Marko Čogelja, umirovljeni vodič potražnih pasa za eksploziv Hrvatske vojske, u Šibeniku provodi tečajeve temeljne obuke i otkriva koji je najopakiji pas na svitu

Ako mislite da je kakav stameni staford ili rotvajler oličenje psa koji najviše grize – ljuto se varate. Teško je povjerovati, no očnjaci koji će najprije zabljesnuti prije nego što se zariju u meso pripadaju "džepnom" maltezeru, ljupkom bijelom psiću koji dosta često postaje gospodar kuće upravo zato što ga svi tetoše i onda kad zavrjeđuje kaznu. Ako to ne uslijedi, tada ljupki psić, bez da trepne okom, izgrize cijelu užu i širu obitelj i svi se pitaju što se to dogodilo s njihovim malenim bijelim buci-guci da je postao opak kao da je "veliki bijeli".

Tako o dijelu svoga bogatog iskustva s psima i ljudima tvrdi Marko Čogelja, umirovljeni vodič potražnih pasa za eksploziv Hrvatske vojske, nerazdvojan od svoga Abija, sedmogodišnjeg njemačkog ovčara. I Abi je otišao u penziju zajedno s Markom, premda je bio mlad i vrlo perspektivan pas, potomak svjetskog prvaka na tragu iz hrvatskog uzgoja. Za vjernu službu država se Čogelji odužuje mirovinom, dok Abiju podmiruje troškove pseće hrane.

Neodgovorni vlasnici

Jednostavno je to na prvi pogled, međutim, puno rada stoji iza toga: Marko je njegov čovjek, Abi je njegov pas – prati ga kao sjena posvuda, bez uzice, i miran kao sfinga jednim okom promatra svijet oko sebe, a drugim prati svaki pokret svoga vodiča. Marko i Abi također su uzor skladne simbioze čovjeka i psa brojnim šibenskim vlasnicima pasa, budući da Čogelja već treću godinu održava tečajeve iz temeljne obuke i pravila psećeg bontona u svojoj školi na otvorenom.

U subotu, u napuštenom dijelu kompleksa Vojarne bribirskih knezova, počinje proljetni ciklus obuke dvaput tjedno, sljedeći je termin 15. ožujka, a nakon ljetne stanke slijedi još jedan 2,5-mjesečni tečaj u rujnu. Više od stotinu vlasnika pasa uputio je dosad Marko Čogelja u abecedu rada s njihovim ljubimcima, utemeljivši u "tihom obrtu" za neveliku naknadu svakako vrijednu službu, naročito kad je riječ o urbanim sredinama.

– Pasa nikad nije bilo više kao kućnih ljubimaca, što se, nažalost, najbolje vidi po količini izmeta na javnim površinama, no to najviše govori o neodgovornosti vlasnika – govori Marko. – Ljudi koji pohađaju ovaj moj tečaj sigurno svoga psa neće držati tek tako, niti će ga negdje ostaviti kad im dosadi, a neće ga nazivati čestim imenom Neće Vam On Ništa, kako oni koji od pasa strahuju doživljavaju ljubimce, nažalost, nemalog broja bahatih, neobazrivih vlasnika. Naprotiv, to su ljudi koji priznaju da sa psima ne znaju, često su prvi put vlasnici i žele svoga ljubimca socijalizirati na najbolji mogući način, da u tom odnosu psi, ljudi i okolina budu svoji i zadovoljni – obrazlaže Marko Čogelja.

Napominje da su u nekim hrvatskim gradovima, poput Kutine, lokalne samouprave sličan tečaj propisale obveznim za vlasnike pasa u suradnji s kvalificiranim trenerima Hrvatskog kinološkog saveza, slično kao u nekim zemljama Zapadne Europe.

Misle da sve znaju

– Dakako, ja se ne želim priključiti ni na čiji proračun, niti mi je novac toliko važan. Radim ono što volim i znam, a uostalom, koristi mi i zdravlju nakon teške prometne nesreće, zbog čega sam otišao u mirovinu ranije nego što sam namjeravao – objašnjava.

Ne bi bilo loše, drži, da se gradska uprava uključi u cijelu stvar tako da polaznicima tečaja na kraju dodijeli posebne, prepoznatljive medalje za pseće ogrlice koje bi izdaleka upućivale ljude na to da su pas i vlasnik završili tečaj temeljne pseće obuke i da ne trebaju strahovati.

Ljudi koje je Čogelja uputio u vještine rada sa psima, po jednostavnom načelu da se potiču osobine koje želimo, a ostalo se suzbija kažnjavanjem, vrlo su zadovoljni i u stalnom su kontaktu.

– Problem je – napominje Čogelja – s onim drugima, koji sve sami znaju najbolje, pa im psi zbog njihove tvrdoglavosti na kraju postanu trajno problematični, a mnogi griješe i pri izboru psa. Popuste dječjim željama ili modnim trendovima, a da ne promisle za što im treba pas i koja bi im vrsta najbolje odgovarala. Oni to poimaju kao u bajci, uvjereni da će sa svojim ljubimcem živjeti sretno do kraja života – smije se Čogelja i otkriva da je sve u discipliniranju, kao što psi rade u čoporu, gdje se hijerarhija uspostavlja brzo i jednostavno.

Tko je gazda?

– Psi, zapravo, puno lakše rješavaju svoje odnose, za razliku od ljudi, koji uvijek nešto zakompliciraju, pa tako i odnos sa psom. Ako vodič svome ljubimcu zarana ne ukaže da je on vođa, a to se, među ostalim, postiže i discipliniranjem, tada pas pomisli da je glavni i zato neki maltezeri reže na svaki pokret ukućana i grizu. No, takvo se loše ponašanje dade izliječiti – otkriva Čogelja na kraju kako je savjetovao žrtve osiljenog bijelog psića.

– Kada samo zareži, treba se na takvoga psa ustremiti kao lav. Doslovce, odlučno krenuti na njega, nipošto ga udariti, jer se to ne radi. Nakon nekoliko takvih reakcija, više mu neće pasti na pamet da napadne!