U koju ćeš gostijonu uć? Onu u koju vidiš da je sve puno. Tu moš bit siguran da ćeš dobit frišku spizu, a ne onu od jučer, podgrijanu. I to ne zato šta bi gostijoničar bija pošten – svaki oće zajebat ako more – nego zato šta mu ništa ne ostaje. Svaki dan je nova spiza. I tamo di vidiš da radni narod ide, žlicon, tamo ajde i ti ist, jer oni neće tamo di nije dobra spiza iza koje mogu popit kvarat vina.
Sitija san se tih riči pokojnog mi ćaćinog strica Ante kad san ovih dana obilazija šibensku "Marendu". Sve je u njoj bilo točno onako kako mi je on ki mulcu svoju "uzor tovernu" opisa. Čak i prvi na kojeg smo ja i kolega Nikša nabasali od radnog naroda, Mandić Drago, taman je svoju marendu dovršava. Žito orzo. Ma ka cukar je, fali ga Drago, dok kruvon tare pijat. E, to znači da je stvarno dobro. I more li se nakon ovog pijata popit čaša vina? - pitamo ga, a on samo odmahuje rukon... "Ma kakvi. Niti čut. Danas ti radnici na građevini moraju ka i šoferi imat 0,0 promila. Ne smi se nikako pit! - veli nam Drago. Znači, petkon kad je na meniju riba, izideš pijat bakalara ode u Marende i napiješ se vode? Ne zvuči baš primamljivo – velin ja, a Drago samo sleginje ramenima – "A šta drugo. To ti je danas tako!"
I još se onda čude šta niko neće u zidare ni u građevinske radnike! Kako je krenilo, više neće onu bocu od pola litre pive zvat zidaruša, nego litrenu bocu od Jane i Jamničke. E, di su ona lipa vrimena kada je šegrt Todora Sekulića zvanog Toško, a okolo "Marende" poznatog i kao Pic, pisao u svoj dnevnik rada. " Išli smo u Kapele na marendu. Marendavali smo pečenu teletinu. Prilog nam je bio fažol na salatu i zelena salata. Nakon toga šef je pio bevandu. A ja Coca–Colu. To je bilo za ponediljak. Dnevnik rada za utorak je isto bija opis di smo bili oti dan na marendi.
– Bili smo u MŽ-eja. Šef je izija veliku, a ja malu porciju čevapa. Za prilog je bija ajvar i crvena kapula. Šef je pija gemišt od Jure, a ja Naru – smije se Toško, dodajući kako je Dnevnik rada i za treći dan, koji je vodija njegov šegrt, inače sin mu od susida iz ulice, za praksu od srednje škole, bija isti. Ništa od toga šta su radili na limariji i željezariji. Brat mi Goran je poludija kad je vidija. Pa di ćeš ovo pridat profesorima u školu, odma piši novo, vika je i na mene i na njega. Isto je sačuva ove prve dnevnike rada, pa ih dikod kad mu pane na pamet, izvadi, čita i plače od smija!" - veli nam Toško koji je u Marende, jednako kao i svi drugi, "inventar". Tu je počeo dolaziti još od početka sedamdesetih, nedugo kako ju je 1969. godine otvorila Anka Bučević, a trenutni vlasnici, obitelj Mazalin, preuzeli 2009. godine.
U "Marende" su uvijek bili stalni gosti. I to ne samo za marendu, nego i za ručak, večeru, obid, užinu, pojist nešto s nogu, na brzinu, na čačkalicu. "Komad bunceka, oglavine, porciju girica. Ili nešto na žlicu – leću, sarmu zimi, punjene paprike liti, lešo meso, varivo od tikvica, pašta fažol, žito orzo. Cijene su od 19 do 30 kuna. Najskuplji je bakalar 45 kuna. Sve u svemu čeljade se može najist i napit za sto kuna, pa ima dosta naših gostiju šta kući i ne kuvaju nego uzmu u nas spizu za ponit doma" – priča nam kuharica Monika Periša, koja je u "Marendi" već šestu godinu. I super joj je. Možda zato što su joj gazde ujac i ujna? - podbadaju gosti, oni su ka familija - tamo svako svakog i sve o svakome zna. Ma Monika je zakon, veli Toško. "Nema u nje od juče spize. Nema ni od danas, nestane ako se ne osiguraš, ne najaviš. Ode šta se skuva, to odma plane."
Dolaze u "Marendu" i poznati, furešti, svit sa strane, selebritiji. Eto, Monika će nam se pofalit kako je Neno Belan non stop u Marende kad je u Šibeniku. Šta voli Belan? Belan voli izist punjene paprike i juhu od pomidora. A punjenu papriku voli i Gibboni, veli da je ode skoro ka od punice mu!"
- "Monika, vraga izila, muči. Jesan ti sto puta rekla da prid novinarima ne bališ svašta, odnosno ništa o mušterijama. Oćeš zavadit ljude s punicama" - obrušila se na nas gazdarica, koja je taman usput navratila. Ugostitelji su ka doktori, fratri, moraju čuvat ono šta in gosti kažu, ka ispovidnu tajnu. "Ma neće on to pisat!" - tješi je Monika, a fotoreporter Nikša se smije – "A ne, neće. Najsigurniji način da nešto izađe u novinama je da novinaru kažete da to ne napiše. Drugo more i zaboravit, ali to sigurno neće!"
"Marenda", ka i svaka institucija koja drži do sebe, ima svoj "Hall of fame", svoj "Zid slavnih". On je doslovno na zidu, a održava ga umjetnik od formata, Zvonimir Vila, akademski slikar, grafičar i profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.
