Jeste li na vrata već stavili adventski vijenac? Evo zašto je taj običaj zaživio

Tako hladan, a opet tako čaroban, prosinac je mjesec koji nam unatoč niskim temperaturama pruža mnogo topline. Bila stvarna božićna bajka sa sobovima i "djedicom” koji na saonicama dijeli darove zapakirane finom crveno-zlatnom vrpcom ili ne, u ovo doba godine volimo maštom odlutati u takve priče. I tako iz godine u godinu iščekujemo Badnju večer i božićni ručak u krugu naših najmilijih, a to razdoblje postalo je nezamislivo bez adventskih vijenaca sa svijećama na našim stolovima, ili visećim vijencima na vratima.

A kakva se topla priča krije iza običaja oko adventskog vijenca?

Adventski vijenac korijene vuče iz 1838. godine, a osmislio ga je evangelički svećenik Johann Hinrich Wichern u domu za siromašnu djecu u Hamburgu. U jednoj staroj trošnoj kući okupio je napuštenu djecu s ulice i stvorio im dom. Da bi im unio toplinu u dom i otvorio njihova srca u vrijeme iščekivanja Božića, osmislio je paljenje svijeća uz molitvu. Na veliki drveni vijenac postavljao je devetnaest malih i četiri velike svijeće koje su označavale nedjelje prije Božića. Paljenje svijeća slavili su adventskim pjesmama, pripremajući tako djecu na dolazak djeteta koje mir s neba donosi svima. No, budući da svako vrijeme donosi neke novosti, tako je i adventski vijenac pomalo dobio novo ruho.

Neizostavan dio tradicije

Oko 1851. godine neke nove generacije toga doma vijenac počinju ukrašavati zimzelenim grančicama, a s vremenom ni vijenac više nije bio drven nego ga počinju plesti od zimzelenoga granja. Nije dugo trebalo da se taj običaj proširi i izvan te trošne kuće te uđe u domove obitelji diljem Njemačke, a potom ostalih europskih zemalja, uključujući i Lijepu našu, i prekooceanskih zemalja.

Ovaj neizostavan dio božićne tradicije doživljavao je promjene, pa već krajem 19. stoljeća nalazimo običaj adventskih vijenaca s četiri svijeće, koje označavaju četiri nedjelje došašća. Nakon Prvog svjetskog rata taj običaj prihvaćaju i katolički domovi, a prvi adventski vijenac u katoličkoj crkvi pojavio se 1925. u Kölnu.

Doživljava tako vijenac svoje promjene kroz povijest. Postao je sve okićeniji i raskošniji. Natječu se obitelji u njegovoj izradi. No, nije zlato sve što sja. Poruka vijenca, bio on raskošan ili skroman, je priprema za dolazak Spasitelja svijeta, Isusa Krista. Ali budući da smo ipak samo ljudi, ne možemo odoljeti da svake godine ne uđemo u natjecanje u izradi tog čarobnog kruga koji nam svima toliko puno znači.

Mijenjamo boje, materijale, svijeće, stavljamo nakit, anđele. Zapravo, pretvaramo se u umjetnike. Oslikavamo ga, objavljujemo na društvenim mrežama, pa tada taj vijenac pobijedi čak i objave skupih odjevnih komada. Apsolutni je pobjednik mjeseca. Budući da vijenac ne raspoznaje ni siromašne ni bogate, ni rasu ni vjersku pripadnost, prihvaćaju ga svi jer donosi ono što nam je u ovim trenucima svima potrebno – nadu. Teško je izabrati koji bi dobio Oscara, stvar je to ukusa, no mi smo za vas ipak suzili izbor.