StoryEditorOCM
Zanimljivostimračno doba

Donosimo priču o šibenskim vješticama Mrni i Dobri: misteriozno su pobjegle iz zatvora, a sudio im je biskup Šižgorić!

Piše Eda Vujević/SD
1. studenog 2022. - 19:22

Ljubljeni naši sinovi, Heinrich Institoris i Jakob Sprenger, profesori teologije i dominikanci, bili su apostolskim pismom izaslani, kao što su to i sada, za inkvizitore heretičke opačine... žarko želeći ukloniti sve zapreke koje bi na bilo koji način mogle inkvizitorima ometati vršenje dužnosti, i prikladnim sredstvima spriječiti da zaraza heretičke opačine i drugih takvih zlodjela, ne širi svoj otrov na propast mnogih nevinih duša... na temelju apostolske vlasti ovim pismom određujemo, da spomenuti inkvizitori imaju pravo vršiti takvu inkvizitorsku službu, i da im se mora dopustiti da zbog navedenih prijestupa i zločina pravedno popravljaju, zatvaraju i kažnjavaju takve zločince, bez zapreka i smetnji.

Time je papa papa Inocent VIII. 1484. svojom bulom odobrio i blagoslovio progon vještica i udijelio najviši blagoslov autorima zloglasne knjige ‘Malleus maleficarum‘ koja će kasnije služiti kao neka vrsta i kaznenog i kazneno procesnog zakona na osnovi kojeg će možda i milijun žena biti spaljeno na lomači, ugušeno u vodi, razapeto na strojevima za mučenje, dekapitirano ili ‘samo‘ protjerano iz sela i gradova nekadašnje Europe. Paradoksalno, upravo su progonom vještica žene po prvi put stupile, odnosno bile masovno gurnute, na javnu društvenu scenu. Dakako, u ulozi masovnih žrtava.

Premda je istina da su tijekom toga mračnog razdoblja na lomačama spaljivani i muškarci, žene su – pogotovo u Hrvatskoj – bile uvjerljivo najbrojnije žrtve. Primjerice, na području današnje Hrvatske među osuđenim vješticama i vješcima, žene su sačinjavale čak 94 posto osuđenika, za razliku od ostatka Europe gdje su ‘samo‘ dvije trećine žrtava bile žene. U periodu između 1360. i 1758. godine, od 248 ljudi osuđenih za čarobnjaštvo, herezu i vještičarenje u Hrvatskoj, bilo je tek 15 muškaraca.

Nikoga od njih danas se nitko ne sjeća niti je u spomen na možda i milijun smaknutih ‘vještica‘ igdje u svijetu, pa ni kod nas, uspostavljen ikakav spomendan. Zato čitav svijet slavi Noć vještica, preuzimajući keltsku tradiciju američkih doseljenika, ponajviše Škota i Iraca. ‘Tradiciju‘ je globalizirala holivudska industrija i industrija zabave pa tu tobožnju tradiciju danas održavaju i Hrvati bez imalo svijesti da su stotinama godina žene, kao i muškarci, doslovno ginuli zbog navodnog vještičarenja.

Što je od svega najgore, od optužbe za vještičarenje praktički nije bilo obrane. Ako vještica nije odmah priznala svoj zločin, započelo bi ispitivanje. "Neka ja podvrgnu lakim mukama, bez prolijevanja krvi, imajući na umu da je mučenje često varljivo i neučinkovito. Jer neki su ljudi toliko mekog srca i slaboga duha, da će pod najblažim mukama priznati sve, bila to istina ili laž. Drugi su, pak, toliko tvrdoglavi da se ni pod najvećim mukama istina iz njih neće moći istjerati.

Neki koji su već prije podvrgnuti mučenju, drugi ga put mnogo lakše podnose, jer su im se ruke već navikle na istezanja i iskrivljavanja pod spravama, kojima je cilj da ispitanika toliko oslabe, da teško podnosi mučenje. Drugi su začarani tako, da će radije umrijeti nego li priznati istinu, jer su postali neosjetljivi na bol.", pisalo je u ‘pravilniku o dokaznom postupku‘. Ukratko, tortura je bila neizbježna, a što se tiče sprava za mučenje, njihov je izbor s vremenom postao vrlo širok.

