokojnim šefom FBI-a J. Edgarom Hooverom, progoniteljem homoseksualaca. Želio je da mu na grobu, umjesto imena i prezimena, stoji "gay vijetnamski veteran", kao i rečenica o tome za što je odlikovan i kasnije otpušten.

Na 20. obljetnicu njegove smrti, tadašnji gradonačelnik San Francisca Gavin Newsom proglasio je Dan Leonarda Matlovicha u San Franciscu, a Leonardovo posljednje počivalište s vremenom se pretvorilo u odredište gdje aktivisti za ljudska prava rado hodočaste da bi mu odali počast za koju je bio zakinut tijekom života. Polazišna je to točka i gay parade, ali i mjesto na kojem su se mnogi homoseksualni parovi zavjetovali na vječnu ljubav izgovorivši sudbonosno "da". Jer upravo je to ono što je Leonard Matlovich najviše zagovarao: ljubav!