Daleko od obale Pacifika, duboko u Andama, u jugoistočnom dijelu Perua, smjestio se jedan od najposebnijih gradova svijeta, nekadašnja blistava prijestolnica nestalog carstva Inka, Cusco. Nekada, ali i sada, Cusco je oduvijek predstavljao predvorje Svete doline i predvorje još fascinantnijeg i mističnijeg, stoljećima skrivenog, ali zato i najsačuvanijeg grada Inka, Machu Picchua. Svi putevi do Machu Picchua vode kroz Cusco, pa je tako vodio i naš. Nismo ga ni mogli ni željeli zaobići. Jedna legenda kaže da u Cusco stižu samo oni koje Bog odabere da ga vide.
Krovovi od lima i slame
Najpoznatijom južnoameričkom magistralnom cestom krenuli smo iz Lime u pravcu juga, prošli kroz gradove Pisco i Icu, pa onda kod Nazce, poznate po ostavštini Nazca kulture (tajanstvene linije u pustinji dobro vidljive samo iz zraka), skrenuli na istok prema visokim brdima. Cesta kroz Ande vodila nas je preko neprivlačnih golih pustara sa stadima prvih ljama i beskrajnih visoravni u magli, pa nas spuštala u male riječne doline stisnute visokim brdima. Vozili smo se kroz polupuste planinske zaseoke, došli u grad Abancay što nas je razbudilo iz ugodnog mrtvila prouzrokovanog velikom nadmorskom visinom. Većina kuća u gradiću imala je krovove od lima, a zidove od crvene cigle bez uređene fasade. Najslikovitije peruanske kuće za nas su bile male seoske potleušice, sagrađene od zemljanih blokova i s krovovima od slame.
Na visini oko 3800 metara prešli smo planinski prijevoj u magli, pa se opet spustili u neku dolinu gdje nas je obasjalo sunce, a samo su najviši andski vrhunci ostali u oblacima. Počela su se nizati naselja, ljudi, goveda, mali konji, pokoja ovca i zdepaste peruanske žene s pletenicama, šeširima i neizbježnim šarenim zavežljajima, tj. velikim i čvrstim četverokutnim maramama na leđima, na španjolskome zvanima mante. Mante su im služile za sve, prvenstveno za nošenje stvari i male djece, a imale su i mnoge druge namjene. Mate je gledajući živopisne peruanske žene komentirao njihove tjelesne proporcije riječima – ove žene imaju mjere 90/90/60. Približavajući se Cuscu predjeli su postajali sve živopisniji i sve sličniji onakvima kakve smo poznavali s televizije gledajući dokumentarce o Južnoj Americi. Lea i Tomu su još uvijek mučile uobičajene zdravstvene tegobe koje su neizbježne kad se putuje Latinskom Amerikom.
Dolazak u Svetu dolinu
Prošli smo preko Bijele rijeke (Rio Bianca), boje bijele kave, pa se opet vinuli u visinu, ušli u još jednu zavjesu od kišnih kapi, a onda se pred nama otvorilo nebesko plavetnilo. Ušli smo u Svetu dolinu, spustili se u fascinantnu prijestolnicu nekadašnjega novoga svijeta kroz šarenilo ljudi, vozila i kolorita svih vrsta. Na ulasku u grad pozdravila nas je velika bijela Gospa podno koje su siromašni peruanski seljaci isto tako siromašnim građanima Cusca prodavali čentrune. Nakon dvadeset jednog sata vožnje od kada smo krenuli iz Lime i prijeđenih 1102 kilometra, ušli smo u kraljevski grad Inka, Cusco.
Pri izlasku na sveto tlo nestalog naroda, na autobusnom kolodvoru za dobrodošlicu su nas dočekale male zelene kesice natrpane osušenim listovima koke. U Peruu, kao i u većini drugih južnoameričkih država, koka nije zabranjena biljka već je legalna jer je ne smatraju drogom. Poznata parola tamošnjih stanovnika je "La hoja de coca no es droga!", no, sintetički produkt lišća koke, kokain, smatra se drogom, pa je u Peruu zabranjen kao i bilo gdje drugdje u svijetu. Ako u Peruu odbiješ lišće ili čaj od koke (mate de coca) uvrijedio si domaćina isto kao da kod nas odbiješ rakiju koja ti je poslužena u znak dobrodošlice.
Stanovnici andskog dijela Južne Amerike koku smatraju svojom gotovo svetom i nadasve ljekovitom biljkom. Koristili su je šamani pri ritualima, a u staro doba upotrebljavala se prilikom operacija jer njezino svježe lišće ima anestetička svojstva. U svakodnevnom životu žvakanje lišća ili pijenje čaja od koke otklanja umor, iscrpljenost, osjećaj gladi, žeđi, ublažava sve vrste bolova, te smanjuje simptome visinske bolesti. Jednom riječju, život na andskim visoravnima bez te omiljene biljke bio bi mnogo teži, suroviji i bolniji.
Grad koji ima dušu
S teškim ruksacima na leđima, prošavši širokom i dugačkom ulicom pored monumentalnog spomenika Inka Pachacuteca, nakon pola sata pješačenja našli smo se u centru Cusca. Na temperaturi od ugodnih dvadesetak stupnjeva taj slikoviti grad pun živosti, šarenila, ali u isto vrijeme, mira i spokojstva, disao je punim plućima. Po trgovima i na svim ulicama guralo se mnoštvo svijeta, ali opet je sve izgledalo opušteno i kao da se nikome nigdje nije žurilo. Prošli smo pokraj Iglesia de Santo Domingo (crkva sv. Nedilje) pored čijeg je zida neki starac u ponchu s peruanskom kapom i šeširom na glavi, svirao u frulu tradicionalne pjesme.
