Katica (Kata) Španja, fotografkinja amaterka, čuvarica vodiške tradicije; ne smeta joj ni bura ni jugo za napravit dobru fotografiju

Žena, majka, baka, domaćica, kraljica…Jedna od čuvarica vodiške tradicije i zaljubljenica u svoje Vodice. I u mobitel ! S mobitelom i suprugom Antom navačer liježe u krevet. Ne da bi igrala igrice ili -ne daj Bože -vodila neke tajne razgovore i dopisivanja dok Ante mirno spava, već da bi „pročistila“ stotine fotki kojeg je tog dana snimila. Nije joj problem u ranu zoru „nestati“ iz kreveta, s mobitelom u ruci i „hvatati“ prve zrake izlazećeg sunca.

Normalno joj je da skoči od stola i ostavi večeru ako kroz ponistru ugleda još jedan poseban zalazak sunca ili crne oblake što se primiču njezinom „selu“. Ne smetaju joj ni bura ni jugo, kišetina ju ne može spriječiti da izleti iz kuće, ma koje god godišnje doba, dan i datum bio… Sve za dobru fotku spremna je učiniti Katica Španja, za Vodičane i sve koji ju poznaju Kata. Upravo ta jednostavna, draga, vedra i vesela žena dočekala nas je nekidan -kako smo se i dogovorile -ispred Gradske knjižnice Vodice u društvu s prijateljem Ivicom Bilanom. A povod za naš susret bila je njezina prva samostalna izložba pod nazivom „Vodice u mom oku“ održana sredinom kolovoza u vodičkoj Gradskoj knjižnici.

- Nisam vam ja profesionalka i o fotografiji ne znam ništa, ako ćete me o tome pitati. Ja samo volim „skitati“ i slikati po mojim Vodicama i noću i danju, po buri i jugu, po kiši i suncu, za svoju dušu ali i za moje Vodičane širom svijeta, počela je Katica svoju priču o ljubavi prema fotografiji.

A početak priče seže u rujan 2018. godine kad je Vodičanin Anđelko Španja Peko pokrenuo Facebook grupu „Vodice u srcu i duši“, vjerojatno tada ne očekujući da će se grupi vrlo brzo pridružiti stotine, a danas je to više od 3.500 vjernih pratitelja. Upravo Katica je jedna od onih koji su se vrlo aktivno uključili u taj projekt te postala i administrator stranice.

Facebook grupa „Vodice u srcu i duši“

- Ja sam tada uzela mobitel u ruke i počela slikavati po svojim Vodicama i stavljati u grupu u kojoj su osim nas domaćih, članovi i Vodičani i drugi kojima su Vodice u srcu. Ima onih koji žive i u Australiji, Njemačkoj i u drugim zemljama i kad stavim slike, po komentarima vidim da sam im otvorila dušu i srce. To je njima nešto posebno, neopisivo drago kad vide fotografije iz svojih Vodica, kaže Katica.

Motivi njezinih fotografija su stare kale, vodičke uske ulice, trgovi, jugo i poplavljena riva, brodice, bonaca, labudovi, panorama mista i štošta drugo. Ali, ono što joj je najdraže slikati su zalasci sunca.

- To vam je nešto neopisivo. Kad iz kuće vidim da će se dogoditi nešto posebno na zalasku, moram pobići ma šta god radila i ići slikati. A svaki je zalazak poseban. Uh, koliko je puta moj muž Ante osta sam za večerom i mora pospremit stol i srediti suđe! U početku je gunđa, a sad se već navika i kad uzmem mobitel i izlazim van, ne samo kad je zalazak, već u bilo koje doba više i ne pita di ću. Sve mu je već poznato, uz smijeh će Katica. I, neka mi Ante oprosti, ali otkrit ću „tajnu“ koju mi je šapnula.

- U početku nije obadava moje fotografije niti ih je komentira, ka fol nije ga zanimalo, a u zadnje vrime počeo mi je govoriti - Ženo, ova ti je dobra!, otkrila mi je.

