Antonia Viljac (35) prošla je put gotovo svakog šibenskog djeteta koje stasa s ambicijom da, prije svega, završi svoju školu (to uputstvo - završi svoju školu - za “normalan” život, svi smo slušali od svojih roditelja...), pa je tako i učinila. Osnovna i srednja u Šibeniku, pa Ekonomski fakultet u Zagrebu.
Onda je uslijedila faza koju, također, mnogi prođu, a ta je - o(p)stanak u Zagrebu. Pa i to je Antonia probala i punih šest godina - faks plus posao - živjela u Zagrebu.
Onda joj se pričinilo da joj vrijeme curi kroz prste, predugo je, kaže, provela u čekanju... tih tramvaja, pa tih autobusa. Samo čekanje i čekanje.
Povratak u rodni Šibenik bio je samo početak kompletnog životnog salta mlade i na svaki način, i u svakom pogledu, jako agilne, jako znatiželjne, jako pokretne i svim izazovima prirode otvorene Antonije Viljac.
Od diplomirane ekonomistice - do aktivistice, vlasnice Obrta za pustolovni turizam! Za taj njen salto, bio je potreban samo jedan “klik” u njenoj kreativnoj glavi i slobodarskoj duši.
Da, valja reći, prije toga je u Šibeniku pokušala tražiti posao u struci ali, nije tu, kaže, bilo mjesta baš za sve diplomirane... Radila je ovo i ono, a onda uzela poticaj od Hrvatskog zavoda za zapošljavanje i otvorila taj obrt.
Presudni ‘klik’
I to je bio taj “klik”.
Premda, njen odgoj i obitelj nemaju veze ni sa čim sličnim pustolovnim, pa ni turizmom. Mama joj je Rajna, a otac Branko Viljac ”stogodišnji” direktor Festivala dalmatinske šansone, dakle jedna glazbi okrenuta, staložena i nimalo avanturistička građanska obitelj.
Ali su roditelji djecu posvuda vodili sobom, naučili je mijenjati mjesto, istraživati, više-manje urbane predjele, a Antonia je sve što su joj usadili, tu sveopću pokretljivost i znatiželju kasnije preselila u prirodu, konkretno - u planine.
Radeći sve i svašta, radila je i na Šansoni, bila je “leteća za sve”, počela kao hostesa a sad opet tu svašta radi, pa je čak nekad posluša i otac Branko... ne mogu više izaći iz toga, kaže Antonia.
Da će iz te obitelji... kako bih rekla... niknuti, nastati, “ispasti”, proizaći... penjačica na 6814 nadmorske visine, speleologinja do 500 metara dubine, članica GSS-a, vlasnica međunarodne licencije IRATA za obavljanje poslova na velikim visinama, “vertikalna vrtlarica” koja visi o konopu i čisti bedeme šibenskih tvrđava od raslinja - to valjda nitko nije mogao ni zamisliti, a najmanje onoga dana kad je upisivala, pa diplomirala Ekonomiju.
Da, neka mušica joj se jest uvukla u glavu s početkom planinarenja kad se, još u Zagrebu, upisala u Planinarsko društvo “Matica”.
Mušicu je sobom ponijela u Šibenik, a ta se mušica, bogme, u međuvremenu razvila u kondora.
U Šibeniku se uključila u rad HPK Sveti Mihovil i tu, na toj koti, počinje novi život Antonije Viljac. I danas je za to zahvalna legendarnom predsjedniku kluba Mati Protegi.
Smrzla se na Dinari
U trenutku dok vodimo ovaj razgovor još se nije utoplila od Dinare na kojoj je s članovima svoga Kluba provela vikend i dobro se smrzla. Bilo je užasno hladno, udari bure do 50 kilometara na sat, snijega k’o u priči, nisu ni mogli do vrha, ali su mogli do skloništa, a tamo onda tri sata popravljali dimnjak da bi mogli naložiti vatru.
- Dinara je moj drugi dom. A naša Promina je tako bliska i dostupna u puno smjerova. Tamo ću držati i svoju treću planinarsku školu za koji dan.
