Ovo je priča o šibenskoj obitelji Pelajić. Nema što ne sviraju: od gitare, mandoline preko harmonike, klarineta i saksofona do bubnjeva

Pelajića nema previše u glazbi, ali su dobro raspoređeni. Tako nam je rekao Goran Gulin, solist "Bonace", kad smo mu najavili našu priču o glazbenoj obitelji Pelajić. O tati Kreši i mami Gojki, te sinovima Bartolu i Antunu.

Kako na mlađima svijet ostaje, u ugodnoj smo ćakuli s Pelajićima krenuli od sinova. Stariji sin, 22-godišnji Bartol, više ni sam ne zna koliko instrumenata svira. Počeo je s gitarom, pa se prebacio na harmoniku, a trenutačno najviše vremena provodi na bubnjevima, u svojoj grupi "Dišpet". Bartol je živi primjer kakva se eksplozija talenta može dogoditi kad se spoje majčini i očevi geni.

– Teško je bilo pobjeći od glazbe kad su mi, kao djetetu, sve igračke bili glazbeni instrumenti. Otac mi uvijek priča da sam s dvije i po godine lupao po plastičnoj gitari i pjevao "Čiribiribela, Mare moja". A babini su mi sićevi za vodu služili kao bubnjevi – prisjeća se Bartol.

Gitaru je, ali onu pravu, učio svirati u Glazbenoj školi Ivana Lukačića. Od malih je nogu pjevao i u dječjim zborovima ("Zdravo maleni", "Cvrčak"). Svirao je u Šibenskoj glazbi, mandolinskom orkestru "Krešimir", a već s 11 godina na gitari je pratio klapu "Žirje". Zanimljivo je bilo slušati priču kako su se spojili Bartol i harmonika.
 

'Seljački instrument'

– U petom razredu osnovne škole otac mi je kazao da bih se mogao uhvatiti harmonike. Ja sam mu ni pet, ni šest odgovorio kako je to seljački instrument! Nakon dvije, tri godine sjetio sam se očevih riječi i poželio naučiti osnove sviranja harmonike. On me je odmah poslao kod pokojnog Branka Grubišića Nine, vrsnog harmonikaša. Sjećam se da je Nina nakon nekog vremena kazao: "Mali će biti bolji od mene!" Harmonika je za mene bila kao poziv. Kao što se netko odluči posvetiti vjeri, svećenstvu – povukao je paralelu Bartol.

Bubnjeve je aktivno počeo svirati nakon što je krenuo u srednju školu.

– Kad su me roditelji pitali kako su mi na pamet pali bubnjevi, rekao sam im da ih sviram za dušu – rekao nam je stariji od braće Pelajić.

Tada vjerojatno nije ni slutio da će mu oni postati glavni izvor zarade. Bartol već šest godina svira u mladoj grupi "Dišpet", koja se odlučila za nastupe na svadbama. Bartol je stigao posljednji i otišao prvi s našeg razgovora, jer je večer prije imao nastup u Sisku, a čekala ga je nova gaža u Lozovcu. Idući je dan, pak, morao u Mostar, gdje studira glazbu.

– Od Uskrsa do Nove godine svaki mi tjedan izgleda gotovo identično. Preko tjedna sam na predavanjima ili učim, a vikendom na gažama. Još kad tome dodam i povremene nastupe s mojim triom, u kojem sviram harmoniku… Nekad imam osjećaj da bi mi i 48 sati u jednom danu bilo malo! Ljubav prema glazbi moj je glavni pokretač. Glazba je moj život. Svaki glazbeni žanr i instrument koji sviram volim jednako. Neki se tome čude, ali ja i klasiku i narodnjake sviram s istom strašću – istaknuo je Bartol.
 

