Njegove fotografije objavljivane su u Sportskim novostima, Novom listu, Slobodnoj Dalmaciji, beogradskom Sportu, Jutarnjem listu... A zapravo je počeo kao amaterski glumac za željom da jednog dana postane automehaničar. Popravljao je automobile, bio činovnik u šibenskom TEF-u, bavio se svim i svačim, a svaku sekundu slobodnog vremena imao je fotoaparat na ramenu.
Ante Baranić je dogovorenom mjestu susreta, na šibenskom Šubićevcu, prilazio sigurno, ali uz pomoć štake.
Šjor Ante, pa zašto niste htjeli da se nađemo u kafiću bliže vama?
- A ne, ne, moram napraviti svoju dnevnu rutu. Evo me na 700 zasad...
Koraka?
- Metara. Moram barem kilometar dnevno.
Jel to doktor preporučio?
- To sam ja samom sebi preporučio. Išao sam i po četiri ili pet dnevno. Ali nema to svrhe, svejedno se debljam pa zašto bih se patio. Idem do Lidla, tamo se okrenem i dođem sve do stupa gdje je Rade Končar strijeljan. Nekad odem i na atletsku stazu na stadionu i okrenem četiri-pet đireva. Nije to loše za nekoga tko će uskoro 82 godine...
Nije, zato sam vas i zvao, vi ste vršnjak Slobodne Dalmacije. Doduše, ona je tri mjeseca starija...
- Je, Slobodna je nešto iskusnija. Ona je negdje u šestom, a ja sam 21. 9. 1942., to mi je ujedno i broj mobitela. Da ne zaboravim... i broj i rođendan. O čemu si mislio da razgovaramo?
Pa ‘ajmo početi od početka. Kako ste krenuli u fotografiju?
- Nema tu nekog posebnog trenutka ili datuma, sjećam se da mi je pokojni ćaća pokazao jedan fotoaparat koji nisam znao otvoriti. Zapravo sam htio biti automehaničar, a na kraju sam pokušao upisati brodostrojare. Nažalost, nisam uspio jer mi ćaća nije bio pali borac, nego samo borac. Ma, i bolje da je tako ispalo... Jedanput sam išao nešto slikavati na Kornate po velikom nevremenu i pomislio "majko moja, zamisli da sam sad u stroju u nekoj grdosiji od broda".
Niste znali otvoriti aparat?
- Da, nikako. Onda sam uzeo pletaću iglu, uvukao je i probio mijeh. Taj sam, znači, odmah pokvario. Srećom, otac mog prijatelja Gustava Červara, poslije cijenjenog arhitekta, kupio je njemu aparat pa smo krenuli skupa. Napravili smo tamnu komoru u njegovom stanu. Gustava je prošla volja, a ja sam nastavio... Kupila mi je sestra u Engleskoj neke tri knjige o snimanju i razvijanju, bile su izvanredne. Počeo sam raditi dobre fotografije, u tehničkom smislu. Ali, čuj, nikad ja nisam bio neki veliki stručnjak, samo sam bio jedini fotograf u gradu. Nitko mene nije učio kadrirati, postojalo je to pravilo zlatnog reza koje ni dan danas ne razumijem. Ali, kažem ti, nitko se nije tada time bavio pa sam imao posla.
Odakle vam prvi fotoaparat?
- Bio sam u prvom braku, podstanari, plaće male... I odlučim kupiti Prakticu, to je bio toliko skup i dobar aparat da sam prvih mjesec dana spavao s njime. Ženi sam lagao da mi to je jedan prijatelj dao da ga malo isprobam. Inače bi bilo skandala. Skandal se na kraju i dogodio... Mene je fasciniralo da ti imaš film, ali nemaš pojma što je na njemu. Uđeš u tamnu komoru, zamutiš, staviš ovo, staviš ono, nikad nisi siguran hoće li uspjeti... I onda se iz toga odjednom počnu nazirati nečije glave. To je išlo toliko daleko da sam u svom minijaturnom zahodu razvijao slike od četiri metra. Kasnije su mi dali jednu veliku prostoriju pored muzeja, tamo sam razvio ogromnu fotku kipa sv. Mihovila koja je kasnije stajala u Robnoj kući, možda ćeš je se sjetiti...
Kad je to počelo davati neke opipljive rezultate, koja fotografija vam je bila prva plaćena?
- Ne sjećam se. Ali se sjećam jednog koji mi je platio, a ja mu nikad nisam isporučio slike. Ali tada mi većinom nisu plaćali novcem, nego su mi nabavljali materijal, uglavnom filmove i papir. Tako sam u početku naplaćivao i Festivalu djeteta.