U "Marendu" dolazi otkako je prije godinu dana došao u Šibenik, ili bolje reći se vratio, jer mu je tata iz okolice Šibenika, a mama iz Rupa. Na zidu slavnih je i slika njegova dida Ivana Tepića iz Rupa, na magarcu.
– Volim "Marendu" jer u nju dolaze dragi ljudi, poput Toška, poput Vlađe, poput Vese, Monike, Kruna Mazalina, jako ih volim i cijenim. I sve sam ih ovjekovječio. Ja njih portretiram, a oni i ne znaju da ih radim. Vide tek kada ih stavim na zid. Sada je na njemu već 50-ak portreta stalnih gostiju – veli nam Vila. U "Marendi" možeš razgovarati o čemu god hoćeš. Kao ja, evo s doktorom Slobodanom Pudarom razgovaram o rock and rollu. A imali su, veli nam poznati šibenski psihijatar "u miru", Slobodan Pudar, o čemu i pričati jer je nedavno poznati band The Best Beat, koji inače svira klasike Beatlesa, prije nego je održao koncert na Svetom Mihovilu, spontano odvalio u "Marendi" jedan nastup.
– Bilo je to fantastično. Dečke je valjda ponijela jedinstvena atmosfera ovog mjesta, i ljudi su jednostavno nakon što su dobro pojeli i popili, uzeli gitare u ruke i zapjevali. To je bilo čudo. Stvarno su vrhunski glazbenici, bilo je to nešto neponovljivo, za pamćenje, Krešo Pavlović koji je isto lud za muzikom je snimao na mobitel. Tako valjda samo "Marenda" djeluje na ljude – kazao nam je dr. Pudar koji je gost "Marnede" već skoro 40 godina, a kako trenutno živi sam, tu se i hrani, pa je u njoj svaki dan.
– Ovo mjesto ima dušu, onu šibensku, tu nikad nije bilo nikakvog škandala ni politike, solo pozitivo. Tu je uvik isti svit, spontano se zapjeva, naleti Vlađa uzme gitaru, nekidan je naletio i legendarni Rade Koštan, iz prve postave klape "Šibenik" pa je i on, ponesen atmosferom pustio glas. A di to još ima i ko to more platit – poentirao je dr. Pudar.
A di je Andrija, pitamo za još jednu stalnu mušteriju - kojem kao i svakom u Šibeniku svi znaju ime, a niko prezime – i dobivamo odgovor, a bilo je oko 11 ujutro. "A, beba ti sada spava. On dolazi točno, u 13.20 u kontrolu prometa, i kad vidi da je gužva ode, veli gazdarici – "Veso, krenilo je. Kupićeš ove godine mercedes! A lani je govorija – kupićeš motorin i Renol Klijo!" - govore nam gosti, a gazdarica Vesa maše prima njima kaciolon – "Ljudi, nemojte više. Pa vidite da ovi piše sve šta kažete. Dovešće nam poreznike za vrat..."
Odabrao i Đelo Hadžiselimović
Kad čujete "odabrao Đelo Hadžiselimović", onda znate da valja. A kad je u Šibeniku, Đelo uvik odabere – "Marendu". "A u "Marendi" sam odabrao orzo s fažolom, prekjučer punjene paprike, a jučer najbolju kuhanu junetinu koju sam ikad jeo. I uz sve to male ribice – kako se ono zovu, pita kolegu novinara Zlatka Galla – pa mi odgovaramo uglas da se u Šibeniku zovu girice. U Splitu se zovu brgljuni navodi Gall. A u Skradinu – upadamo opet mi – ćokalice. Samo što su ćokalice još sitnije, skoro ka riblja mlič, dovršava raspravu Gall. I veli da Šibenik ima dvi gastronomske institucije koje naizgled nemaju veze jedna s drugom, ali su u biti dio iste šibenske priče, jedna je "Pelegrini", a druga je "Marenda".
I u jednom i drugom mistu naglasak je na domaćim namirnicama, domaćoj spizi. Rudi u "Pelegrinija" to radi na jedan potpuno drugi način, s reinterpretacijama a u "Marendi" se jede onako kako su kuvale naše babe i matere. Taj duh marendaške tradicije Šibenika ovdje itekako živi i mislim da bi ovo mjesto trebalo imati oznaku da je zaštićeno kao dio kulturne baštine Hrvatske. Šibenska marenda to zaslužuje kao i ovo misto – kazao je Gall. Gazda Kruno Mazalin – kojeg inače svi oslovljavaju s "generale" - sve je slušao i samo klimao glavom.
A dolaze u "Marendu" i poznati, furešti, svit sa strane, selebritiji. Eto, kuharica Monika Periša će nam se pofalit kako Neno Belan voli izist punjene paprike i juhu od pomidora. A punjenu papriku voli i Gibboni, veli da je ode skoro ka od punice mu!
Volim "Marendu" jer u nju dolaze dragi ljudi. I sve sam ih ovjekovječio. Ja njih portretiram, a oni i ne znaju da ih radim. Vide tek kada ih stavim na zid. Sada je na njemu već 50-ak portreta stalnih gostiju – veli nam Zvonimir Vila
Kuharica Monika je zakon, veli Todor Sekulić zvani Toško koji je u "Marende", jednako kao i svi drugi, "inventar". "Nema u nje od juče spize. Nema ni od danas, nestane ako se ne osiguraš, ne najaviš. Ode šta se skuva, to odma plane."