Šibenski dizajner nakita Danijel Hrg, odavno nije samo šibenski, a nije samo ni dizajner (nakita). Ogrlicama, narukvicama i drugim accessorieom s potpisom Deni design rese se dame iz cijele Hrvatske, ali i svijeta. Budući da je njegov dućan na Maloj loži i sadržajno, izgledom i (višestruko nagrađivanim) izlogom zapravo prvorazredna šibenska galerija kojoj ljepši spol teško odolijeva, komadi nakita iz Hrgova art-pogona završavaju i na drugim kontinentima. Zato je djelo Denijevih ruku, jer malo tko ga uopće zove Danijel, teško lokalizirati.
I tezu o tome da nije samo dizajner (nakita) lako ću obraniti stavom struke koja ga je vinula na top-listu najtraženijih domaćih skulpturalista u izradi nakita, svojevrsnim kiparom među dizajnerima. A takav će s jednakim žarom govoriti o nakitu iz različitih stvaralačkih faza ili gumi koju je stjecajem nevjerojatnih okolnosti pronašao u jednoj zagrebačkoj radionici - koliko i trenutnoj zaokupljenosti ribama, instalacijama kojima šalje poruku i jedan način izražavanja spajaju s drugim.
U početku - hobi
Izrazio se, tako, Deni skulpturama Atoma koje su se iz dućana, u trenutku inspiracije preselile s onu stranu izloga, da bi se potom "Atom-attack" zbio i na slapovima Krke i na ulicama Beča nakon izložbe u galeriji "Merikon". Teško se ne prisjetiti i njegove suradnje sa Zoranom Mihelčić i Plesnim teatrom "Sjene" za čiju je predstavu "Hippocampus" izradio poseban nakit spajajući njime pokret, zvuk i oblik u fascinantnu cjelinu...
Da ne spominjem krakove divovske hobotnice od žičane mreže obložene papirom kojima je, zajedno sa Sandrom Eraković i Slavenom Blaćom iz Udruge "Prixa", zarobio zidove kluba "Azimut". Preklanjska Valentinovska poruka iz Studija galerije Krševan - instalacija gradskog srca na infuziji kojom je Šibenčanima poručeno kako je krajnji trenutak za osobni doprinos oživljavanju stare jezgre ima znalački Hrgov (su)kreatorski pečat.
Kronološki je njegov stvaralački opus započet iz hobija prije 20 godina teško "spakirati" u jedan razgovor uz kavu. A i zašto bi se robovalo toj vrsti forme, kada je Danijel, odnosno Deni sve što se formi otima poput gore spomenutog Krakena.
"Ja sam u kafiću". Otprilike tako pisalo je na papiriću na ulaznim vratima njegove dućan-galerije na trgiću kod crkve sv. Ivana. Da ne bi bilo zabune, dodana je i strjelica koja upućuje na prvi i jedini kafić u blizini. Istini za volju, "Vino&INO" nema kavu niti u nazivu, ali je ima u ponudi. Zanimljivo je da sam "tragom strjelice", u onih par koraka do odredišta-rečenog kafića, morala probiti kroz grupu turista. Dio te grupe je pomno slušao vodiča očiju uperenih u zvonik, a drugi dio je mjerkao znamenitosti Denijeva izloga.
- Uđu turisti rado, razgledaju... Poneki i kupe. Draga mi je ta interakcija, taj posebni doživljaj staroga grada očima nekog iz druge sredine. Zato se nisam nikud ni selija odavde. A počeja sam od štanda na Poljani, pa smo nakon dvi godine otvorili dućan na Skalicama, pa drugi kod "Četvorke" i sad smo tu di smo. Osta sam vjeran staroj gradskoj jezgri i poslovanju u kontinuitetu, bez zatvaranja i pauza - iskreno će Deni.
Neću na internet
U početku dizajnerskog puta radio je, priča, uglavnom prirodnim materijalima i držao se svojevrsne comfort zone. Od prije četiri-pet godina to više nije slučaj. Usporedo sa stvaralačkim sazrijevanjem dogodio se, kaže, efekt okreta od prilagodbe.
- Jednostavno sam se morao profiltrirati i pronaći sebe, pozicionirati se. Novac mi nije broj jedan. Oko njega se ne vrtim. Važno mi je mišljenje ljudi i to ne zbog hranjenja ega, nego inspiracije, impulsa. Sam sebi postavljam izazove koji nisu motivirani pohvalama. Super mi je što sam došao u fazu da je nakit počeo dominirati stylingom. Ulazi prije neki dan žena, uzima ogrlicu i kaže: E, sad moram na nju naći neku odgovarajuću majicu jer nemam ništa za obuć na nju. U mom poslu nema većeg komplimenta.
Na pitanje povodi li se kod dizajniranja nove kolekcije prošlogodišnjom prodajom, više je nego izričit:
- Nikad! Možda je to nekome čudno, ali mi se čini da bi me to gurnilo dva koraka unatrag. Ovako sam brendira nepredvidivost. Smišno mi je kad mi moji redovni furešti, turisti koji su svake godine u Šibeniku uđu u dućan samo da bi provjerili u kojoj sam sad fazi, šta sam smislija, koji je materijal u điru. Da se ponavljam, osjetilo bi se i to više ne bi bilo - to.
O internetskoj prodaji nakita, trendu kojim se poveo dio njegovih kolega iz branše, ozbiljno nikada nije razmišljao. Uvjeren je kako bi izgubio stvaralački naboj.
- Taj virtualni prostor bi mi oduzeo ono najvridnije - utjecaj okoline. Sve koji su ikad ušli u moj dućan smatram sukreatorima nakita jer svak nešto kaže, predloži, prokomentira. Prekrasno mi je kad mušterija dođe u dućan i ne može se odvojiti od komada nakita ili kad žena sa velikom ogrlicom oko vrata proviri kroz vrata dućana i kaže: Znaš, više bez nje ne iden ni bacit smeće. Može li toga biti na internetu? Ma nema šanse!
A nije bilo šanse, čak ni približno, doznati kakva će biti nova Denijeva kolekcija. Samonepredvidiv kakav jest, vjerojatno ni on ne zna. U tome i jest neodoljiva draž njegova nakita.