Katica Ima običaj iz kuće ponijeti vodišku kapu, bocu, čašu ili maketu jedrenjaka, staviti uz more, sjesti i čekati kad će se spustiti prava zraka zalazećeg sunca i tada „okiniti“.

- Ne mogu vam to objasniti, valjda imam „oko“ kad treba okinuti. I od dvadeset, trideset ma i stotinu fotki koje napravim bude nekoliko dobrih. Zato volim i slikam samo mobitelom. Volim slikati kad ima oblaka zbog sjene oblaka i mora. Neki me pitaju zašto ne slikam fotoaparatom. Ma ne pada mi na pamet! Dok bi ja namislita objektiv i sve ono -ne znam ni kako se zove -ode taj „trenutak“ kojeg moram uhvatiti. A sad imam odličan mobitel, zumiram i dobijem što želim, govori.

Mokra do kože

Prošle zime u Vodice su doplovili labudovi i Katica će mi, sva ponosna, ispričati kako ih je uspjela dobro slikati. Onako gordi doplovili bi do nje i "pozirali".

- Kao da su me prepoznavali. A jednom sam prilikom, na obali ispred Stare škole, uspjela napraviti jednu fotku koju vjerojatno nikad više, a i nitko drugi neće moći napraviti. Doplivao je do mene i otvoria kljun, pripala sam se i nisam ni znala da sam ga slikala. To vam je ispalo ka usta krokodila. Kad sam došla doma i vidjela, nisam mogla vjerovati što sam uspjela uhvatiti, reče.
Ima i jedna zgoda s fotografiranjem labudova koja je, opet, vezana uz muža Antu. Dok je slikala, ni sama ne zna kako, za kažiprst ju je jedan ugrizao. Došla je kući i ispričala mužu što joj se dogodilo.

- On vam je meni reka - ajme, ženo, moga ti je pasti mobitel, a nije me upita kako mi je prst..(smijeh op.a.).
I ja sam ju upitala je li joj ikada ispao mobitel u tim raznim situacijama i dobila negativan odgovor. To joj se, reče, ne smije dogoditi. Radije da padne ona nego mobitel.

Osim što čuči, leži, puzi po kamenu ili zemlji, ulazi u more da bi bila što bliže valu, Katica se za dobru fotografiju panorame svojeg mista diže u zrak.

- Naš sumještanin Rudi Latin Prkera, ima padobran „Vodiška tica“, učini mi uslugu i digne me u zrak i ja onda slikajen. E, jednom je i moj Ante bia samnom! A ja vam se za lipu sliku ne bojim ni visina ni dubina. Kad je jugo, a želim snimiti valove, ulazim u more ne vodeći računa koliko ću se smočiti. Radim to i po buri i onako mokra, od glave do pete, uvučem se u kuću da me Ante ne vidi jer bi mi sto posto reka da sam luda žena. Uletim u kupatilo, presvučem se i -vjerovali ili ne -nikad se nisam prehladila, a zna mi se to dogoditi usred zime. Za to sve znaju moji prijatelji iz Facebook grupe pa su mi poslali trumbe do kolina, ali ni one mi ne pomažu kad je strašno jugo. Odlučila sam zato kupiti, ili kćeri ukrasti, ronilačko odijelo drugi put kad budem ulazila u more, opet uz osmijeh reče Katica i dodaje da su joj prijatelji poslali i nove patike jer je stare izlizala hodajući po Vodicama i okolici.

Puno je zgoda s Katicom i njezinim „izletima“ po mistu. Bila je zima, priča, kad je otišla na vodičku plažu, legla na škalju i hvatala zalazak sunca. Kad je napravila posao, sjela je u automobil i krenula kući.