Zaljubljen u jazz

Njegov četiri godine mlađi brat Antun Karlo (ime je dobio po papi Ivanu Pavlu II., Karolu Wojtyli) umjetnička je duša, gotovo jednako talentiran za likovnu umjetnost i glazbu. Antuna su, dok je bio mlađi, zvali Bartolovim "klonom" jer su njih dvojica izgledala poput blizanaca, makar je bila evidentna razlika u godinama. I Antun je pohađao Glazbenu školu Ivana Lukačića, gdje je svirao saksofon. Najmlađi je Pelajić, naime, zaljubljen u jazz. Od glazbenog je obrazovanja, međutim, morao privremeno odustati jer je u Splitu upisao srednju školu za grafički dizajn.

– Crtanje me ispunjava. Bilo da je riječ o klasičnoj likovnoj umjetnosti, crtanju na papiru, kaligrafiji ili grafitima. Od majke sam naslijedio talent za fotografiju. A od glazbe, kao ni brat, ne mogu uteći. Volio bih se ponovno uhvatiti saksofona, no zanimaju me i gitara, i bubanj… Svaki put kad brat i ja imamo slobodnog vremena, razgovaramo o glazbi – kazao nam je Antun pomalo sramežljivo o sebi prije negoli je sjeo na bicikl i ostavio nas u ćakuli s glavama obitelji.

Ako smo na početku priče o glazbenoj obitelji Pelajić prednost dali mladima, red je bio da riječ dobije dama. Gojka Skorić Pelajić među najsvestranijim je amaterskim umjetnicama u Šibeniku. Svira, pjeva, piše poeziju, sklada, fotografira… I uza sve to radi u Centru za socijalnu skrb.

– Ona je žena, majka, kraljica, a još je, kako bi rekli Šibenčani, i "poluvalentna" – kaže za svoju suprugu Krešo.
Potvrdu o tome kakva je majka dobili smo kad je otišla usred razgovora kako bi sinu Bartolu, koji je žurio na nastup, skuhala ručak i ispleglala košulju. A onda se vratila.

– Ja vam uvijek moram biti atento! Krešo i Bartol nemaju bolju logističarku od mene – smije se Gojka.
Njezin je glazbeni put počeo u rodnom Skradinu.

– U Skradinskoj limenoj glazbi svirala sam klarinet, da bi me potom iz tadašnje klape "Skradinski buk" zvali kao mandolinisticu. S klapom "Skradinski buk", koja je poslije promijenila ime u "Scardona", svirala sam dvanaest godina, a u tom smo razdoblju snimili i nosač zvuka "Scardono moja stara".
 

Upoznali se u Skradinu

Krešo i Gojka upoznali su se u Skradinu, i to baš poslije jednog od nastupa njegove "Bonace". Uskoro su se i vjenčali, a Gojka je u to vrijeme ili, ako hoćete precizno, 1996. godine izdala svoju prvu zbirku pjesama "U kamenu ti ime piše".
Nakon što se preselila u Šibenik, Gojka je počela pjevati i u "Kolu"...

– Oduvijek me je privlačilo zborno pjevanje. Pogotovo crkveni zborovi. Volim duhovnu glazbu – priznaje Gojka.
U međuvremenu je izdala i drugu zbirku pjesama u povodu 15 godina "Dalmatinske šansone". Gojka je na jedno mjesto skupila sve pjesme koje su prošle kroz taj festival i od naslova pjesama napisala stihove.

Slična ideja sinula joj je i kad su u pitanju pjesme legendi hrvatske i dalmatinske glazbene scene.
– Trenutačno pripremam zbirku pjesama u kojoj ću u stihove spojiti naslove Mišinih, Arsenovih, Oliverovih i Vicinih pjesama. Kroz stihove ću provući tisuću i sto njihovih hitova – otkrila nam je maštovita Gojka.

Među svojim djelima Gojka Skorić Pelajić ponosno potencira i nosač zvuka "U zagrljaju mora", satkan od dvanaest autorskih skladbi koje imaju okus Dalmacije i Mediterana. Na albumu se nalaze mahom instrumentali, osim pjesama "Čarobna noć" i "Lipi grade stoljetni", koje je otpjevao bivši solist vodičkih "Bunara" Ivan Mikulandra Cajo.

