Ordinacije su pune djece koje je karantena zatvorila u kuće! Krenu se žaliti na glavobolju, vrtoglavicu, bolove u trbuhu, a zapravo je problem veći

Nakon ove druge faze zatvaranja zbog korone, pune su nam ordinacije djece, odnosno adolescenata, s takozvanim funkcionalnim poremećajima, s tegobama poput glavobolje, vrtoglavice, bolova u trbuhu, opće slabosti.

Imaju trnce u rukama i nogama, a kad napravimo cjelokupnu medicinsku obradu, ne nađemo ništa organsko – kaže nam u razgovoru za "Slobodnu" riječki stručnjak prof. dr. sc. Igor Prpić, dr. med.

Veća pojavnost navedenih tegoba može se protumačiti kao izravna posljedica zatvaranja, izolacije, smanjenog ili nikakvog druženja s vršnjacima i pojačane izloženosti "ekranima" – mobiteli, televizija, tableti – koje bismo mogli slobodno nazvati neprijateljem broj jedan novih generacija, djece i mladih.

Prepuštena sama sebi

– Definitivno je ovo razdoblje obilježeno mjerama zabrane društvenih okupljanja od godine dana negativno utjecalo na djecu.

Bila su zatvorena, nisu se družila, nisu izlazila, roditelji su se brinuli i radili, a djeca su kod kuće bila prepuštena sama sebi, pogotovo u razdobljima kada je bila obustavljena nastava u školama. Osnovna uloga škole nije samo obrazovanje. Uloga je stvaranje socijalnih kontakata, usvajanje socijalnih vještina, socijalizacija.

Drugi faktor je silna ekranizacija, koja je bila prenaglašena u ovo doba korone. Nastavu su pratili online, sjedili su, nisu se kretali, bili su prisiljeni boraviti u zatvorenom prostoru.

Pretjerano korištenje "ekrana" dovodi do više problema u pažnji i koncentraciji, smanjivanja interesa za fizičke aktivnosti, pasivnosti, nemarnosti, emocionalnih poremećaja i kontrole emocija, manje ostvarivanja socijalnih kontakata.

Adolescentsko doba je doba emocionalnog odrastanja, formiranja identiteta, zaljubljivanja, stvaranja vlastite socijalne mreže, što otvara put za emocionalno odvajanje od obitelji.

Sad zamislite cijelu jednu generaciju adolescenata koji su u godini kad su se trebali družiti, prvi put se poljubiti, samostalno i nenametnuto uspostaviti socijalne kontakte, bili sami u svojoj sobi. Prisiljeni su bili zuriti u ekran televizije i mobitela i virtualno se družiti.

Još za njih nije kasno

Prije koji tjedan, kad su otvorene škole, slušala sam anketu na radiju s pitanjem srednjoškolcima raduju li se povratku u škole. Bila sam zapanjena kako su staračkim glasovima odgovarali da baš i ne, jer se nisu morali odijevati, profesori koji su predavali na ekranu nisu imali pojma prate li ih oni ili ne.

Tek je peta u nizu anketiranih rekla da se raduje što će vidjeti prijatelje. Jesmo li tu generaciju nepovratno izgubili?

– Mislim da nismo. Oni će se povratiti, ali ih sad treba doslovno prisiliti da se druže, izlaze i odmaknu od ekrana. Kad smo mi bili mali, za kaznu bi ti rekli "nećeš ići van", a danas je kazna "izađi van i vrati mobitel". To moramo promijeniti.

Što ste rekli roditeljima djece s tegobama kad ste utvrdili da zapravo nisu bolesni, odnosno da nemaju konkretnu organsku dijagnozu?

– Bol, ili bilo koji simptom, uvijek je realan, to nije izmišljeno i zato toj djeci, adolescentima, treba pomoći, ali nije uvijek pomoć tableta, ponekad je potrebniji razgovor, psihologijsko ojačavanje, savjetovanje.

Savjetujemo ih da vode dnevnik boli ili tegoba, da zapišu što više detalje o svojim simptomima, koliko i koji događaj je prethodio boli, te da na takav način pokušaju osvijestiti razlog njihovih smetnji.

No, nekako u našoj sredini radije se prihvaća organsku bolest, jer je to konkretnije, opipljivije, nego da kaže "boli me glava jer sam nezadovoljan" ili "boli me glava jer sam dobio jedinicu u školi".

Lakše je popiti tabletu protiv boli nego se suočiti sa svojim emocijama, teškoćama u odnosima, nerealnim očekivanjima ili uvidjeti svoje vlastite slabosti.

Kako roditelji reagiraju u takvim situacijama?