Trgovci koje baš nigdje ne možeš izbjeći, uporno su pokušavali "glupim gringosima" poput nas uvaliti nekakve suvenire za višestruko veću cijenu od realne. Inka zastave s duginim bojama, trgovi s prelijepim španjolskim crkvama, uske i strme ulice popločane tamnim kockama, kolonijalni način gradnje, drvene terase, niže kuće, krovovi s crvenim kupama, prepoznatljiva su vizura Cusca. Sve što nosi pečat Inka tu se jako poštuju i čuva kao nešto najdragocjenije.
Cusco je grad što odiše božanskim mirom, grad povijesti i iskonske energije. Cusco je grad u kojem se čovjek osjeća dobro i nadahnuto, pa poželi u njemu ostati zauvijek. Cusco je grad koji ima dušu.
Imoćani i Splićanin
Uz Ninin osjećaj za gradsku orijentaciju, brzo smo pronašli svoj hostel zvučnog imena "Mama Simona" u kojem je bila smještena i prije šest godina kada je prvi put došla u Cusco. U nekom lokalu u centru grada Tome se slučajno susreo s trojicom Hrvata, avanturista, dvojicom Imoćana i Splićaninom. Dvojica od njih već su duže vrijeme u lutanju Južnom Amerikom. Navodno su bili u Kolumbiji i Amazoni, a jedan od njih se spremao na osvajanje najvišeg vrha Južne Amerike, Aconcague, kao i naših troje Mihovilaca koji krajem siječnja kreću iz Šibenika na tu ekspediciju.
Uvečer smo otišli u obližnji restoran, kao i uvijek na pollo (piletinu), papas-fritas (pomfrit) i naravno hladnu cervezu. Na našu veliku žalost, u Peruu se s jelom ne poslužuje kruh nego riža. Konobar je bio zbunjen i nije znao što bi učinio s našim za njega čudnim željama i zahtjevima. Izgledom i stilom nikako ga nisam uspijevao povezati s ugostiteljstvom, već više s jednim davnim skupljačem sekundarnih sirovina s našega gradskog smetlišta Bikarac. U peruanskim restoranima nigdje nisu istaknute cijene, pa se gotovo sve naplaćuje onako "odoka", po slobodnoj procjeni platežne moći gosta. Najskuplje prođeš ako imaš lice bogatog američkog industrijalca, kakvo je imao naš Tome, pa smo zbog toga svi ispaštali.
Po vjerovanju Inka kraljevski grad Cusco bio je pupak i centar cijeloga svijeta, i mjesto odakle su potekli svi ljudi. Smjestio se u plitkoj andskoj udolini na visini od 3400 metara, a broji više od 360 tisuća stanovnika. Ulaskom u Cusco 1533. godine Španjolci su bezobzirno uništili prvobitni izgled grada. Mada su bili očarani njegovom ljepotom, ipak su osvajanjem porušili 90 posto građevina, naročito hramova i impresivnih palača obloženih zlatom, na čijim su temeljima uskoro podigli kršćanske crkve i kolonijalne palače.
U procesiji i transvestiti
Dok je Leo još uvijek vodio borbu s probavnim smetnjama, Antu je visoka temperatura prikovala za krevet, a i ja sam osjećao nekakvu bol u koljenu. Zbog toga smo za jedan dan odgodili polazak prema Machu Picchu. Obilazili smo glavnu pijacu na kojoj uvijek sve vrije od živosti, šetali se Plaza de Armasom, glavnim trgom na kojem se uz katedralu nalazila i Iglesia de la Compañía de Jesús (crkva Družbe Isusove). Katedralu su Španjolci podigli na temeljima palače osmog vladara koji se kao i vrhovni bog Inka, zvao Viracocha.
Na putu prema Sacsayhuamánu, znamenitoj utvrdi i svetištu Inka, udaljenom oko četiri kilometra od grada, popeli smo se do crkve San Cristobal odakle se pruža jedan od najljepših pogleda na središnji trg Cusca. Tu smo ugledali staru Peruanku i njezinu uspavanu alpaku. Žena odjevena u tradicionalnu nošnju, sa šeširom koji se nosi samo u Cuscu, na uzvisini iznad "pupka svijeta", prodavajući šarene peruanske narukvice, uživala je sa svojom životinjom u predivnom nedjeljnom jutru. Upoznali smo i Armanda iz obližnjeg sela. U njega smo iznajmili konje za dojahati do Sacsayhuamána. Ugurao nas je svih petero u osobni automobil i dovezao do svoje kuće. Za samo petnaestak minuta konji su bili osedlani i spremni.
"Za šaku dolara" popeli smo se svatko na svog i zajahali divnim krajolicima te dojahali do lokaliteta. Stigavši na još jedno svetište Inka, prošetali smo se uzvišenjem na kojem se nalazio hram božice zemlje i božice plodnosti, Pachamame. Doznali smo značenje Inka križa i simbola triju svetih životinja, kondora, pume i zmije.
Nakon povratka i ukusnog ručka kod Armanda i njegove obitelji, koji se sastojao od pečene ljametine, govedine, ribe i dvije vrste krumpira, spustili smo se natrag u Cusco i doživjeli nešto što bi svatko tko dođe u taj grad trebao doživjeti. Bio je nekakav blagdan. Uskim ulicama prema centru grada spuštala se velika procesija na čelu koje su bili muškarci noseći kip Gospe. Za njima je išlo bezbroj rasplesanih cholitasica (žena u tradicionalnoj odjeći) i limena glazba. Za ne povjerovati, u procesijskoj koloni plesalo je i nekoliko vulgarno odjevenih transvestita. Južna Amerika je kontinent gdje se spaja i nespojivo.