Jedna jedina loza babića urodila s gotovo 60 kila grožđa? Nije u zemlji Nedođiji, nije lovačka ni ribolovačka, no svakako je za rubriku „Vjerovali ili ne.”
Taj babić nije nikakav genetski (iz)manipulirani biljni mutant, nego obični, petogodišnji čokot uobičajene sorte u šibenskome kraju, koja u crničkom vrtu Radovana Vukše (65) rađa toliko obilno kao da je iz snova onih partizanskih i komunističkih agitatora koji su narodu obećavali da će „žito rasti do neba, pa neka gladna Amerika gleda”.
Bili smo pozvani da tu berbu bez premca medijski dokumentiramo, no koji dan uoči dogovorenoga trganja Vukša, inače poznati šibenski inovator o kojemu smo pisali u nekoliko navrata, došao je u redakciju sa sasušenim grozdom kojeg su gotovo u trenu, do zadnje bobe ispili stršljeni pa je, da spriječi štetu od najezde, žurno pobrao svoju lozu miljenicu, a nama poslao sliku na kojoj se vidi nečuveni urod. S manje od desetak takvih loza prosječna obitelj imala bi cijelu godinu vina za vlastite potrebe ako baš nisu ispičuture; da je u pitanju oveći vinograd, bilo bi vina i grožđa za izvoz!
Tajni pripravci
Svi koji za to znaju čudom se čude, jer babić daje najviše nekoliko kila grožđa, a u krškim vinogradima sretni su kada ponese 2-2,5 kila. Jedini je Rade, kako Vukšu zovu od milja, bio donekle siguran što bi mogao dobiti, budući da lozu tretira tajnim, potpuno prirodnim pripravcima po vlastitoj recepturi.
Jedini on zna u 'čemu je kvaka' i zasad ne razmišlja da bi patentirao ili kome prodao tajnu svoje kućne kemije. Ima vlastiti kotao za destilaciju raznog ljekovitog bilja i u tim je pokusima, među ostalim, došao do moćnog biološkog fungicida koji upotrebljava također u svome domaćinstvu za odstranjivanje plijesni. No, to je samo jedan od pripravaka koji mu služi kada se pojavi pepelnica.
Nekoliko loza koje ima u nevelikom vrtu prska i drugim preparatima vlastite izrade, a dobar dio Radine velike tajne je i u posebnom, također prirodnom gnojivu, koje nastaje u njegovom komposteru i dodaje mu ovčju prpu. I te druge četiri mlađe loze, veli, njeguje na jednak način i razvijaju se jednako kao i rekorderka sa slike. Hoće reći, za godinu - dvije očekuje otprilike jednak, začuđujuće obilan prinos i na njima. Još jedna zanimljivost jest da ih ne okopava.
- Ne, nisam doveo ni jednog agronoma da to dođe vidjeti. Tada bih morao otkriti dobar dio postupaka koje primjenjujem, a to ne želim, niti razmišljam da išta zaštitim patentom. Dovoljna mi je satisfakcija da sam uspio u naumu i stvorio fenomen - nasmijao se.
Inovativan pristup
No, razgovara Vukša onako iz daljega o tome s kolegama vinogradarima i kada mu priznaju da je srušio sve teorije i prakse uzgoja, potežu jedini logičan argument, a taj je da će toliki urodi iscrpiti lozu najviše za dvije godine.
- Tako bih i ja nekome rekao sve do jučer. Međutim, na svoju radost primjećujem obrnuto: loza napreduje, a i ostale su na tome putu. Imam i jednu koju obrađujem konvencionalnim načinom i daje uobičajenih nekoliko kila, tako da na oku u svakom trenutku imam zornu usporedbu. Dokad će tako, ne znam, no znam da primjenjujem inovativan pristup do čega sam došao sam, iz prethodne prakse u vinogradu i općenito u obradi zemlje.
To vam je, zaključuje Vukša, kao s djetetom: kada zaželi, dadete mu čokolino, zatim i medolino, jedino što lozu treba pomno promatrati i odmah reagirati na svaku promjenu na listu, plodu, panju... Kaže ona sama što joj treba, a na meni je to uočiti i dati joj ove moje, originalne preparate, otkriva barem mrvicu tajne svoje agronomije, zasad uvjeren da bi jednak pristup bio moguć i na velikim površinama pod lozom.
A opet, ako se pokaže da Radin sistem pali na duži rok i da ne iscrpljuje biljku da baš meteorski izgori za kratko vrijeme, što će čovjeku puno panja u vinogradu?
Treba znati prepoznati i najmanje znakove potreba loze, sažima Rade svoj pristup u jednoj rečenici. Sve da nekome i kažem recepturu svega što upotrebljavam u uzgoju, trebao bi od mene naučiti kako raspoznati kada što primijeniti, govori inovator i (ipak) još malo otkriva. A to je da mu je lampica, barem što se tiče gnojiva, sinula kada je, gledajući dokumentarac National Geographica o nekom južnoameričkom plemenu koje održava nasade usred džungle, uočio da u smjesi kojom Indijanci prihranjuju te svoje kulture ima i ribljih drača...
- Nisam rekao da to stavljam, nego da mi je sinula lampica! - rekao je Vukša smijući se, jednako zagonetno za kraj.
Tko zna hoće li danas-sutra netko pisati o doprinosu Indijanaca uzgoju babića?
Nagrađivani inovator s etiketom 'Vuksha'
Inovatori su zanesena čeljad i svijet promatraju drugim očima, nastojeći unaprijediti sve što ima nekakvu funkciju. Tako je i Rade Vukša jedan od onih kreativaca koji rukama naprave ono što mozak zamisli: samouki je vodoinstalater, limar, strojobravar i mehaničar, a informatičko-programersko srednjoškolsko obrazovanje izučeno u Zadru još u prvoj polovini sedamdesetih godina, dok su računala bila velika kao sobe, stalno ga usmjerava da pronalazi prečace za radne operacije i drukčije razmišlja, kako govori.
Stjecajem okolnosti, u radnoj karijeri nikad se nije bavio informatikom, nego je u mirovinu iz bivšega TLM-a otišao s mjesta metalurga i planera proizvodnje.
Potkraj radnog staža, veselo dodaje, bio je kao napeta praćka, da bi s odlaskom u mirovinu s navršenih 60 samog sebe odapeo u svijet inovacija, konačno nalazeći vremena za ostvarenje konstrukcija i preinaka koje su mu se godinama vrzmale glavom.
Otada je na svim značajnim sajmovima pod kapom Društva inovatora "Faust Vrančić" u samome vrhu nagrađenih, te je u nepune tri godine osvojio pet medalja, zlatnih i brončanih.
Zablistao je već na početku s četverotaktnim, dvoosovinskim motokultivatorom "Benassi-Agria", koji je preinačio u makinu koja u isto vrijeme "kosi, ore i kapulicu sadi", upravo idealnim za dalmatinske maslinare poput Vukše, da bi u njegovoj liniji poljoprivrednih alata s etiketom "Vuksha" danas bilo desetak alatki, mahom izvedenih na originalnim predlošcima motornih i električnih trimera te kosilica serijske proizvodnje.