U današnjem vremenu popularizacije posvemašnog virtualnog prijateljstva preko društvenih mreža, ljudi su zapravo u naravi sve otuđeniji jedni od drugih, a takvi odnosi i nerijetko vladaju čak i među članovima obitelji. A iz Vodica donosima jednu odista neobičnu i lijepu storiju o prijateljstvu i druženju skupine Vodičana i nekolicine Šibenčana koje traje neprekidno 40 godina, koja je sama po sebi raritetna u hrvatskim i svjetskim razmjerima. Možda i za Guinessovu knjigu rekorda, zašto ne!
U ta četiri desetljeća, što je veliko vremensko razdoblje u životu svakog čovjeka, njihova okupljanja bila su svakog ponedjeljka, ama baš svakog i još traju. Počeli su davne 1979.g,, naravno ponedjeljkom, rekreativnim nogometom na travnjaku 'legendarnog' Hangara, a idejni začetnici bili su nakon povratka s rada iz Njemačke Josip Lasan Rude i Joso Ferara Garić. Uz njih dvojicu jezgru društva činili su Pere Pelajić, dr. Marijan Periša, Mile Alfirev, Slobodan Mačukat, Dragi Delabarbara Čaga… U 'osamdesetima' pridružio im se šibenski dio društva koji su činili Aco Cvijetić, braća Nikola i Bore Širinić, tada članovi kultne klape 'Stari prijatelj'.
-Ponedjeljak je izabran slučajno jer to bio jedini slobodan termin u tjednu NK 'Vodice'. U početku na 'Hangaru' uvijek nas je bilo između 25 i 30, dovoljno za pravu nogometnu utakmicu po 11 za svake strane.. Od te prve postave, među nama više nisu, na žalost, Pere Pelajić i dr. Marijan Periša, i još ih nismo prežalili. Većina nas je tada imala oko tridesetak godina, ali bilo je unutar društva mlađih, ali i desetak godina starijih članova. Svi smo redom bili sportaši, zaljubljenici u nogomet, srčani i puni adrenalina. Utakmice su bile žestoke, nismo se štedjeli. Jednom je, sjećam se, nakon faula, ozbiljno zaiskrilo između Ante Šolića Tošaka i Mile Alfireva. Bilo je napeto, morali smo smirivati strasti. Takve situacije brzo bi se zaboravili na našem 'trećem poluvremenu', odnosno na našem druženju uz dobru spizu, kapljicu i neizostavnu pjesmu u nekom od vodičkih restorana – ispričao nam je danas 71-godišnji Josip Lasan Rude.
S njime i njegovim društvom, kako bi napravili ovu priču, našli smo se na imanju Jose Ferare Gariča u vodičkom polju Kozara. Naime, upravo na ovom mjestu okupljaju se zadnjih dvadesetak godina. Godine su učinili svoje, pa kako i priliči pravim Dalmatincima, balun i nogometni travnjak zamijenili zjogom i kartaškim stolom na 'Garićevom imanju'. Sada se svaki ponedjeljak baci na balote i zaigra na trešete, briškula i trijonfo. Uz Josipa Lasana i domaćina Josu Garića na njihovom tradicionalnom okupljanju stalno su, Grgo Vukšić Grga, Ivica Mihić, Slobodan Mačukat, Dragi Delabarbara Čaga, Ivan Bralić, Davor Sladoljev Suri, Miše Mičin, Goran Juričev Coto, Mirko Pražen, Gorki Juričev, Ante Poljičak Francuz, Šime Vlašić, Mile Alfirev. Iz Šibenika dolaze Aco Cvijetić, Nikola Širinič, Vele Grcić i Smiljan Kalauz, a sa otoka Paga n na druženje bar jednom mjesečno 'potegne' i Fjodor Zore.
Većina od njih okupila se i prilikom ovog našega razgovara na 'prvosvibanjsku srijedu', ali ovaj puta i sa suprugama. Naime, u ovakvom mješovitom sastavu, kažu nam, okupljaju se dva puta godišnje, a to nikako ne smije biti ponedjeljak, jer on ostaje rezerviran za nastavak tradicije muškaraca.
