U jednom od svojih zadnjih televizijskih nastupa pokojni Arsen Dedić se nije u ćakuli s voditeljicom Danijelom Trbović mogao zaustaviti u nabrajanju nadarenih Šibenčana iz njegove Tesline ulice. Nije se raspričao samo o glazbenim kolegama Vici Vukovu, Miši Kovaču i Ivi Pattieri, već i nogometnim susjedima Peri Nadovezi i Krasnodaru Rori. Spomenuo je i pjesnika Krstu Jurasa, opernu pjevačicu Neru Gojanović, glumca Matu Gulina…
Nema nenadarenih
Možda bi se "akademski težak iz šibenskog Varoša" sjetio još ponekog nadarenog susjeda da ga Danijela nije prekinula ciničnim pitanjem "Znači, Arsene, u Šibeniku nema nikoga tko nije nadaren!?"
Dočekao ju je, dakako, još ciničniji Dedićev return: "Zasad ne!"
No nije samo Teslina ulica poznata po nadarenim Šibenčanima. U novijem dijelu Šibenika sportskim talentima je silno stršila Preradovićeva ulica, posebno poznata po košarkaškoj tabli, koja je u veliki svijet lansirala "našeg malog", kako su oduvijek Šibenčani zvali legendarnog Dražena Petrovića.
U predvorju te ulice su kao svjedoci (starog) sportskog Šibenika svakodnevno kavu ispijali veteran Šubićevca Damir Marenzi i Boško Jovičić, utemeljitelj "Bombaša", prve sjajne šibenske momčadi malog nogometa. Jovičić je bio i najbolji šibenski prijatelj Petra Nadoveze, koji će postati "splitski Pele".
Priču o Preradovićevoj ulici inicirali su splitske kolege, upozorivši nas na trenerski talent mlađeg Marenzija, aktualnog trenera Neretve. Armando Marenzi je kao nogometaš bio član sjajne generacije nogometaša Šibenika, koja samo stjecajem okolnosti nije dospjela u Prvu ligu bivše države.
– Do kraja života u mom će sjećanju biti urezana basketiranja na danas čuvenom Draženovu košu, te utakmice na male branke, koje smo odigravali na tijesnim, mahom asfaltnim površinama Preradovićeve ulice – kazivao nam je Armando.
Nerealizirani talent
Zanimljiva je i priča o Željku Maretiću, također stanovniku spomenute ulice, najboljeg strijelca "one" Druge lige. Na riječkoj Kantridi, u prvoligaškoj konkurenciji prebačen je na desnog beka, a na toj je poziciji nastavio igrati i po povratku na Šubićevac. Sve do drugoligaškog derbija sa zeničkim Čelikom, kad je Goran Jurišić, bivši prvotimac Šibenika i Hajduka, gotovo kleknuo pred trenerom Ivicom Šangulinom s molbom da Maretića vrati u napad. Bio je to pun pogodak. Zeničanima je Maretić zabio dva gola i najavio titulu najboljeg šibenskog strijelca svih vremena.
Maretić je po načinu igre i bio najsličniji nadarenom Anti Rukavini, koji je, također, stanovao u Preradovićevoj ulici, a koji se kod prelaska iz Šibenika u Hajduk istakao nesvakidašnjim lokalpatriotizmom. U trenutku selidbe na Poljud Rukavina nije imao profesionalni ugovor s "narančastima", ali ga je, na nagovor oca Zlatka, naknadno potpisao kako bi njegov matični klub dobio zasluženu odštetu. Rukavina se, nažalost, nogometa odrekao već u 31. godini. No još uvijek traje priča o Antinom nerealiziranom talentu. Legendarni Zadranin Joško Skoblar je godinama tvrdio kako je Ante Rukavina jedan od najboljih mladih napadača Starog kontinenta.
