Na prvu nije obadavala, a onda je sjela i razmislila: E, ja sam mala Crnička i baš jesam za ‘Grandecu‘!

Kad je Jasminka Antić dobila poruku da je nominirana za petu "Šibensku grandecu", na prvu – kaže – nije obadavala. Onda je poruku pročitala ponovno i zapitala se: Kako ja, zašto ja?

– Držim ja tako mobitel u ruci i taman dolazi mlađi sin. Vidi mi facu i pita me šta je. Kažem mu: Vidi, nominirana sam za "Šibensku grandecu", a on će na to "Eee, pa e!" I opet sam pročitala poruku. Evo, sad ću ovako otvoreno reći! Kad sam malo sila i razmislila, bilo mi je drago i ovako sam sebi rekla: E, pa baš je. Baš dobro! Prvo, ima nešto u našem šibenskom mentalitetu što nam je gotovo genetski upisano, a to je ono "nu, ne'š ti nje" i "nu, ne'š ti njega". S druge strane, ima neko ko je reka da bi baš ja tribala biti među nominiranim ženama. Eto, baš zbog toga "nu, ne'š ti nje" i zbog onih koji su me predložili pristala sam. Baš im fala. Ponosna sam i neka sam. Ja sam mala Crnička i baš jesam za "Grandecu" – rekla nam je.

Za sebe će reći da je Bujurovica iz Crnice, predivnog i najlipšeg grada na svitu, Šibenika, da je glumica, majka troje dice, baba desetero unučadi i prababa jednoj prekrasnoj Marti od dvi i po godine.

Bili joj 'omea' planove

– Završila sam Gimnaziju u Šibeniku i tila ići na Akademiju dramskih umjetnosti, a od stra' nisam u kući mogla naglas reći da bi – Bože mi prosti – tila ići u glumice. Onda sam tila studirati jezike, engleski i francuski, no u tu je priču upa Bili (suprug Vjekoslav, op. a.) i omea sve te moje planove! I život mi je krenija sasvim drugim tijekom. Pravac iz Gimnazije udala sam se i rodila lipo troje dice – govori iz duše, po šibenski, naša sugovornica. Šest godina proveli su u Njemačkoj, gdje je suprug Vjekoslav, Šepuranjin, poznatiji po nadimku Bili, inače poznati ortoped u mirovini, završio specijalizaciju jer – kaže Jasmina – u to vrime u svojoj zemlji nije bio baš nešto podoban. Otišli su tako "trbuhom za kruhom" i vratili se kući u vrijeme kad se vozilo "par – nepar".

– A mogli smo lipo ostati tamo i zaraditi love i love. Ali neka. Vratili smo se kući. I dobro smo učinili. Stajala sam kući, u Vodicama, uvatila se odgoja dice, kuvanja, zemlje, kuće i svašta nešta. Ja kažem da su meni, kad sam se rodila, u kolinku s jedne strane stavili motiku, škip, žlicu za maltu mišat, špatule, glet masu i pinele, a s druge strane konac, igle, kukice, pinele za slikanje i puno olovaka za pisanje. Tako da ja cili život skačem između muških i ženskih poslova. Između zemlje i kužine, kukičanja i pletenja, čitanja knjiga i pisanja… Ža mi je samo što neću dovoljno dugo živit da pročitam sve te knjige koje silno želim pročitati. A uvik mi je bila norma najmanje dvi knjige tjedno, bez obzira na sve poslove – govori Jasminka.

Konačno na kazališnim daskama!

U konačnici je u njezinu životu, kaže, prevagnula umjetnička strana kolinke.
– Strast za kazalištem u meni je bila skrivena puste godine, posvetila sam se dici i obitelji, jer imati muža likara isto nije lako, moraš mu biti logistika i podrška. Tako sam ja preuzela obitelj na moje "špale". I neka sam, odlično sam to napravila. I kad su moje unuke već krenule u školu, onda sam ja počela ostvarivati svoj san. Došla sam u šibensko kazalište i kao potpuna amaterka odradila, bome dobrih, 20 i više godina. Imala sam samo ljubav prema kazalištu i želju da glumim, a primljena sam širom raširenih ruku. Uletila sam u ekipu izvanrednih ljudi i glumaca Mate Gulina i Anđelka Babačića. Koliko smo predstava odradili, broja im se ne zna, putovali smo posvuda i mislim da smo svojim amaterskim radom udrili temelje profesionalizacije šibenskog kazališta – kaže Jasminka.

U svemu je uživala, radila s puno žara, s dobrim glumcima, režiserima, učila od kolega i nakon pet godina glumačkog rada primljena je u Hrvatsko društvo dramskih umjetnika.