– Većina njih u početku ne prihvaća našu "dijagnozu", što je djelomično razumljivo iz opravdanog roditeljskog straha i brige, te inzistiraju na dodatnim pretragama.

Razlog tome je zasigurno i dostupnost raznih "internetskih savjeta", a djelomično i gubitak povjerenja u medicinsku struku i liječnike. No kad učinimo cjelokupnu medicinsku obradu, i kad imamo pred sobom sve nalaze koji ne ukazuju na organsku bolest, pitamo što oni misle da bi moglo biti.

Tada ipak malo porazmisle i kažu "možda zato što je previše u kući". Možda bi ipak trebali potražiti "drugu vrstu pomoći", poput savjeta psihologa.

Dio roditelja vrlo teško ili nikako ne prihvaća takvu mogućnost uzroka tegoba kod njihova djeteta, te su skloni započeti dug puta traženja "pravog uzroka", nizom dodatnih posjeta i nizom pregleda kod različitih liječnika.

Nažalost, takav stav samo produbljuje tegobe i odgađa prikladnu pomoć djetetu. Nerijetko podsjetim roditelje da i oni sami kad su nečim nezadovoljni, preopterećeni, reagiraju na način da ih boli glava ili trbuh, ili pak previše jedu.

Pa ako se to njima događa, zašto se ne bi događalo i djeci? Pogotovo u okolnostima izoliranosti.

Imamo virtualni autizam

Kakva je situacija kod malene djece?

– Ono što mene više muči i jesu manja djeca. Manja djeca, veći izazov. Tijekom prve tri godine života mozak se razvija. I sve one komunikacijske, društvene i socijalne vještine dijete uči po modelu gledajući oko sebe i svoje roditelje.

Provodilo se istraživanje tako da je jedna skupina djece usvajala određene jezične pojmove preko ekrana, televizije, dok je druga skupina iste te pojmove učila u izravnoj komunikaciji s učiteljem. Ovi drugi su usvojili puno više pojmova i puno složenije pojmove negoli djeca koja su to radila gledajući "voditelja" na ekranu.

Dijete sluša, prati, gleda mimiku lica, grimase, koristi sva svoja osjetila u izravnoj komunikacije "lice u lice", što ekrani sigurno ne omogućuju.

Znanstveno je dokazano da djeca koja puno gledaju televiziju imaju usporen razvoj govora. Na prvom mjestu, a onda sve ostalo.

Nije rijetkost da nam se javljaju na pregled djeca sa simptomima autizma, te da utvrdimo da takvo dijete provodi pred ekranom gotovo cijeli dan.

Savjetom roditeljima da uklone ekrane, simptomi se u nekoliko mjeseci ublaže i povuku. Tada govorimo o pseudoautizmu, odnosno virtualnom autizmu.

Izazov je da roditelji toga postanu svjesni. Roditelji danas budu sretni kad dijete od godinu dana uzme daljinski i upali TV. Dive se kako je spretno i tehnički napredno. I definitivno jest, ali ta tehnička naprednost ima i svoje negativne posljedice.

Četiri od pet mama mobitelom smiruje dijete

Svakodnevno svjedočimo tome da se ekrani danas koriste za smirivanje djece. Četiri od pet mama koriste mobitele da bi se dijete zabavilo, a one mogle na miru obavljati neke druge poslove. I to je realnost koju se treba truditi svesti na minimum.

Događaju se i ekstremi, na primjer kad sam doživio da žena u rodilištu doji dijete od tri dana i stavi mu mobitel pored dojke, da ono dok sisa gleda... ne znam što!

Ekrani se učestalo koriste za odvlačenje pažnje tijekom hranjenja – dijete je zaokupljeno nečim što gleda, a hrana mu se naprosto gura u usta. Ne postoji uopće osjećaj obroka, ne uči ga se samostalnom hranjenju niti dijete stječe navike pravilne redovite prehrane.

Prve tri godine su najosjetljivije za razvoj djeteta i, prema preporukama struke, do druge godine života djeca ne bi uopće trebala biti izložena ekranu. Ni mobitel, ni TV, ni tablet, ni bilo što slično!

Eventualno se u mlađoj dobi mogu dopustiti videopozivi za kontakte s bliskim osobama, slanje "pusa" djedu i baki ili tati kada je na putu. U dobi od 18 do 24 mjeseca dopušteni su ciljani programi za najmanje, i to obvezno u društvu s roditeljima.

Ne nikad sami i samostalno, jer kada roditelj gleda uz dijete, tumači, razgovara s njim, postoji uzajamna komunikaciju. Nije loše ponekad skupa s djetetom igrati igrice, skupa pogledati nešto, no nikako ga se ne smije pustiti samog.