Svaki je Antonijin vikend sličan - a stubokom različit samo zato jer je uvijek na drugom mjestu. Ono što je drugima vrijeme za odmor, njoj, njenom partneru Leonardu Grubeliću i članovima Svetog Mihovila, to su uvijek jedno te isto: pripreme. Pripreme za visinu, za dubinu, za vrućinu, za smrzavanje, za spašavanje... a onda i za posao u onom dijelu gdje Antonia ima Obrt za pustolovni turizam pa time svoje “radno mjesto”.
- Od trenutka kad sam počela s tim, počelo je i najsretnije razdoblje u mom životu. Doduše, počela sam s obrtom 2019. godine, a onda me ubrzo zatekla pandemija. Zamislite, ja otvorila obrt za pustolovni turizam i visinske radove, a ono, ni turizma ni radova! Bilo je tu i suza i plača i svakojakih teškoća ali... nakon 2020. počelo se sve to ipak mijenjati. Nastupilo je vrijeme radosti. Toliko da su, evo, odmah iza Nove godine počeli stizati poslovi za koje sam nekad mislila ajde, bit će barem povremeni i periodični, a sad se ispostavlja da su cjelogodišnji!
Strah od ronjenja
Moj obrt opremljen je i sposoban za zahtjevne radove na visinama, za to sam i uspjela, kao jedina žena u Županiji, dobiti međunarodni certifikat IRATA. Uz to sam završila tečajeve i škole za pustolovnog vodiča, za planinskog vodiča, pa sam završila alpinističku školu i tečajeve za zaštitu prirode, za bavljenje speleologijom, sportskim penjanjem... E da, naravno, članica sam HGSS-a, stanica Šibenik, već 7 godina.
... -sigurno i roniš?
- A ne, ne! Toga se bojim.
- !?!
- Mogu se spustiti u jamu na 500 metara dubine, evo u Kitu Gaćešinu, sad sam na Dinari dva dana bila plava i smrznuta, ni u Nepal ne moraš ići kad u takvim danima odeš na Dinaru, prije Nove godine penjala sam se na Ama Dablam (6841) na Himalaji i gledala Everest preko puta ali... roniti se bojim.
Hm...rođena na pedalj od mora i kilometrima od prve - evo bar zavičajne - naše male planine Promine - penjati i “roniti” po špiljama se ne boji, a roniti u moru se boji! No, dobro.
Svake dvije godine njena ekipa vezana uz HPK “Sveti Mihovil” organizira neku ekspediciju, tako da je Antonia obišla mnoge značajnije europske vrhove, od najvišeg Elbrusa u Rusiji (5642), do Ararata u Turskoj, dva put je penjala Mont Blanc, Grossglockner u Austriji, Triglav i mnoge druge... a osobno je vrlo emotivno proživjela uspon na Aconcaguu u Južnoj Americi:
’Majčina ogrlica’
- Išli smo 2019. na dvadesetu godišnjicu stradanja Zlatibora Prgina. Nije to bilo obično planinarenje, bio je to počasni pohod tom mjestu i sjeni našeg prvog predsjednika. Bila je to, ako tako mogu reći, suđena smrt. Zlatiborova i još jednog planinara Japanca. Odnijela ih je bijela smrt, 200 metara od vrha. Drugi iz te ekspedicije nisu ni krenuli na vrh, ali on odlučio ići. Postoji vam u našem žargonu jedna, da tako kažem uzrečica, a ona glasi: treba se znati okrenuti.
Tako, na Mont Blanc sam se jednom popela na vrh, a drugi nisam, nego sam se okrenula...
Treba moći odustati.
Obišli smo i groblje, odnosno mjesto gdje su malim spomen-pločama s podacima, ili osobnim predmetima, obilježene smrti planinara, pokopanih u njihovim domovinama. Tamo je i ploča za našeg Zlatibora Prgina.
Netko se, jednostavno fatalno, ne zna i ne može okrenuti. Granica između dviju odluka vrlo je tanka...
- Prije dva mjeseca vratila si se iz Nepala, premda se o tome pisalo, reci nešto o toj ekspediciji. Ne ide svaki dan netko iz Šibenika na Himalaju...
