Malo tko je tako tukao sedmerce: Bivši rukometaš Vale Periša puste godine živi u Norveškoj, ali doma se uvijek rado vraća; A Šibenik jednako voli njegova kći, umjetničkog imena Miss V

Rasulo se svud po svitu to šibensko staro sime...
Stih je to iz himne grada Šibenika u kojemu je puno istine. Oduvijek su Šibenčani iz različitih razloga odlazili iz svoga grada na sve četiri strane svijeta, ali su mu se i vraćali. Ako ne fizički, makar se "negdi u samoći spominjali njegovo ime", baš kako reče Šibenska balada u nastavku spomenutog stiha.
Jedan od onih koji su davnih godina promijenili adresu i poput brojnih prije i poslije njega otišli iz rodnog grada trbuhom za kruhom je i Valter Periša ili kraće Vale, kako mu tepaju prijatelji. A puno ih je u Šibeniku i dan-danas iako Valter već 33 godine živi u Norveškoj, a iz svoje se Mandaline u Rijeku odselio i ranije, još 1977. godine.

Za tu životnu odluku presudna su bila tri čovjeka. Jedan je pokojni profesor Božidar Bujas Ronteć, vrhunski rukometaš i nekadašnji rukometni trener koji je nepogrešivo prepoznao Valin nesvakidašnji talent, pa je još kao srednjoškolac postao igrač domaćeg Rukometnog kluba "Metalac", što je bila velika stvar. Iako je u klubu bilo još nekoliko njegovih vršnjaka, poput Miliše, Tucanovića, Nikolića i Kurtaja te koju godinu starijih Cvjetkovića i Pauka (jedino je Kinkela bio mlađi), malo je koji golobradi mladac imao atribut specijalista za sedmerce.

O glavobolji koju je nanosio trenerima protivničkih klubova u potražnji za dobrim "flasterima" koji će biti sposobni "amortizirati" ubojitog skok-šutera da ne govorimo. Zahvaljujući Nikici Cukrovu, šibenskoj nogometnoj legendi, pak, dres svoga prvog kluba zamijenio je onim riječkog "Zameta". U Rijeci je proveo cijelo desetljeće, a onda se oženio i dobio kćer Vanu, kratko se skrasio u Opatiji, pa se na nagovor trenera Željka Tomca, koji je u to vrijeme bio mentor norveške reprezentacije, 1987. godine odlučio odseliti u Trondheim u tamošnji rukometni klub "Wing".
Cijeli taj kronološki niz životnih događaja Valter mi je ispričao uz macchiato u kultnom šibenskom sastajalištu poštovatelja dobre kave "Giro espresso" uz moderatorske bravure Željka Kolopera Keke, čuvenog producenta HNK u Šibeniku kojega jednostavno više i ne treba predstavljati nikome tko se smatra Šibenčaninom. A kako je, uopće došlo do tog susreta? Keki sam dala u zadaću da me obavijesti čim se "na obzoru", u ljetnom điru, ukaže koji Šibenčanin na "privremenom" radu u inozemstvu. Zanimljivo, priveo ih je - dvoje!
Ruku na srce, drugi je, zapravo - druga, i to Valterova mlađa kći Valentina, rođena Norvežanka koja, kunem se, bolje govori šibenski, nego pojedine ovdašnje studentice po dolasku na ljetovanje u Šibenik nakon druge godine studija u Zagrebu. Istodobno ih se teško moglo slušati oboje, pa sam prednost, za početak, dala Valteru.

Uglavnom, šibenski je rukometaš prvi ugovor na dvije godine kao profesionalni igrač potpisao s klubom "Wing", a valja naglasiti da je to bio svojevrsni presedan. S cijelog područja bivše države u Norveškoj skoro i nije bilo profesionalnih igrača.
- Sve je tamo bilo drukčije, od mentaliteta do klime. To me je smetalo i bilo je dana kad sam ozbiljno razmišljao o povratku. Međutim, prevladali su dobri sportski rezultati koje sam ostvarivao kao igrač, a i kasniji trenerski rad s najboljim prvoligaškim muškim i ženskim rukometaškim klubovima u Norveškoj bio je odlično valoriziran. I ne radi se samo o klubovima. Radio sam i s više od 35 reprezentativaca. Jednostavno, bio je to jako dobar posao u poticajnom okruženju, najboljim uvjetima i s izvrsnim stručnjacima. Danas radim u školi kao profesor uz licenciju vrhunskog trenera i zadovoljan sam, iako ne mogu zamisliti da se bar jedanput godišnje ne pojavim u Šibeniku. Nikad nisam prekinuo vezu sa Šibenikom. Dolazio sam i u ratnim godinama. To je moj grad, tu je moja kuća, moj brod, more, otoci i vale, sve što mi je potrebno, i tu punim baterije kao svaki rođeni Šibenčanac – poetski i s mrvu nostalgije zaključio je Vale.
Istog trenutka aktivirao se Keke i u maniri meštra od ceremonije riječ udijelio Valentini koja se pohvalila svojim prvim singlom "Grindin'" za koji je spot snimala pod šibenskim suncem, želeći prikazati ljepotu arhipelaga i otoka.

- Od malena sam pjevala u crkvenom zboru i glazba je bila dio moje osobnosti kojoj ispočetka nisam pridavala tolikog značaja. Voljela sam pisati pjesme, onako za sebe. A onda sam jednostavno odlučila kako to nije dovoljno, posebno nakon brojnih susreta s američkim plesačima koji su na turnejama pratili velike svjetske zvijezde kao što je Beyonce, Rihanna i druge. Kad god bi došli u Norvešku, susreli bi se i pričali. Odlučila sam se, tako, za put u Los Angeles gdje sam provela tri mjeseca posjećujući brojna studija i klubove, kontaktirajući s glazbenicima i učeći od njih. Bila sam i u studiju Ice Cubea! Prijatelji iz plesnih krugova su mi pri tom pomogli, povezali me s pravim ljudima koji su mi mogli pokazati sve što me zanima. Bilo je super! Tako je nastao "Gridin" prvi singl Miss V, kako sam se nazvala.

Prije desetak dana objavljen je i drugi singl pod nazivom "Best Life" kojim se simbolično ukazuje da svatko od nas treba težiti postići najviše i najbolje od svog života, a da su pri tom neke materijalne vrijednosti manje važne. Ako netko želi čuti, na ITunesu je i Spotifyju. Ovih ga dana promoviram, a uvijek sam vjerovala da se ne može pogriješiti ako se nešto radi sa srcem i dušom – vedro je pričala prekrasna brineta iskrenog osmijeha, toliko drugačija, odnosno upravo suprotna od moje vizije Norvežanki u svakom pogledu.
No, kad bolje razmislim, ona je ipak naša Miss V, mala Perišinica iz Mandaline koju je ćaća sam samcat naučio hrvatski, i kojoj se u prvom spotu, barem u jednom kadru, morala zavijoriti hrvatska zastava, a to gdje je rođena uopće nije toliko važno. Kako Valentina pjeva možete poslušati OVDJE