- Osjetim, nešto smrdi. Ma gledam postole jesam li ugazila na pseći izmet. Nema ništa! Ali, smrdi ko vrag! Stala sam u dućan nešto kupiti, a smrdi i dalje… Kad sam se bolje okrenula oko sebe i ugledala da je jedan rukav moje jakete sav od govan od pasa, sve mije bilo jasno. Kako sam ležala na škalji, nisam ni vidila u šta se valjam. Usmrdila sam im cili dućan. Eto, sve je to za dobru sliku, reče.

Ima još dosta zanimljivih priča o Katici i njezinim iskustvima s fotografiranjem koje su me nasmijale do suza. No, vratimo se izložbi i samim fotografijama. Vodičani i svi koje je put nanio u Gradsku knjižnicu, Katicine razvijene fotografije prvi put su mogli vidjeti u travnju prošle godine na zajedničkoj izložbi s fotografijama Aljoše Zanze pod nazivom „Vodice u srcu i duši“. Ljepota njezinih fotografija naišla je na sveopću podršku i pohvale i na prvoj samostalnoj izložbi. Jedna od fotografija, detalj Vodica na kojoj je u prvom planu drvena brodica, otputovala je u Pariz s Japankom Atsuko. O kvaliteti njezinih fotografija svjedoče i pozitivne kritike ljudi od struke, među kojima je i mještanina Šime Strikomana, akademskog snimatelja.

Pozitivne kritike

- Čim sam prvi put ugledao Katine fotografije uvidio sam njihovu kvalitetu. Vidljivo je da joj za dobru fotografiju ništa nije teško i da to radi s velikom ljubavlju. Sviđa mi se što najčešće fotografira iz donjeg rakursa, žablje perspektive, a ima i dobar smisao za kompoziciju. Ni zlatni rez joj nije stran. Vidi se da zna i sama izrežirati dobar kadar. Sve to daje dodatnu vrijednost fotografijama. Svojom intuitivnošću i odabirom tema sebe je izdvojila iz kruga amaterskih zaljubljenika u fotografiju, riječi su Šime Strikomana.
Ne čudi stoga što se njezine fotografije nađu u kolažu ili na naslovnici Facebook grupe „Oblaci, zalasci, izlasci“ koja ima oko 5.500 članova. Na stranicu „Vodice u srcu i duši“ stavila je više od 2000 fotografija, a oko stotinu posebnih, kako kaže, spremila je na stik i čuva ih za neke nove izložbe.

Svoju ljubav prema „selu“ -kako Vodičani nazivaju svoj grad -u kojem je rođena, jednako iskazuje i kao članica „Vodiških perlica“, obučena u trlišnu robu i sa šudarom na glavi brinući „da se ne utrnu stare vodiške užance“. Žao joj je što zbog nesretne korone ove godine nema manifestacije „Šalše i pulente“, pranja robe na starom bunaru i prezentiranja turistima drugih starih običaja.
Sretna je supruga čovjeka koji ju podržava u njezinom hobiju i ljubavi prema fotografiji, majka je dvoje djece i ponosna baka troje unučadi.

Osim podrške obitelji, tu je i potpora prijateljica i prijatelja, a u Vodicama -kaže -nema kuće na čija vrata ne može pokucati i pitati može li s balkona slikati ili snimiti video, čime se također u zadnje vrijeme bavi. Moglo bi se još puno toga o ovoj običnoj, ali ipak po mnogo čemu posebnoj ženi, napisati. No, ostavimo to za neku novu priču o Vodičanki Kati, nakon neke nove izložbe fotografija. A koji su joj planovi?

- Slikavati i samo slikavati. I ništa drugo. Volim kuhati, ma u zadnje vrime sve manje...(smijeh op.a.). Samo điravam i slikam...A za ovaj moj trud i rad zahvalna sam mojoj obitelji. Posebno mužu šta ne grinta da sam vaik vanka. Za prvu samostalnu izložbu zahvalna sam ravnateljici Gradske knjižnice Sanji Radin Mačukat i svim djelatnicima, Gradu Vodicama koji ju je sufnancirao m te Šimi Strikomanu koji je prepoznao da imam "oko" za fotografiju, rekla je na kraju našeg ugodnog razgovora.