Ćakula s Maćom Lambašom (96), najstarijim šibenskim prvoborcem: Ličim se briškulom, ali godinama ne mogu uteći

Malo sam produžio što se tiče godina, a ne znam je li to pametno!? Izdaju me polako vid i sluh, ni noge me ne služe više kako treba...

Tako zbori 96-godišnji Krste Maćo Lambaša, kojega Šibenčani odreda pozdravljaju "Živili, šjor Maćo", a čiji je najdraži mentalni trening svakodnevna partija duple briškule s autorom ovih redaka na Jadriji.

– Znate, ja san malo infišan u Jadriju. Vjerujem supruzi Dušanki, kad mi kaže da izgledam duplo bolje otkad sam se početkom ljeta iz Šibenika preselio u našu vikendicu na Jadriji. Godi mi sve, i morski zrak, i borova šuma, a svaki dan napravim i đir do "kafića" kod Jole, makar mi za tih 200 metara treba više od pola ure! U popodnevnim satima vrijeme kratim uz "Slobodnu" i "Šibenski list" – otkriva nam šjor Maćo, koji je za Jadriju vezan više od 70 godina, a koji je, poslije smrti doktora Željka Bujasa, najstariji jadrijaš.

Ponosan na svoj grad

Lambaša je fetivi Šibenčanin iz dobre, stare Crnice, karakteristične po nemalom broju radničkih vođa, skojevaca i starih, predratnih komunista.

– Ja sam ponosan na svoj Šibenik. On mi, uz obitelj, predstavlja sve na svijetu. Znate, mi smo Šibenčani uvijek bili na pravoj strani. I 1941. godine, i trideset ljeta poslije, a hvala Bogu, i na početku Domovinskog rata – jednostavno argumentira Maćo svoju opsjednutost rodnim gradom.

Šjor Maćo je najstariji živi nositelj partizanske spomenice 1941. godine u rodnom Šibeniku, te je posebno ponosan na Prvi šibenski partizanski odred.

– Hrabri i silno domoljubni su bili ti šibenski momci, koji su se u ljeto 1941. godine, uz nemale žrtve, iz Šibenika probili do Like. Iznenadili su ličke Srbe obraćanjem "Evo nas, braćo". Ličani su, kažu, bili itekako zbunjeni, jer je dotad u Lici vladalo uvjerenje kako je gotovo svaki Hrvat ustaša – sjeća se Maćo.

Nemali je broj Šibenčana, koji drže da je za relativno mirni završetak Hrvatskog proljeća u Krešimirovu gradu najzaslužniji upravo Krste Lambaša, koji je funkciju prvog šibenskog policajca, pardon milicionara obavljao uspješno 25 godina.

– Kad je početkom 1972. godine stigla okružnica iz Centralnog komiteta SKH da u svakom gradu "valja zatvoriti najmanje četvoricu hrvatskih nacionalista", ja sam ondašnjem sekretaru Općinskog komiteta kazao da, prema mojim policijskim saznanjima, u Šibeniku ne treba zatvoriti nikog. Nisam vidio nikakav problem u tome što netko pjeva "Ustani bane" ili "Vilo Velebita". Bilo mi je, dakako, lakše, jer sam imao potporu svojih pomoćnika Jole Petrovića, Draženova oca, i Milana Lastavice. Oni su, iako Srbi po nacionalnosti, bili istog mišljenja – opisuje Maćo Hrvatsko proljeće u Šibeniku.

Krste Lambaša je, međutim, bio posve zbunjen dvadeset godina poslije. Nije vjerovao da će JNA okrenuti topove i tenkove prema njegovu Šibeniku.

Ljubav i 'nezgodni zadaci'

– Osvijestila me moja supruga Dušanka, koja mi je rekla "Maćo, ajmo što prije s Jadrije, četnici će brzo stići na Šibenski most".
Naravno, da se u tom trenutku meni kao partizanu srušio jedan, ali počeo nicati i neki drugi svijet. Svijet, u kojemu sam bio izuzetno zadovoljan saznanjem da su moji Šibenčani, neovisno o vjerskoj i nacionalnoj pripadnosti, složno ustali u obranu rodnoga grada – priznaje Lambaša.

Svoju suprugu Dušanku Maćo je upoznao prije 60 "i nešto" godina na službovanju u njezinu Benkovcu. U godinama, kad je kao prokušani policajac dobivao jasne, ali neugodne zadaće.