- Bili smo tamo mjesec dana, penjali smo se na jedan od najljepših vrhova svijeta, Ama Dablam, u prijevodu “Majčina ogrlica” (pokazuje mi sliku - fantastična je!). Dvadeset i devet dana trajala je ekspedicija, a završni uspon i silazak malo manje od devet sati. Bio mi je životni san stići na taj vrh s kojega “preko puta” gledaš Mount Everest. Ma i da samo stojiš u podnožju, ispod tih divova od 8000 metara - veličanstven je doživljaj. Himalaja je raj na zemlji!
Obično svaki planinar i alpinist ima neke velike životne želje, to jest vrhove za popeti, u mom slučaju to je bila predivna Ama Dablam koja je tehnički vrlo zahtjevna. Ali, te muke s vremenom zaboraviš, ostane sreća i ponos na uspjeh. Luka, Leo, Aleks i ja bili smo savršen tim za taj uspon. Jako je bitno povjerenje, vrhunska kondicija i čista glava. Hladno je, patiš, gladan si, treseš se, uvjeti su često nehigijenski i nekad ležiš u šatoru po 15 sati čekajući da oluje prođu... Ali, mi volimo planinu pa se smijemo da ljubav boli. Odabrali smo bolni hobi...
- A Nepal?
- Nepal je takav da sam se zaklela da ću se vratiti... Taj narod Šerpa... to je u najpozitivnijem smislu riječi “lud” narod, vratit ću se zbog njih, zbog njihove kulture, nigdje me nitko u svijetu gdje sam bila nije tako impresionirao kao oni. Imaju ono što smo mi na zapadu davno izgubili, jedan pozitivni tradicionalizam, topli su i susretljivi, očarali su me! Ne, nisu ih pokvarile te puste ekspedicije koje ih pohode.
Ljudi srca
Nisu, držimo nas dvije, zato što u te ekspedicije idu ljudi srca, a ne profita...
Ekspedicije su - cjelogodišnje. Ovo je jedna digresija, no, zanima me kako se zbrinjava otpad na njihovim rutama po Himalaji?
- To jest problem. Otpad najčešće ostaje iza onih koje vremenski uvjeti potjeraju na evakuaciju pa ostaje puno uništene opreme, plastike... Zato se organiziraju akcije čišćenja, no uvijek na umu moraš imati da sve svoje moraš spustiti s planine. Ali kad tamo dođe nevrijeme... onda prestaju sva ovozemaljska pravila.
Evo dva mjeseca nakon toga uspona na Ama Dablan, Antonia kaže da joj se organizam još nije stabilizirao.
- Moje tijelo sve to još snažno pamti i sporo se vraća normali, baš osjetim kako mi se organizam poremetio. Slično je bilo i poslije Aconcague. Ipak treba znati da ženski organizam te napore teže podnosi, ali o tome se ne govori.
- Kod nas bi komentar bio: pa di je vrag nosi!?!
- E da, da...
No od te svoje ljubavi i strasti trebalo je Antoniji naći model za živjeti od toga.
- Prvo, kad sve to radiš a znaš da radiš za sebe, imaš dobar osjećaj i kao da sve možeš. Ipak, bilo me strah biti privatnik, nikad ne znaš hoće li sutra biti posla... ali evo, pokrenulo se.
S Uskrsom i travnjem počinje turizam.
Tada kreće i Antonijina Ferata na Čikoli. Ma koja je to ferata na Čikoli - pitam ja, dijete s Čikole...
- To je staza duž kanjona, od visine miljevačkog sela Bašići. Uska staza, klinčani put. Stazu je uredila Javna ustanova Priroda u suradnji s našim klubom, još 2015. godine. Vodi duž kanjona, ali uz sajlu za koju su svi zakačeni iz sigurnosnih razloga. Pogled i doživljaj su veličanstveni. Ponajviše dolaze Francuzi i Nijemci, vode i djecu, a ja imam i opremu za djecu. Tako uz kanjon ideš oko tri sata, odnosno toliko traje izlet, a imamo i pauzu za marendu. Bila sam tisuću puta i uvijek mi je iznova predivno. O, imali smo na Ferati i proslave rođendana i djevojačke zabave pred udaju. I da znate, veći je postotak žena nego muškaraca koji se odluče za Feratu.