Kad je stigao prvi stalni honorar?
- U Sportskim novostima, tamo sam počeo negdje 1973., kada se izgradila sportska dvorana. Prvih godinu dana ja šaljem slike, one budu objavljene, ali novca nema. Tek kad sam prigovorio, počeli su mi plaćati honorare. U siječnju 1974. dali su mi i fotoreportersku iskaznicu, crvenu sa zvijezdom gore, sad je moram sakrivati haha. Za Sportske sam radio sve do rata. Mada, cijelo to vrijeme sam fotografirao za svakog kome je trebalo, za Vjesnik, Komitet... U Sportske sam došao zahvaljujući Radi Travici i pokojnom Josipu Drenskom došao sam u Sportske, a bio sam službeni fotoreporter na Mediteranskim igrama za Šibenik 1979. godine. Sve što se za MIS radilo, uređivalo i igralo, bilo je meni povjereno. To mi je u karijeri bio najjači angažman i najvažniji do Domovinskog rata. To, i praćenje Dražena Petrovića od njegovih prvih dana do odlaska iz Šibenika.
E da, iz tog se vremena pamte vaše brojne Draženove fotke...
- Puno ih ima, a još mi ih je više ukradeno. Najteže je što mi nedostaje fotografija s balkona Vijećnice kad su se igrači Šibenske pojavili s peharom pred gomilom ljudi, dan poslije finala s Bosnom. Sjedio sam uglavnom na parketu Baldekina ispod koša i pljucao protivničke igrače. Ma, šalim se. Recimo. Morao sam doći ranije u dvoranu, izabrati mjesto i izoštriti. Imao sam normalni teleobjektiv od 55 mm, ali optički dosta jak. Bile su to dobre fotke iz žablje perspektive. I onda, što... Utakmica završi, ja trčim na željeznički kolodvor, dadem kondukteru nešto dinara i uvalim mu negative, a netko iz Sportskih dočeka vlak u Zagrebu. Tek bih ujutro, kad kupim novine, vidio je li primopredaja uspješno izvršena.
A Slobodna, moramo nešto i o Slobodnoj...
- Tamo sam došao 1992., usred rata. Bilo je to odlično vrijeme u dopisništvu Slobodne u Šibeniku, izvanredna atmosfera uz malo dalmatinskog ogovaranja. I pamtim strah. S Jordankom Grubač sam išao po ratištima, on je bila kuražna, za razliku od mene. Jednom smo zalutali na okupirani teritorij, jednom smo se našli usred minskog polja tražeći nečije koze nakon Oluje... U Slobodnoj Dalmaciji ostao sam do 2001.
A tu je i Međunarodni dječji festival... Objavili ste pet monografija MDF-a, imali ste i nekoliko samostalnih izložbi o festivalu, na njemu ste gotovo od prvog dana.
- Doslovno od prvog dana! Prvo sam glumio, onda sam bio stražar pa sam radio na geštetner, tek onda sam počeo fotografirati. Da me se riješe, dodijelili su mi 2020. godine Plaketu Grada Šibenika. Da sam znao što mi se sprema, ne bih ni dolazio po nju.
Imate li svoju najdražu fotografiju?
- Imam, samo ne znam di mi je. Moja prva kći, slikao sam je kod dide i babe u Obrenovcu. Bila je kiša, oblačno, ona u kapuljači... Dobio sam i nagradu za nju na nekoj izložbi. To je bilo prvi i zadnji put da sam neku sliku slao na izložbu.
Čime se danas bavite, uzmete li fotoaparat u ruke?
- Zasitio sam se, ne mogu ništa više snimati. A i nemoguće mi je držati aparat i štaku. I kičma mi je u lošem stanju, ne bih smio držati u desnoj ruci ništa teže od kilograma. Ali ni zbog čega ne žalim, radio sam ono što sam volio. Je li bilo dobro plaćeno, vjerojatno nije. Uvijek sam bio i samokritičan. Da nisam vidio fotografije drugih kolega, možda bih pomislio da sam veliki fotograf, kao što to mnogi i misle za sebe. Neki su toliko bezobrazni da su počeli i učiti druge ljude fotografiranju.
Jesmo li rekli sve?
- Mogu ti još za kraj reći da je dragi Bog dobar. Dobar, ali lukav, podlo radi. Pijane i lude čuva, pametne ne treba čuvati jer oni su pametni. A ja nisam ni pijan ni lud ni pametan, ali dragi Bog mi je dao osjećaj srama. Sad ja tu pričam svašta, ti sutra to lijepo napišeš, a onda se ja prekosutra sramim što sam to sve izgovorio. Umrijet ću od srama.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....