Svestrana dama iza sebe već ima i dvadesetak samostalnih izložbi. Posljednja je održana prije nekoliko dana, u povodu manifestacije "Dani kršćanske kulture", a tema je bila "Festival žudija kroz godine".

A odakle tek krenuti kad je u pitanju Krešo Pelajić? Vjerojatno najbolji šibenski mandolinist. Virtuoz na tom instrumentu, kojega svi znaju kao člana ansambla "Bonaca".
 

'Trzao' s Cukrovom

Krešo je na svoj glazbeni put krenuo uz brata Zrinskoga.

– Brat i ja svirali smo po lokalima i restoranima. On mandolinu, ja gitaru. Znali smo imati i po tri gaže u jednoj večeri! A onda me je Ive Cukrov, stari glazbenik s Prvića, počeo nagovarati da se uhvatim mandoline. Na prvu mi je to bilo čudno jer su mi prsti veličine kranjske kobasice! No, kupio sam neku češku mandolinu za sto maraka, našao kasetu klape "Šibenik" i počeo trzati – govori nam u svom zajebantskom stilu Krešo.

I tako je trzao, vježbao po pet, šest sati dnevno, svirao s Cukrovom po Beču, dok ga nisu zamijetili u "Bonaci".

– Klapa je bila obaveza, a ja dotad nisam navikao na dril kakav je "Bonaca" imala. No, kad su krenuli nastupi po Europi i svijetu, više nije bilo natrag. S "Bonacom" sam prvi put svirao još 1989. godine, ali mi je iz te prve faze možda najviše u sjećanju ostao nastup na Meduliću, koji nikad nismo završili. Naime, toga je dana počeo rat u Sloveniji, a mi smo, čuvši za tu informaciju, otišli s pozornice – sjeća se jedan od najdugovječnijih članova "Bonace".

Osim po dobrom smislu za humor, Krešo je poznat i po specifičnom načinu sviranja. Kad vidite njegove pokrete, rekli biste da u ruci ima električnu gitaru, a ne mandolinu. Njegov prepoznatljiv znak je i udarac nogom u pod.

– Uvijek sam volio rock, pa je vjerojatno to utjecalo na moj, malo prežestok način sviranja. Mandoline i gitare mijenjam kao drva, pa su mi rekli da bih trebao nabaviti instrumente od inoksa! Istina, često sam lupao nogom po pozornici, no kako sam došao u godine kad počinju boljeti koljena, više ne mogu – nastavlja Krešo u poluozbiljnom tonu.

Krešo za sebe kaže da "ima malo mota i puno iskustva". Na "Bonacinim" nastupima često odradi svoj mini šou zahvaljujući dobrom poznavanju stranih pjesama i jezika. Posebice francuskog i ruskog.
 

'Posudi mi glavu'

– Ljudi na Korzici bili su oduševljeni našom pjesmom, no željeli su da odsviramo nešto na francuskom. Ja sam uzeo gitaru i zapjevao "Champs Elysees". Moji u "Bonaci" su me pitali zašto im nisam rekao da znam francuski, a ja sam im odgovorio: "Nitko me nije pita!" Jednom smo, pak, svirali na Cresu glumcu Johnu Malkovichu. On nam je pričao kako je u mladosti svirao po pubovima. Kad je svirka već završila, on je ostao s nama, uzeo gitaru, a mi smo ga poduvatili. Sjećam se da mu se svidjela šibenska košulja, pa smo mu je poklonili – prepričava nam Krešo "Bonacine" avanture.

No, možda najbolja anegdota, koja do kraja otkriva Krešinu bezbrižnost, duhovitost i opuštenost na svakom nastupu, dogodila se u Mostaru. Fasciniran Krešinim ludostima, ondašnji gradonačelnik Mostara Mijo Brajković zamolio je Krešu za uslugu. A razgovor je tekao ovako:

Mijo: Dragi Krešo, ja bih te nešto zamolio!
Krešo: Izvolite, šjor Mijo!
Mijo: Molio bih te, Krešo, da mi bar na dva sata posudiš svoju glavu! Da se odmorim od pustih mostarskih briga!