Ništa bake, samo 'google medicina'

Nekad smo imali slikovnicu pa biste pokazali djetetu psa i pitali: "Kako kaže pas?", a dijete bi odgovorilo oponašajući glasanje psa. Danas imate mobitel i pitate "kako se pas glasa", a dijete pritisne prstom i mobitel kaže "av, av", a ne dijete. Zurenje u ekran kod malog djeteta ne znači da se igra.

Nekad su bake – none pričale priče, čuvale djecu dok roditelje rade, bile potpora roditeljima savjetima o odgoju djece, koji se prenosio iz generacije u generaciju. Zanimljivo je da danas nitko više ne sluša i ne pita bake, nego se koristi "Google medicinom".

Ponekad tijekom razgovora roditelje upitam što je baka rekla o tom problemu koji su uočili kod djeteta, i vrlo često dobijem odgovor da baka smatra da je to, prema njezinu iskustvu, "sasvim normalno za dijete", ili kaže "pusti ga, proći će". Često u sebi pomislim – pametna žena. Savjetujem, poslušajte bake.

Izgubili smo obiteljski tradicionalizam i više vjerujemo tehnologijama i onome što je neki neznanac napisao na mrežnim stranicama, nego što vjerujemo onima koji su nas odgojili i njihovu životnom iskustvu.

Ne bih želio oštro kritizirati roditelje, nego ih treba osvijestiti koliki je izazov za njih i njihovu djecu odmjereno korištenje suvremenih tehnologija "virtualnog svijeta", da to bude na njihovu dobrobit, a ne na štetu.

U pelenama bulji u tablet

Što nam pokazuju brojke?

– Do 30 posto djece, još dok su u pelenama, za igračku dobije tablet, tjedno gledanje ekrana je dva puta veće od tjednog vremena provedenog u igri vani.

U istraživanju iz 2017. pokazalo se da predškolsko dijete provede dva i pol sata dnevno pred ekranom, a vikendom i više.Za svaki sat proveden ispred TV-a dnevno, postoji devet posto veći rizik za razvoj teškoća pažnje kod djece u dobi od sedam može obaviti kućanske poslove, pogotovo mame koje nemaju pomoć. Četiri od pet roditelja vidi samo dobre strane tehnologije i uvjereno je da pridonosi razvoju djeteta.

Djeca koja provode više sati dnevno pred ekranom imaju i niži prag tolerancije na frustraciju, neprimjereno ponašanje poput prkosa, napadaja bijesa, koji se iskazuju nekontroliranim vikanjem, bacanjem po podu, smanjenom samokontrolom, uz probleme sa spavanjem. Pokazalo se da djeca koja dnevno provedu tri sata pred ekranom imaju za dva sata kraće vrijeme sna.

Dugoročne posljedice

Stoga najmanje sat vremena prije spavanja ne bi trebalo djetetu dopustiti da koristi bilo kakav ekran. Danas možemo tvrditi da se ta brojka zasigurno povećala tijekom promjena života u epidemiji koronavirusa.

Dakle, nije samo problem u velikim brojevima, već što takvo ponašanje može dovesti do dugoročnih posljedica. Usporen razvoj govora prvi je znak.

U kasnijoj dobi djeteta može se pojaviti smanjena pažnja, smanjeni školski uspjeh, naročito vidljiv u ocjenama iz matematike, debljina, poremećaji raspoloženja i ponašanja. Kod adolescenata značajan je i problem debljine od sjedilačkog načina života, s kojom će vjerojatno imati kasnije problem za cijeli život.

Ako reagiramo na vrijeme, koliko toga možemo ispraviti?

– Gotovo sve. I kod djece, i kod adolescenata.

Znači obnovljivi su.

– Jesu, tako je, ali treba na vrijeme krenuti. Kad se djetetu smanji vrijeme boravka pred ekranom, uslijedi primjeren razvoj, pod pretpostavkom da se ne radi o nekom zdravstvenom problemu.

Dakle, djeca u dobi od 18 do 25 mjeseci trebala bi gledati samo edukacijske programe, i to uvijek i samo u društvu i aktivnoj međusobnoj komunikaciji s odraslima. Mobitele ne bi trebali koristiti kao dude varalice za umirivanje djece. U dobi od dvije do pet godina dopušteni su edukacijski sadržaji, ali jedan sat radnim danom i maksimalno tri sata tijekom cijelog vikenda.

Od šeste godine, limitirati koliko je moguće, i nikako ne dopustiti gledanje televizije ili mobitela uz jelo ili okupljanja za stolom. Od tehnologije ne možemo pobjeći, ali je možemo naučiti pravilno koristiti.

Koliko se radi na osvještavanju roditelja prije nego što se pojave u ordinaciji s problemom?