Jedna od najčešće upotrebljavanih bila je španjolska čizma, željezno kućište za noge i stopala, s klinovima koji su zabijeni u žrtvinu nogu. Sličan uređaj, drobilica, stisnuo bi list između dviju zakrivljenih željeznih ploča, koje su na sebi imale zupce koji bi lomili kosti potkoljenice. Među često korištenim napravama za mučenje pojavljuje se vijak za nogu. Sastojao se od par horizontalnih željeznih ploča koje bi se stegnule oko stopala pomoću vijka koji bi razderao meso i slomio kosti stopala. ‘Katarinin kotač‘ koristio se u srednjem vijeku, ali i početkom modernog doba, osobito u Francuskoj i Njemačkoj.

Optuženik bi bio smješten na kotač s udovima rastegnutim na grede. Kotač bi zatim polako vrtjeli dok ne bi slomiti kosti žrtve, a mučitelj bi ju dodatno udarao čekićem. Maštovitost inkvizitora bila je beskrajna...Uostalom, i 19-godišnja Ivana Orleanska bila je živa spaljena 30. svibnja 1431. kao ‘krivovjerka i vještica‘. Postumno suđenje ponovljeno je 1456., a Ivana je proglašena nevinom. Godine 1920. proglašena je sveticom, službeni blagdan je 30. svibnja kao uspomena na nju i njeno mučeništvo. Ostale vještice nisu dobile nikakvu satisfakciju, makar i stoljećima kasnije.

Vjerovanje u čarobnjake i vještice koje surađuju s đavlom i demonima te nadnaravnim silama postojalo je i u našim krajevima. Osnova vjerovanja dolazila je iz stare slavenske mitologije i iz drevnih pučkih običaja. Iz dostupnih dokumenata se može zaključiti da se u Hrvatskoj u prvoj polovici srednjovjekovlja vještice i čarobnjaci ne progone niti postoje stroge mjere postupka u to vrijeme. No, već od 13. stoljeća nadalje situacija se drastično mijenja.

Statut Korčule iz 1240. navodi da ‘se ognjem spali žena ili muškarac ako izvrše čarobnjaštvo ili zločin čaranja ...". Vinodolski zakonik iz 1288., Statut otoka Krka iz 1388. i Poljički statut iz 1440. tvrde da je čarobnjaštvo ženski zločin, a Poljički statut navodi: "Ako bi se uistinu pronašla kakva vještica ili čarobnica ili vračarica, kada se prvi put uhvati, ima se izbatinati; ako se ponovno uhvati, ima se spaliti."

Splitski statut iz 1312. daje pravo zapljene imovine spaljenog čarobnjaka, Dubrovački statut iz 1272. određuje da se "spali svaka osoba, koja čara ili počini zločin čarobnjaštva, od kojeg netko može umrijeti ili izgubiti razum, a može se dokazati da je uslijed toga čarobnjaštva netko umro ili izgubio razum." Ukratko, vještice i čarobnjaci od ranog srednjeg vijeka bili su kriminalizirani, ali se Nečastivi – kao ključna osoba s kojom vještica paktira - u dalmatinskim i primorskim statutima prvi put spominje tek 1640. i to u Trsatskom statutu, koji određuje da se vještica koja surađuje s vragom spali.

Zanimljivo je suđenje nekoj Mrni i Dobri Ratkovoj iz 1443. u Šibeniku koje je vodio fra Ivan iz Trogira, inkvizitor "heretičke opačine", poslan iz Rima u Dalmaciju. Pričalo se, naime, da je Mrna, uz pomoć kćeri Dobre, potaknuta "đavolskim duhom", začarala plemenitog Dragana Draganića koji se tako začaran fatalno zaljubio u priprostu djevojku iz puka. Prvo su priveli Mrnu, a pošto je ona poricala krivnju, podvrgli su je mučenju rastezanjem pa je nesretnica priznala da je napravila smjesu kojom će njena kći začarati Dragana Draganića. Na ispitivanje je zatim privedena Dobra, također je ‘rastegnuta‘ u spravi pa je i ona priznala krivnju. Proces se zatim nastavio, ali u biskupskoj palači, pred inkvizitorom, ali i pred šibenskim biskupom Jurjom Šižgorićem. Međutim, biskup je predložio dodatnu torturu jer Marna nije priznala da je đavo bio upleten u čarolije, a Šižgorić je držao kako je presudu teško donijeti samo radi ‘ljubavnih čarolija‘.

