Silikonske lutke iz prvog etičnog bordela u Sloveniji možda izgledaju živo, da, ali s dvjesto metara udaljenosti, piše Jutarnji list.
Sjednete li pokraj nje, teško da će vas zavarati taj staklast i ukočen pogled, kao u kakvog mrtvaca, a primite li tu lutku, o kojoj ovih dana baš svi izvještavaju, za bedro, mogao bi vas preneraziti i način na koji joj se posljedično pomiču nožni prsti. Titraju, naime, poput travke na vjetru; proizvođač je morao voditi računa o tome da ih pojača materijalom koji bi mogao glumiti ljudsku kost.
Nadrealan dojam
Ovako, dojam ostaje nadrealan, kao i čitava ova situacija s pograničnim gradićem Sežanom, otprije poznatim po sumnjivim poslovnim modelima poput restorana i noćnih klubova koji su, zapravo, paravani za javne kuće, o čemu se u prošlosti mnogo pisalo. Prolaznicima u Sežani je vjerojatno odavno svega dosta, neće o tome govoriti. Čim čuju riječ bordel, okreću glavu. Nebitno im je što je riječ o lutkama.
- Bordeli, bordeli, bordeli, ima i drugih stvari u Sežani, pišite o tome! - komentira jedna prolaznica.
- Da, možda bismo mogli nešto o kasinima - uzvraćam šalom.
Uđete li u Doll House, koji se nalazi u zgradi na rubu grada koja podsjeća na kakav socijalistički motel, zateći će vas recepcija koja, pak, podsjeća na poštanski šalter.
Kičast i neukusan, razumije se.
Tapete su zlatne, lusteri pokušavaju odati raskoš, a svjetlo je prigušeno. Uskim stepenicama se odlazi na prvi kat gdje su tri sobe, svaka u svom tonu: roza, crna i plava. Svaka je pritom opremljena lutkom, krevetom, tušem i televizorom.
Na noćnom ormariću lubrikanti i kondomi. Lutke Ema i Viktorija već su tu, sjede ukočene na krevetu, izgledaju kao da se nisu pomaknule vjekovima.
Strateški uzdasi
Ema je mulatkinja crne, ricave kose i velikih grudi, dok je Viktorija “žena” bljeđe puti, malih grudi te duge, plave kose. Pokušaj personifikacije stereotipne Istočne Europe, valjda. U Doll Houseu ima za svakoga ponešto, reklo bi se, ali ne može se to tvrditi dok se u jednoj od soba ne pojavi i muška lutka, kakvu su nam ponosno najavili. Te su lutke, inače, teške poput pravog tijela, a kada im se napune baterije, postaju tople.
Dodirnete li ih na strateškim mjestima, može im se oteti i uzdah zadovoljstva. One, kako nam je pojasnila jedna od vlasnica etičnog bordela Valentina Markežič, koštaju od “nekoliko tisuća eura naviše”, a na tržištu ima i naprednijih modela lutaka koje mogu čak i govoriti, no njihova se cijena penje na desetke tisuća eura. To su već roboti, saznajemo, dok su Ema i Viktorija “samo lutke”, kojima se može manipulirati pomicanjem ruku, nogu i sl.
Doll House je registriran kao salon u kojemu se ne naplaćuje djelatnost. Naplaćuje se samo najam sobe u kojoj je lutka.
- Otvorili smo u ponedjeljak. Dugo smo tražili prostor. Imali smo mali problem jer ljudi, pogotovo ovdje, usko gledaju na to. Zbog svega nam je bilo teže dobiti prostor, ali uspjele smo. Mislim da je Sežana idealna lokacija jer je blizu talijanska granica i očekujemo puno stranaka iz te države. Ovo je tranzitno mjesto i očekujemo puno posjeta, ali teško je sada bilo što predvidjeti jer smo tek otvorili - rekla nam je Markežič, dodavši kako su ljudi isprva bili skeptični prema ideji, pogotovo zbog javnih kuća i noćnih klubova s kojima je Sežana imala, ili ima, problem.