– U Dubrovniku i Imotskom trebao sam smiriti hrvatske nacionaliste, dok su me u Benkovcu čekali teški informbiroovci.
Nisam ih uspio uvjeriti da ne smiju slijepo slijediti Staljina, pa sam morao pribjeći sankcijama – otkriva Maćo.

Krste Lambaša je cijeli život vjerovao kako je otvoreni, informativni razgovor puno djelotvorniji od prijava i zatvorskih kazni.
– Ja sam prijave slagao u jednu veltrinu, pa je bilo cirkusa, kad je čistačica slučajno otvorila taj dio ormara, a brojne prijave, koje nisam smatrao teškim, ozbiljnim, popadale po podu. Posebno su zanimljivi bili razgovori sa šibenskim biskupom Banićem. On bi stigao kod mene u kancelariju sa stavom da neće progovoriti ni riječi, ali je kasnije pristajao na ljudski i mekani, gotovo prijateljski razgovor. Najčešće bih ga razoružao iskrenim stavom da je njegov prethodnik biskup Jerolim Mileta bio jedan od najvećih Šibenčana. Uostalom, kad je umro Mileta, šibenski komunisti su mu organizirali veličanstven sprovod – otkriva Maćo.
Iako je zakleti ljevičar, Lambaša govori, uglavnom, dobro o aktualnoj šibenskoj gradskoj vlasti.

– Guštao sam nedavno, kad su me kćeri odvele do plaže Banj. Zbog njezine uređenosti, ali i zbog buđenja mojih uspomena na djetinjstvo u Crnici. Da ne govorim o tome koliko sam oduševljen pogledom s tvrđave Barone. Valjda ćemo se mi, Šibenčani složiti i oko sjajne zamisli murterskog arhitekta Nikole Bašića da se izgradi eskalator iz Doca do Sv. Mihovila!? Da se i ja konačno popnem na tu tvrđavu, koju hvali cijeli svijet! Kad me šibenski dogradonačelnik Danijel Mileta zamolio da jednu od prostorija SUBNOR-a ustupim Gradu radi osiguranja prostora za EU projekte, nisam imao dvojbe oko toga. Neovisno o tome što je bilo drukčijih mišljenja među mojim partizanskim drugovima. Popustili su tek, kad sam im kazao da je najvažnija budućnost našeg Šibenika – naveo nam je Lambaša.

'Ne ustajem na lijevu nogu'

Krste Lambaša je dugo bio predsjednik šibenskog SUBNOR-a, pa ima svoje, posebno mišljenje o tome što je aktualni predsjednik Hrvatske udruge antifašističkih boraca rođen 15 godina poslije Drugog svjetskog rata.

– On može biti predsjednik antifašista, ali ne antifašističkih boraca. Pa, ne mogu ja biti predsjednik udruge boraca Solunskog bojišta! Vjerujte mi da sam štuf tih naših podjela na Hrvate i Srbe, ustaše i partizane, crvene i crne. Valja poštovati sve žrtve. I protiv toga sam da se na komemoracijama drže politički govori. Svejedno, u Jasenovcu, Bleiburgu ili negdje drugdje. Dovoljno je cvijeće, poneka recitacija i prigodna pjesma – uvjeren je Maćo.

Lambaša je cijeli život ostao vjeran Šibeniku i Dalmaciji, posve uvjeren da sve političke, državne i ostale promjene nisu promijenile i demokratsko lice njegova rodnoga grada.

– Pedesetih godina je istaknuti komunist Stevo Krajačić tražio da me kao provjereni kadar prebace u Zagreb, ali sam se tome opirao. Srećom podržao me i Korčulanin Marin Cetinić, pa je sve ostalo samo na Stevinoj inicijativi. Siguran sam da moja ljubav prema Šibeniku nije slijepa. Tu "vječnu" domoljubnu komponentu Šibenčani poštuju i danas. Na šibenskoj rivi je i Obala Franje Tuđmana, i Obala palih omladinaca. Ovaj potonji naziv nitko nije mijenjao – tumači Maćo demokratsko lice rodnoga grada.

U nešto mlađim godinama Maćo je uvijek bio spreman na zafrkanciju. Bez tabua. Nekad je govorio "da on uvijek ustaje na lijevu nogu, ne zato što je slabe volje, već da bi i tako dokazao da je ljevičar"! Sad se više s tim ne zafrkava na isti način.

– Ustajem na desnu, iako nisam desničar! Da ustanem na lijevu, nisam siguran da bih ostao na nogama! Stigle su me velike godine. Njima nitko ne može uteći – završio je Lambaša.