Nesretnu su Mrnu opet okovali i mučili te je ona priznala da "kad je sastavila smjesu za gospodina Dragana Draganića s mozgom mačke i psa, stavila je mozak, koji je prethodno skuhala u vodi, u posudu s jajima da napravi smjesu nad kojom je onda rekla: ‘Kao što se ovaj mozak prži u ovoj posudi, tako neka se prži Draganovo srce od ljubavi prema Dobri, mojoj kćeri. U ime đavla‘, puhnuvši iznad spomenutog mozga tri puta."

Zločin je sad bio izvanredno dokazan! Međutim, i Mrna i Dobra uspjele su pobjeći iz zatvora prije izvršenja kazne, a svjetina je nagađala jesu li majka i kćer odletjele na metli, ili su začarale stražare, ili je stražare potkupio ‘začarani‘ plemić Dragan Draganić. Odgovora je bilo mnoštvo, no žene su pobjegle i nikad ih nitko više nije nigdje ni čuo ni vidio. Uzgred budi rečeno, ime Juraja Šižgorića nose ulice u brojnim hrvatskim gradovima, a Mrnu i Dobru Ratkovu... Njih se ne sjeća nitko, niti na Noć vještica...

Lomača na Peristilu

Ako je vjerovati Vicku Solitru, Splićaninu koji je u 19. stoljeću u Veneciji objavljivao priče koje je čuo u svome rodnom gradu, jedina splitska lomača zapaljena je na Peristilu na Dan sv. Tome, 29. prosinca 1573., i nije je "užgala" vlast nego svjetina. Naime, sirotu mladu udovicu iz zaleđa primi pustinjak, "sveti čovjek" koji je živio u ermitažu sv. Jeronima na Marjanu i gdje mu je mlada žena bila sluškinja.

Premda posvećen Bogu i molitvi, pustinjaku je pogled na lijepu sluškinju razbuktao strasti što je njemu, svecu, u startu bilo "sumnjivo" i o čemu je razmišljao kao o "vražjim činima". Na blagdan sv. Tome, dojuri on pred crkvu na Brodarici i okupljenom puku priopći da mu je njegova štićenica upravo "opširno ispovjedila sve tajne i način na koji je sklopila ugovor s demonima". Pustinjakova priča došla je rulji kao ‘kec na desetku‘ - dok jedni skupljahu suhu smrekovinu, drugi odjuriše po djevojku te je dovukoše na Peristil.

Gomilu je s visoko uzdignutim raspelom u ruci pratio pustinjak, zaklinjući demone neka napuste ne njegovo, nego ženino tijelo. Demoni nisu izlazili, a jadnica je uzaludno ponavljala da je nevina. Kad se lomača podigla, ženu podigoše na stup, zapališe lomaču, a tada iz gomile istupi liječnik splitske komune po imenu Roland, koji zavapi neka oslobode mladu udovicu, no rulja ga odbije poslušati.

On tada zagazi u oganj i odveže "vješticu", koja pobježe iza krstionice. Roland nije imao sreće. Njega je zahvatio plamen pa je kao živa buktinja pojurio s Peristila prema rivi, skočio u ledeno more - i utopio se. Mladu ženu nikad nitko više nije spomenuo, nestala je bezimena iz memorije grada.

Šibenska presuda vješticama

Šibenska presuda vješticama Mrni i Dobri je glasila: "Treba ih okruniti papirnatom mitrom, a na svakoj mitri treba naslikati neke demone, spomenutu Mrnu treba staviti na magarca s licem prema repu, a ona treba držati rep u rukama, i neka se na nju stave miševi i druge gnjusobe.

Dobra treba ići pred svojom majkom, njoj na porugu, iza njih trebaju ići za to određeni službenici izvikujući da su one javne čarobnice i vračare i tako neka se provedu kroz uobičajene dijelove grada.

Spomenuta Mrna neka se nakon toga odvede na mjesto određeno za izvršenje pravde i neka je majstor krvnik žigoše s tri usijana željezna žiga, i to jednim žigom na čelu i s ostala dva žiga na svakom obrazu, jer je teško sagriješila protiv božje moći i Trojstva." Amen!

 

05. studeni 2024 03:55