– Malo, jer nam je to svima novo. Danas bi uloga pedijatara primarne zaštite bila da kod svakog sistematskog pregleda pitaju roditelja koliko im dijete vremena provodi pred televizijom, mobitelom, bilo kakvim ekranom.

Roditelje je potrebno educirati, osvijestiti o negativnom utjecaju pretjeranog izlaganja ekranima. Nisam siguran koliko pedijatara ima takav pristup.

Također tu mogu pomoći i odgojiteljice u dječjem vrtiću, naše popularne "tete", jer ono što one uoče u ponašanju djeteta može biti vrlo značajna i korisna informacija za roditelja. Valja istaknuti da su to posljedice suvremenog načina života i suvremene tehnologije. Većina takvog ponašanja izazvana je nepoznavanjem mogućih posljedica na razvoj djeteta.

Takve pogreške ili propusti ne rade se namjerno ili ciljano. Elektronički mediji potpuno su implementirani u našu svakodnevicu. Život je postao virtualan, više vremena provodimo pred ekranima nego u izravnoj interakciji s drugim ljudima – "oči u oči".

Stoga ne čudi da se u takvoj "virtualnoj okolini" korištenje elektroničkih medija podrazumijeva od najranije životne dobi.

Gdje su briškula i trešeta?

Sad sam se sjetila da moje unuke i ja nosimo tablet u krevet i gledamo neke programe koje one vole. Trebam li ga pokvariti?

– Da, radije ponesite slikovnice. Dobra strana je to što tablet koristite zajednički, gledate zajedno, birate edukativne stvari, poučavate dijete i s njim ste u interakciji. Međutim, loša strana korištenja bilo kakvih ekrana neposredno prije spavanja jest utjecaj takozvanog "plavog svjetla", koje prvenstveno šteti vidu.

Postoje i istraživanja koja su dokazala utjecaj plavog svjetla ekrana na izlučivanje hormona melatonina, koji je odgovoran za primjerno spavanje i kvalitetan san. Zato i postoje problemi spavanja u djece koja pretjerano koriste ekrane, posebno prije spavanja.

Rekli ste da nam je to sve novo, ali možemo li već govoriti o nekim trajnijim posljedicama.

– Sve ovo je počelo intenzivnije prije desetak godina. Dio posljedica vidimo sada, a dio ih možemo samo pretpostaviti.

Kad djeca krenu u školu pa, na primjer, ne žele čitati, imaju poremećaj pažnje i koncentracije, ne znaju se nositi s frustracijama, počnu tući sve oko sebe, često dobijemo podatke koji upozoravaju na pretjeranu izloženost ekranima od najranije dobi. Možda već imamo generacije koje mogu imati trajne posljedice.

Tako se mnogo govori o već znanstveno dokazanoj povezanosti epidemije debljine u djece i sjedilačkog načina života, koji aktivnost djeteta svodi na sjedenje pred ekranima. Poznati su rizici debljine za čitav niz bolesti.

Koliko teret načina života posljednjih godinu dana vidite i na odraslima, na roditeljima koji vam dolaze? Fokusirani smo na virus i njegove sojeve, ali čini mi se da se premalo govori o posljedicama na psihu?

– Definitivno da. Prestrašeni su, nesretni, ne znaju kako se s time nositi i kome se obratiti za pomoć. Zapravo smo u ovoj zadnjoj godini bili više zajedno, ali mnogi nisu bili kvalitetno zajedno.

Roditelji često navode da više nemaju ideju kako bi zabavili dijete u kući osim ekranom. Zaboravili smo na različite zajedničke igre koje ne uključuju tehnologiju. Igramo li s djetetom "čovječe, ne ljuti se", učimo li ga briškulu i trešetu, gdje je nestao "domino"? Dovoljno je zapitati se kako su se generacije djece zabavljale prije pojave mobitela. Je li njima nešto nedostajalo? Obiteljska druženja su nužna.

Zato smatram da bismo danas psiholozima trebali dati puno veću ulogu, a siguran sam da ćemo ih sve više trebati.

Još ne možemo potpuno sagledati posljedice pandemije na mentalno zdravlje kako djece, tako i odraslih. Trenutačno se bilježi dvostruki porast anksioznosti i depresivnosti u populaciji odraslih koji se povezuje s korona-pandemijom.

Ne možemo stoga govoriti ni o razmjerima "post-COVID sindroma" i njegovim posljedicama, iako su one već zamjetne. Svi nosimo svoj dio tereta odgovornosti, pa čak i vi mediji, koji nas bombardirate informacijama o oboljelima, mrtvima. Jasno mi je da to morate, ali sve bi informacije trebalo dozirati.