– Struka me je time potvrdila kao glumicu i s ponosom mogu reći da sam po profesiji glumica, iako nemam završenu akademiju. Uostalom, već dugo nisam niti amater, jer sam za taj posao plaćena. Žao mi je što su te godine tako brzo prošle i što je moja generacija već u penziji, a ja nisam jer sam tek s 45 godina počela glumiti. A mogla bi još 20 godina igrati, samo da me neko oće – govori uz smijeh.

Nakon "Lažljivca", zadnje predstave u kojoj je glumila sa šibenskom ekipom, imala je priliku, doduše kao zamjena, raditi i s vodičkom Amaterskom družinom u "Juliju Cezaru".

– Bio je to gušt. Ti ljudi imaju nevjerojatno talenta, odlični su. Bila bi s njima i dalje, samo da nije "uletila" ova korona – kaže. A na filmskom platnu pojavljuje se u sporednim ulogama, među ostalim i u "Osmom povjereniku" i "Generalu".

Cili život piše

I dok kazališne daske miruju zbog korone, Jasminka se ozbiljno uhvatila pisanja.

– Ja sam žena od akcije, ostavila sam čitanje knjiga, kukičanje i ručne radove i krenula pisati. Zapravo, cili život pisuckam i pišem. Ne znam koliko sam pjesama u životu napisala. Kad sam se prije petnaestak godina okuražila i isprintala jedan plik pisama i dala ih jednom gospodinu u Šibeniku da ih pogleda, da me svituje, uputi, da mi kaže valja li to i da me malo pouči – tako me je popljuvao da sam plakala. Jedva sam to priživila. Sve sam te pisme u špakeru izgorila i rekla da neću više pisati. Ali vrag mi nije dao mira i nastavila sam. I pokazalo se da taj gospodin baš i nije bio u pravu. Dakle, ja sam ovog ljeta ma Međunarodnom susretu pjesnika u Splitu "Split na dlanu" dobila povelju za najbolju pismu festivala i sad sam u petoj zbirci međunarodne poezije. Moram reći i ovo: uvik ima neko lipo svitlo koje zasja. Bila sam presritna kad me prije par dana nazva rođak iz Zagreba i reka mi da čita one moje pisme. Pitam: Koje? Kaže on: Pa znaš da si mi davno dala preko sto pisama. Da, među njima je i onih 78 koje je spomenuti gospodin popljuva. Čitala sam ih i jako sam ponosna, baš sam ih dobro napisala – kaže Jasminka.

Osim pjesama, napisala je sedam dječjih priča koje čekaju izdavača, a uskoro bi iz tiska trebao izaći njezin prvi roman.

Ljubavni roman i komedija

– U naravi je ljubavni, ali isprepleten kriminalom, istragama, smrtnim slučajevima, umjetnosti i kulturom – ali na kraju pobjeđuje ljubav. Trenutno pišem dva komada, jedan je vrlo ozbiljna priča pod naslovom "Sakrij se", a govori o obiteljskom nasilju. Na sreću, osobnog iskustva u tomu nemam, ali toliko je nasilja u obiteljima oko nas i mislim da o tomu triba pisati. Dobro mi ide, a kad me uhvati tuga dok to pišem, ostavim rukopis sa strane. Iz drugog škafetina tad vadim drugi komad. Pišem komediju na nagovor Frane Perišina, osnivača Kazališne amaterske družine u Cavtatu. Nemam iskustva u tomu, jer sve triba pretočiti u tekst i složiti uloge, odnose među ljudima… Ali ide to meni – govori Jasminka.

Inače, na svojoj Facebook stranici objavila je na stotine tekstova i kolumni i bez "olovke i papira" naprosto ne može živjeti. Ima još puno, puno planova vezano uz pisanje i glumu. Samo da prođe ovo ludo vrime od korone, kako kaže, ona će nastaviti živjeti još punijih pluća. Ponosna je i na žene okupljene u "Krijesnice", kojima je predsjednica.

– To vam je "nakupina" divnih žena: glumica, novinarki i suradnica na vinkovačkom Festivalu glumca. Nismo mi formalna udruga, to je naša interna pričica. Sve volimo pismu i ples, volimo prolumpati noć i napravimo to bez pardona kad se nađemo gori u Vinkovcima, a mene su prozvali "dalmatinska bećaruša" – kaže Jasminka.

Još puno toga bi se moglo napisati o ovoj snažnoj, vedroj i veseloj ženi, punoj pozitivne energije i života. Dodajmo još samo par riječi o njezinoj humanitarnoj crti.

– Ne djelujem javno, ne naslikavam se s pomoći koju pružam, ali kad god to mogu, pomoć pružim. Ako nešto napravim, to nitko ne mora znati – na kraju će Jasminka.