Čim se spomene Lepoglava, asocijacije nisu baš najsimpatičnije; Ali, nije tamo samo pržun, ovo je ubavo mjesto poznato i po svojoj čipki, ali i košarama koje već tradicionalno na šibenski pazar donosi tri dana pred Uskrs Ljubica Žaja

Čim se spomene Lepoglava, asocijacije nisu baš najsimpatičnije. Ali, nije tamo samo pržun, ovo je ubavo mjesto poznato i po svojoj čipki, ali i košarama. Koje već tradicionalno na šibenski pazar donosi tri dana pred Uskrs Ljubica Žaja, iz Vulšineca pokraj Lepoglave.

Košare pravi njezina obitelj, obrt Kederplet, već četrdeset godina, a Šibenčani i svi oni koji svrate na šibenski pazar bez njih ne mogu ni zamisliti ni Uskrs, ni uskrsne običaje. Jer, u što ćeš metnit jaja, pogaču, ljutiku, mladu kapulicu šunjkaricu, odnosno njuškaricu iz K-plusa, dobivenu preko sindikata, kad ih nosiš u crkvu na blagoslov, ako nećeš u kakvu zgodnu košaru? I onda obično nastane svađa u kući. Ko je dira košaru, di je metnija. Zato da van se to ne dogodi, trk na pazar. A u Ljubice ima stvarno košara raznovrsnih, malih, velikih, za svaku zgodu i prigodu, za svaku cijenu i svaki džep.

A i drugih stvari...
- Mala, pošto su ti jaja? - pita jedna, pa se malo lecne kad čuje da su po dvadeset kuna. Crvena, lipa, piturana. Izgledaju kao prava, iako su drvena.

- To su reć jaja. Mogu ti trajat ko zna koliko godina, samo ih ne smiš držat vanka. Moš ih nosit svake godine na blagosov, vajik jedna te ista! - nutka je da ih kupi Slavko Borajac, i sića se kako je on, ka dite, vadija friška jaja ispod kokoše, još vruća, probija ih iglicon, popija i vratija nazad. Poslin se baba čudila: Nikako su mi lagana!

Trajat će dugo

A u Ljubice su trajne i košare. Ako ćete ih svaki dan koristiti, ići s njima u spizu, ili ih na sličan način duperavati, mogu sigurno trajati deset godina.

- A, inače, i puno dulje! - veli mi moja sugovornica, a ja koristim priliku da saznam iz prve ruke zašto su neke košare bile, a neke crvenkaste boje. Je li to do različitog materijala ili...

- Ma, ne. Sve su vam ove košare od šiba, od jedne vrste vrbe, od njezina pruća.

- Te se šibe beru, pa se kuhaju, pa se gule, pa se suše, pa kad se pletu opet se tope da se mogu savijati. A ove bijele su vam tretirane kiselinom, izbijeljene, a ove druge ne, pa su zadržale prirodnu boju vrbina drveta - uči mene moja sugovornica, za koju odmah posumnjaš da nije baš Lepoglavka - iako ima lijepu glavu - nego puno bliže nama, domaćima.

A onda nam sama kroz smijeh, otkriva. Ljubica je, zapravo, šibenska nevista, odnosno, njezin je suprug Damir lepoglavski zet. On je od ovih naših Žaja, iz Radonića, a s Ljubicom se upoznao još prije rata, baš na šibenskom pazaru. Tada je ona, baš kao i sada, prodavala košare, a i druge stvari iz obiteljskog obrta koji je utemeljio njezin djed, a evo, nastavila unuka i zet Dalmatinac. Igračke na guranje, leptire, male drvene masažere, lazanjure, daske za rezanje...