-Svi mi upućujemo riječi zahvale i izraze dužnog poštovanja prema našim ženama, odnosno prema djevojkama prije 40 godina, što su trpjela ta naša stalna druženja ponedjeljkom. Taj dan one su znale da se ne smiju dirati u nas. Od 15 sati do kasnih večernjim sati ponedjeljkom ništa se nije radilo unutar obitelji i kuće. Ujedno, Svi smo svoje radne obveze ostavljali na stranu ponedjeljkom. Primjerice, pokojni dr. Marijan Periša nikad nije bio dežuran ponedjeljkom poslijepodne u vodičkoj Ambulanti. Službena putovanja podešavala su se tako da bi se tog dana moralo biti u Vodicama. Ni za teških dana Domovinskog rata nismo to prekidali. Premda smo većina bili branitelji, našli bi načina i vremena bar za kratka okupljanja – veli nam Lasan Josip Rude.
-Tijekom rata sam ponedjeljkom na druženje u Vodice dolazio pod granatama i za vrijeme oglašene opće opasnosti. U Šibenik sam se vraćao po noći bez upaljenih svjetala na automobilu – prisjetio se najstariji član ove ekipe, 83-godišnji umirovljeni inžinjer Aco Cvijetić koji još uvijek sa Nikicom Širinićem predvodi pjesmu na okupljanjima.
Pričaju kako je među njima osoba raznovrsnog obrazovanja i radnog profila. Od liječnika, zubara, inžinjera do vodoinstalatera, stolara, pekara, krovopokrivača, kuhara i konobara. Od običnih radnika do ljudi koji su bili gradonačelnici, dogradonačelnici i onih koji su obnašali direktorske funkcije.
-Jedinstvo i zajedništvo nas je krasilo i održalo svih ovih godina jer smo bili svi normalni ljudi. Nije bilo snobova, ni bahatih među nama. Nikad se međusobno nisu gledali nekakvi materijalni i socijalni statusi i funkcije. Svih 40 godina držali smo se onih poznatih riječi Meštra iz Smojinog Velog mista – Neću politiku u moju butigu. Premda nas ima u različitimpolitičkim strankama, pa i drugačijih svjetonazora, nikad se nismo međusobno posvađali na političkom planu, ni zbog bilo čega drugog. I to je jedan od razloga što je ovo društvo doživjelo dugovječnost i ostarilo zajedno. U nama žive bogata i lijepa sjećanja na zajedničke dana. To prijateljstvo i međusobno uvažavanje je neprocjenjivo bogatstvo i ogromna vrijednost. I kad nas ne bude, možda ćemo se naći opet zajedno negdje gore i zaigrati na karte i balote. Stoga bih preporučio i našim mladim generacijama da slijede naš put i primjer, da budu rasterećeni i da uživaju u životu kroz prijateljstva i druženja. – kazao nam je Josip Lasan Rude.
-Davna je spoznaja da tamo gdje počinje ideologija, nema zdravog razuma. Stoga kod nas nikad nije bilo ideoloških podjela. Život je kratak, ljudi trebaju živjeti u prijateljstvu i veselju, kao što to mi činimo jedno dugo razdoblje – dodao je, pak, 65-godišnji umirovljeni hrvatski branitelj Grgo Vukšič, koji je od prvih dana u ovome društvu, dok je još bio vrsni nadkonobar u 'Vodičankinom' hotelu Olympia.
Grga, kako ga prijatelji zovu od milja, zadnjih godina je glavni ekonom u ekipi i svakog ponedjeljka sastavlja jelovnik.
-Kako smo pomalo došli u godine, na meniju je sve češće blitva, leša spiza i riba. Ovdje na imanju kod Jose sada nas se stalno okupi oko petnaestak. Uvijek se karte igraju na tri stola, a dvojica su zadužena za čišćenje i pranje suđa. Nikad se nitko nije naljutio kada ga dopadne ovaj nezahvalni dio posla. I tako redom iz tjedna u tjedan. – rekao je Grgo Vukšić.
Joso Ferara Garić, bio je prije četiri desetljeća jedan od začetnik njihova nogometnog okupljanja, a već godinama je njihov domaćin.
-Ovo imanje u Kozari sa zjogom za balote sagradio sam prije dvadesetak godina za svoju dušu, za svoju obitelj i prijatelje. Dok budemo moći, dok budemo živi, stalno ćemo se ovdje nalaziti. Naravno, svaki ponedjeljak, da se ne utrnu naše stare užance – kazao je Joso Garić.