Netko bi mogao pomisliti, gledajući ove fotografije, kako su to vjerojatno prizori iz nekoga starog filma iz tko zna koje provincijske zabiti.
Ali, to su štandovi - banci sa šibenskih tržnica usred grada. Iako od prije pet desetljeća.
Prva, naslovna, slika je kadar s donjega dijela staroga pazara, a druga s Male lože, danas Trga Ivana Pavla II.
Zimsko je doba. Na banku uz vagu - kantar, tek nešto verdure - povrća iz vrtla. A prodavačem zagledanim u kameru i glave omotane vunenim šalom. A žena što kupuje, zamotana u plet. Mora da je bilo vraški studeno.
Nešto što je na takvoj studeni bilo potrebito kupiti za kuću, bilo je mnogima na dohvat ruke. Svatko je znao gdje i u koga što treba uzeti(kupiti). Ako ćeš bokun mesa, u Bajice na Dobriću. Ako ćeš maništre - pašte i kruha, onda u Šare. Vina u tovernu Škarice.
A o cijenama se pogađalo. “Kolko pitaš za kil kumpira? Ajde, uzet ću, pa daj zeru više…”.
Takvo je to bilo trgovanje. Nije se imalo novca za neku obilancu. Potrošilo bi se nešto više samo za svece.
A još su daleko bila vremena kad će se pojavili trgovački centri i supermarketi. Iako je Šibenik i u ono doba imao jednu samoposlugu.
Navodimo ove, gotovo tipične kratke dijaloge, da se vidi, kako je u svemu tome bilo i nečeg, reklo bi se, i od romantike.
I na kraju za kupiti s banka nekakve dobre kapljice, bila je priča za sebe. Težaci su svoje vino, crno, bijelo, opol, maraštinu, rakiju, prodavali u malim i velikim bocunima. Iz kojih si mogao nagnuti i kušati. Pa ako kupiš ulij čipo u svoju botilju.
Bilo je,govorilo se i onih, muških i ženskih, koji kući ne bi ništa donijeli. Popili bi –”usput” i vraćali se pivajući!
“Tempi passati che non tornano piu”, kažu Talijani. Koji nisu daleko ni od naših starih navika.