- Dobro, sve je to divno i vjerujem da ti ni milijun i sto puta na Ferati ne bi bilo dosadno. Vratimo se onome - od čega sve tvoj obrt ostvaruje prihod, od čega se živi?
- Evo na primjer sve ću šibenske tvrđave pripremiti za sezonu. Visim na konopu i čistim plašt tvrđave od raslinja, to zovem “vertikalno vrtlarenje”. Tu su i radovi na drugim visokim građevinama, ne tako kao u Zagrebu ili Splitu, ali ima.
Rad na stablima
Po potrebi radimo i na stablima. Što je neki problem na nedostupnijem mjestu, to nama bolje!
Radi Antonia i na arheološkim istraživanjima, naravno pod nadzorom arheologa. Najzahtjevnije je raditi kad su istraživanja na nekoj opasnoj litici, no mi sve osiguramo, kaže Antonia.
Puno radi za Nacionalni park Krka koji ima bezbroj staza, vidikovaca, utvrda, radila je na Nećvenu, Trošelju, Ključici, pa na nekim špiljama u kanjonu Čikole. To je Park koji ima cjelogodišnje, bezbrojne aktivnosti, jako su aktivni i odlično rade.
Žali što u Kornatima nema više aktivnosti i staza u kopnenom dijelu koje se mogu organizirano posjećivati.
Odlično radi i Javna ustanova Priroda, pa i za njih radi.
- A od Turističke zajednice Županije dobili smo posao napraviti 40 staza, od lakih do teških - to me spasilo u koroni.
Opet digresija na otpad, na smeće u našoj prirodi.
Imali su, kaže, puno akcija čišćenja špilja i jama u NP Krka, samo iz sedam jama nedavno su iznijeli 22 metra kubična komunalnog otpada.
- Sve ljudi bacaju u jame, i gume, i mašine iz domaćinstva, i klaonički otpad, pse, sve uginule životinje. A onda sve to piju u vodi na svojim špinama jer naše je podzemlje tako povezano da nema izgleda da sve ne dospije u vodu. Naša je Županija puna jama, a to znači i smeća u podzemlju. Mnoge obiđemo a usput ih uvijek i očistimo.
Zauvijek slobodna
Svakako, po cijele dane sam vani i najteže mi je skrasiti se u kući i sjesti za laptop, a i to se mora. Srećom imam moga Lea, radimo isti posao, spremamo se za iste ekspedicije, i on je u GSS-u. Sve što zaradimo trošimo za opremu i ekspedicije. Kad sam išla na Aconcaguu baka mi je davala savjete, zapravo me nagovarala da odustanem a kad je vidjela da od toga nema ništa, dala mi je novac za opremu - rekla je da je to ono što mi je čuvala za dotu... i tako sam se ja vinčala za planinu!
A da je ostala ekonomistica, sad bi, kaže, sjedila u uredu u kostimiću, u košuljici s maramom...
-... a ja sam sad u trlišu, visim na konopu ili sam s lopatom u jednoj ruci i kantom u drugoj. Ali - slobodna. Slobodna! To mi je najbitnije.
I jedna obavijest za kraj: u Klubu Azimut, 24. veljače bit će prezentacija zadnje ekspedicije u Nepal i na Ama Dablam. Bit će cijela četveročlana ekspedicija: Antonia, Leonardo Grubelić, Luka Dubravica iz Šibenika, i Aleksandar Milosavljević iz Beograda.
- Dobili smo i nagradu od Zajednice sportova Grada Šibenika i Zajednice sportova Županije, za postignuća u amaterskom sportu, upravo za uspon na Ama Dablam. To je jedan od većih planinarskih uspjeha za HPK “Sveti Mihovil”. Složit ćemo predavanje zanimljivo za javnost, pokušati približiti način priprema za takav uspon, pa malo priče o Šerpama i kulturi te, naravno, o samom, dugotrajnom usponu.
Pa tko želi s njima na Himalaju, čekaju ga u Azimutu te večeri, u 19 sati.