Život pod punim jedrima: Dok čekam operaciju ramena vozim turiste u gumenjaku na izlete do obližnjih otoka

Mijenjam sat vožnje u gliseru za dva sata jedrenja! Nije to stvaran oglas, ali je ilustracija koliko su jedra i vjetar važni „valovcu“ Roku Copiću, šibenskom srednjoškolcu s nepunih osamnaest, juniorskom prvaku RH u klasi laser radial 2018. i državnom reprezentativcu u kategoriji U-21. Roko ima naporno ljeto i možda se prvi put u svojoj uspješnoj jedriličarskoj karijeri susreo s imperativom da pomnije isplanira iduće natjecateljske korake.

U rujnu treba na operaciju ramena jer je pokidao ligamente, no ipak se treba pripremati za skorašnje Europsko prvenstvo u Poljskoj. Ne očekuje stoga osobit uspjeh, osim da pohvata konce odvijanja jednoga masovnog natjecanja i taktiziranja u ipak velikoj floti sudionika. Zbog rehabilitacije, kada jedrilicu neće smjeti šest mjeseci niti pogledati, odlučio je preskočiti sudjelovanje na U-21 Svjetskom prvenstvu u Splitu na jesen. No, zato će se oporaviti do europskog jedriličarskog ogleda u Crnoj Gori 2020., a u kolovozu ga očekuje Svjetsko prvenstvo u Italiji.

Vozi turiste

Da mu, kao pravom sportašu ne bude previše lagodno, u svome gliseru, gumenjaku, Roko vozi turiste na izlete, uglavnom cjelodnevne, jer treba nešto i zaraditi. Ne čudi, jer je odrastao u poduzetničkom ozračju: majka Jelena Kunčić nije samo poznata frizerka nego se također bavi iznajmljivanjem apartmana, te je kupnja glisera logičan slijed dopunjavanja turističke usluge. A Rokove nautičke vještine su neupitne, tako da gosti imaju čast da ih na izlete šibenskim arhipelagom vozi državni juniorski prvak i reprezentativac.

Nisam siguran znaju li za to jer je Roko, poput svih pravih sportaša sve drugo samo ne hvalisavac. Kada smo razgovarali, taman se vratio s izleta u Kornate gdje je vodio troje turista. Cijeli dan puhalo je prilično jugo, a njemu je priznaje, duša plakala.

- Kad je tako dobar vitar, onda cijelo vrijeme zamišljam da sam u svome laseru. U jedrilici sam ipak onaj pravi ja, samo uz šum valova i bez ikakvog motora, premda mi ni brzina glisera nije mrska - objašnjava Roko:

- U svome sam elementu, poprskan morem i prihvaćam to kao posao. Jedrenje je međutim moja strast, užitak i vrijedi mi dvostruko više od svake druge plovidbe. Ni za živu glavu ne bih izašao iz jedrenja, nema te sile! - odrješit je momak koji će i svoju profesionalnu orijentaciju vezati uz more i plovidbu.

Pohađa nautičko usmjerenje Prometno-tehničke škole u Šibeniku i dogodine će upisati Pomorski fakultet u Splitu. Debela mora su pred njim, budućim barbom, a brodi mu i otac Ante. Nekad po oceanima u trgovačkoj floti, a sada je na luksuznoj jahti i drže se Jadrana.

Roka poznajem u prolazu još kao vrlo živog, razigranog dječarca. Ovo „u prolazu“ nije tek tako naznačeno, budući da bi jurcao na biciklu kalama Starog grada vješto izbjegavajući prolaznike kao što danas bordiža pod napetim jedrima. Trenirao je nogomet i karate, da bi se naposlijetku, otkrio i skrasio u jedrenju. Njegova sportska priča zapravo je tek započela, jer kako napominje, više neće mijenjati klase.

- Plan mi je zasad dati u ovoj kategoriji U-21 najviše od sebe, a dalje će ovisiti o fakultetu i odlukama o profesionalnom usmjerenju.

Roko nerado govori o sebi kao jednome od favorita na postolju kakvog svjetskog prvenstva, premda mu sportsko iskustvo govori da ništa ne bi trebalo biti nemoguće ako čovjek daje od sebe sto, pa i sto jedan posto. Ili tako-ili te nema, podučio ga je Teo Piasevoli, trener, prijatelj, oslonac… - sve kada treba. Piasevoli je neumoran entuzijast i motivator pa Roko voli reći da je više naučio u klubu nego u redovitoj školi.

Mokre gaće na sebi

- Psihološki, jedrenje je jako težak sport i nije za onoga koji ne može pretrpjeti mokre gaće na sebi, naročito u ekstremnim uvjetima, zimi. Ako želiš biti na vrhunskoj razini, treba to zanemariti - opisuje Roko i pojašnjava:

- Motivaciju jedriličar ne smije izgubiti niti na trenutak… Zeznuto je, trpiš, mučiš se i dobro je kada se osvrneš iza sebe pa vidiš gdje si. Ali, treba biti najčvršći kada ostalima gledaš u krmu. I sve raditi prirodno, bez velikog razmišljanja: pratiti vjetar, trim jedra, istodobno sagledavati taktiku i geometriju jedriličarskog polja - pružio je Roko sažet nacrt svakog trenutka jednoga jedriličarskog natjecanja pri čemu ovladavanje svim tim detaljima čini razliku između najboljih i onih drugih.

Što zeznutije i kompliciranije, to je Roku milije, takav je.
- Naučio sam da jedino rad dovodi do uspjeha. To važi za sve u životu i sport mi je tu puno pomogao. Možeš imati sve predispozicije, ali bez treninga ne vrijede ništa - zrelo razmišlja Roko Copić.

Premda je naposljetku svatko sam u svome brodu, Rokov uspjeh naglašava, neodvojiv je od njegovih generacijski bliskih klupskih kolega, također vrsnih jedriličara i reprezentativaca u laseru Marka Slamića i Jurja Radačića. Prijateljstvo i suradnja, a ne bespoštedna konkurencija razvijalo se u bezbrojnim satima treninga i natjecanjima, nerijetko u uvjetima kada običan svijet ne izlazi iz kuća, a njih je more u niskim, laganim laserima skoro pa čitave močilo.

- Nikad u povijesti šibenski „Val“ nije imao toliko reprezentativaca. Tako se jednostavno dogodilo, dobra smo ekipa, guramo jedni druge prema vrhu, kako i treba. Bez jakih sparing partnera ne možeš daleko dospjeti, govori Roko o svojim prijateljima koje je stalno „ganjao“. Cijelo su vrijeme naime, prelazili u druge klase prije njega, a sada su konačno izjednačeni.
- Pred nama je jedino napredovanje, detalj po detalj…