- Prije godinu dana moja poslovna partnerica Sandra Negro i ja vidjele smo reportažu o bordelu s lutkama na talijanskoj televiziji. Odmah smo htjele početi s tim projektom. Naše lutke LumiDolls proizvedene su u Kini, a karakteristika je da su izrađene od vjernog materijala koji podsjeća na ljudsku kožu i tijelo. Imaju i ‘heating system’ te se glasaju na dodir - pojašnjava Markežič pa nastavlja o tome kakvu klijentelu očekuje u Doll Houseu.
- Samce, naravno, ali i parove koji žele probati nešto novo. Reklo bi se u troje, ali opet, to je lutka. Mislim da će nam dolaziti i oženjeni muškarci jer ovo se ipak ne može računati kao prijevara. Lutke smo kupili od slovenskog distributera, a cijene su iduće: 30 minuta s lutkom stoji 60 eura, jedan sat 80, a dva sata naplaćujemo 120 eura. Plaća se i kaucija od 50 eura tako da lutka mora biti ostavljena neoštećena. Naravno, higijenski standardi su visoki, lutke se redovito čiste posebnim sredstvima, a korištenje kondoma je obvezno - priča Markežič dok obilazimo još jednom te njezine lutke, mrtvačkog pogleda i ukočenih ruku, o kojima prolaznici u Sežani nerado govore, iako je riječ o savršeno legalnom biznisu.
Ipak su ovdje bili uhićivani ljudi i zatvarani ilegalni bordeli još u doba prije pojave silikonskih lutaka i materijala koji vjerno imitiraju ljudsko tijelo.
Tako to ide, jednostavno, s pograničnim zonama: odavna se na takvim mjestima okupljao čudan, rubni svijet. Tu krvavo ratuju meksički bordeli. Tu se motaju krijumčari ljudi sa svojim prljavim poslovima dovođenja mladih žena s istoka Europe u zapadnoeuropske bordele. Tu se raspačava droga i sklapaju sheme i dilovi. Baš tu, u pograničnim zonama, najviše se odlazi u kasina i noćne klubove, zapravo javne kuće. Nikada mi nije uspjelo razumjeti taj paradoks ilegale u takvim zonama gdje je po prirodi stvari velik broj policije i kontrola.
Etični bordel
Zato je, ipak, bilo osvježavajuće vidjeti taj etični bordel gdje, umjesto nesretnih djevojaka s otetim putovnicama, caruju nekakve silikonske lutke. Izgledaju mrtve, točno, ali i takve ih je ugodnije vidjeti od stotinu lica koje sam znao zateći uz cestu, recimo na onoj dionici češke autoceste koja se nalazi odmah iza granice s Njemačkom.
Sve je ondje oglašeno billboardima, izgleda posve organizirano, a Nijemci masovno posjećuju Češku u potrazi za jeftinom seksualnom zabavom, i to, onako, poslije posla. U toj istoj Sežani sam se pak, ima tome i desetak godina, zatekao u jednom restoranu uz cestu koji je imao i noćni klub, očiti paravan za javnu kuću. Nisam, dakako, došao tamo plaćati seks, budući da se takvo što ne uklapa u moje, počesto i objektivno dvojbene, građanske i moralne kriterije. Ne, zatekao sam se na takvom mjestu zbog urođenog flanerizma. Neutaživo sam tumaralo, moram sve vidjeti i doživjeti - posebno sumnjiva mjesta o kojima se mnogo govori - ali otišao sam otamo kad mi je bilo dosta plaćati preskupo pivo te promatrati muškarce koji odlaze u podrum ispod tog nazovirestorana, da bi se poslije vratili na još jedno piće.
U Doll Houseu nema takvih scena. Sve izgleda čisto, legalno je kao prodavanje sladoleda na podnevnom suncu, no pokretačice ovog biznisa i dalje o svemu pomalo nerado govore, a poslovni subjekti koji su im susjedi mole ih da ne pozivaju ovdje previše novinara te ne fotografiraju zgradu izvana. Kao da strahuju da će im policija na kraju uhititi i te lutke, a njima zauvijek uništiti biznis.
Potpuno bizarno, u svakom slučaju.
Ipak, mnogo manje od opisanih scena koje sam znao vidjeti na češkoj autocesti na granici s Njemačkom ili u onom nazovirestoranu prije desetak godina u istom ovom pograničnom gradiću.