Da bismo lakše razumjeli navijačku parolu šibenskih Funcuta "Moj grad – moj klub" valja podsjetiti da su treneri slavne Šibenke Zoran Slavnić i Vlado Đurović poslije svake košarkaške utakmice izdavali naredbu svojim igračima u stilu "Sutra svi idemo navijati na Šubićevac. Tako se stvara dobra sportska atmosfera u gradu". U svom pozitivnom bezobrazluku Slavnić je otišao i korak dalje. Iako nikad nije igrao vaterpolo, on je u poluvremenu davnog prvoligaškog derbija Solaris – POŠK, pokojnog šibenskog trenera Grgu Renju "savjetovao" kako će zaustaviti Splićane ! Bilo je to doba, kad su vaterpolski stručnjaci tek detektirali kasnijeg najboljeg igrača svijeta Pericu Bukića ili vrijeme kada je u šibenskoj kapici briljirao još jedan momak iz Preradovićeve ulice, vaterpolski boem Ademir Bura.
Buru je životna bura brzo odnijela put Švicarske, u kojoj je vaterpolo zanimljiv koliko i šibenskim bodulima hokej na ledu pa se zaposlio, igrajući usput amaterski vaterpolo...
Temperamentna braća
U Preradovićevoj ulici djetinjstvo je proveo i Neven Spahija, proslavljeni košarkaški trener i najbolji prijatelj pokojnog Dražena Petrovića. Bivši hrvatski izbornik, koji se kao trener okitio pokalima u šest zemalja (Hrvatska, Slovenija, Litva, Španjolska, Turska, Izrael), prošao slavnim stazama NBA, trenutačno dobro zarađuje u kineskom Šangaju.
Braću Petrović smo kao šećer ostavili za kraj.
– Tek kad prošetam Poljanom ili svratim na Baldekin shvatim koliko mi fali eliksir naše šibenske mladosti, ulica mog djetinjstva. Ja sam maturirao u Zagrebu, ali na maturalne proslave dolazim u Šibenik, na druženje s mojim šibenskim vršnjacima. U mojoj duši je sve oduvijek bilo iskreno, dalmatinsko. Lako zapaljivo. Varate se, ako mislite da sam drugačiji karakter od pokojnog Dražena. Iste smo naravi, ali se on, za razliku od mene, još od mladih dana uspijevao kontrolirati – otvorio nam se Aco jedne zimske večeri u rodnom Šibeniku.
O toj strani Draženova temperamenta ne govori mali muzej, u što je pretvoren stan obitelji Petrović u Preradovićevoj ulici, a koji u odsutnosti majke Biserke otvara susjeda i bivša šibenska košarkašica Gordana Rak. No, da je Aco itekako vjerodostojan, uvjerili smo se u mladim Draženovim danima, kad je znao jurišati na suce diljem bivše države.
– Ne mogu igrati, ako nisam na granici incidenta, ali incident nikad neću napraviti – kazao nam je Dražen kao 16-godišnjak poslije kadetske utakmice Šibenka – Sutjeska u sarajevskom predgrađu Vogošći, kad je ušao u klinč sa zaboravljenim makedonskim sucem Makrevskim.
Prosvjed pred UN-om
Impresivan je bio i (lokal)patriotizam košarkaškog Mozarta. Iz Amerike je gotovo svakodnevno zvao reprezentativnog kolegu Dina Rađu da mu Splićanin priopći sportske rezultate s dalmatinskih terena. Istodobno, ratne vijesti iz njegova Šibenika prenosio mu je najbolji prijatelj Neven Spahija, koji je odjenuo uniformu hrvatskog policajca. Sa zadarskim Drnišaninom Stojkom Vrankovićem Dražen je prosvjedovao ispred zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku, vođen željom da svijet prizna neovisnost njegove Hrvatske.
No najupečatljivija je priča iz poljskog Wrocława, zadnjeg turnira koji je odigrao prije tragične Draženove smrti. Poljaci se nisu baš proslavili, kad su jednu od najboljih košarkaških reprezentacija svijeta smjestili u hotel D-kategorije. Sa zajedničkom upotrebom kupatila i WC-a za cijeli kat. No, vidljiv pokušaj grintanja Dražen je spriječio u startu.
– U ovom trenutku naši vršnjaci tjednima, mjesecima leže u ratnim rovovima. Možemo li mi, onda, dragi prijatelji, izdržati četiri-pet dana u ovom groznom hotelu – umirio je Dražen ostale reprezentativce.