Od kada je Danijela Grubišić, profesorica hrvatskog jezika i književnosti u Gimnaziji Antuna Vrančića, prije tri godine javno "pustila glas" i zapjevala "Somebody to Love", legendarnih Queenovaca, izazvavši oduševljenje među učenicima, više ni jedna školska manifestacija nije mogla proći bez njezina nastupa. Bilo je tako nedavno i na "Vrani", svojevrsnom glazbenom Supertalent showu šibenskih gimnazijalaca, kada je još jednom oduševila sve u gledalištu, toliko da su drugi izvođači na neki način ostali u drugom planu. Veliki transparent s natpisom "Kako je Gru(ba) ukrala Vranu", s kojim su raspjevanu profesoricu, ponosnu vlasnicu dvaju nadimaka Gruba i Dada izvedenih iz prezimena, odnosno imena, bodrili njezini učenici, postao je nezaobilazni dio kolorita ove manifestacije.
- Oduvijek sam voljela pjevati. Rado pjevam u društvu, čak sam neke pjesme i napisala. Odrasla sam na U2, Madonni, Queenu, klapama… šarolikoj glazbi. Htjela sam učiti svirati klavir, ali zbog financijskih razloga moji roditelji nisu mi ga mogli kupiti, pa su me poslali u glazbenu školu na gitaru, ali mi se ona tada nije svidjela i nakon godinu dana sam odustala. Nakon prvog nastupa na "Vrani", iste smo godine u kazalištu na dodjeli nagrada Antun, profesorica Marijana Cvitanović i ja otpjevale "Ostala si uvijek ista" Miše Kovača, dok sam lani, opet na "Vrani", s učenicom, sada brucošicom, Jelenom Lučev izvela "Angels" Robbija Williamsa. Ovoga ljeta pozvali su me na Festival poezije na skalama za Goricu da nešto otpjevam. Pristala sam i na kraju je to bilo pet pjesama koje sam izvela uz pratnju na gitari prijatelja Roberta Kalauza. Bilo je baš lijepo i ljudi su odlično reagirali - govori Danijela Grubišić.
Rođena Bečanka
No, glazba i pjevanje nisu jedino što, pored škole i predavanja, zanima ovu profesoricu. Na samom vrhu njenih afiniteta je pisanje priča, pjesama, prikaza… Obožava filmove i dugo je vremena bila strastveni filmofil. Bavi se fotografijom, a proučavala je i povijest Šibenika te grbove u gradskoj jezgri. Skuplja makete poznatih svjetskih građevina, crkvi, dvoraca, članica je šibenskog Ogranka Matice hrvatske i Društva profesora hrvatskoj jezika, voditeljica Stručnog vijeća profesora hrvatskog jezika Šibensko-kninske županije te koordinatorica za LIDRANO i za natjecanje iz hrvatskog jezika u županiji. Neko je vrijeme vodila i novinarsku ekipu školskog lista "Pegla". Voli i kuhati, ali joj je, reći će, drag i fizički posao, pa se neće libiti ni kopanja ili pilanja drva.
Rođena je u Beču, od oca Dolačanina i majke s Gorice, u horoskopskom znaku Jarca, čime, u šali, objašnjava svoju upornost i tvrdoglavost koja se ponekad može biti itekako korisna.
- Još u osnovnoj školi govorila sam da ću biti pisac. Pisala sam dnevnik, stripove, puno čitala od književnosti do alternative. Mnogo mojih prijatelja bavilo se tada glazbom. Jedna od njih bila je i Jelena Barbača koja je na akademiji završila klavir. Njezin otac, Ante Barbača, pravi je genijalac. Dao mi je prvu poduku iz pjevanja, a zahvaljujući njemu zavoljela sam i klape. No, pjevanje mi je uvijek bilo za društvo i zabavu. I koliko god su drugi fascinirani kako pjevam, pogotovo na engleskom jeziku, možda zbog govorne mane, jer, moje "r" zvuči vrlo engleski, zbog pisanja sam željela studirati hrvatski jezik i književnost. Majka je htjela da idem na ekonomiju, ali ostala sam pri svom - prisjeća se.
Spisateljski počeci
Tijekom studija u Zadru uključila se u rad Književnog kluba koji su vodile, danas poznate i priznate književnice, Olja Savičević Ivančević i Antonela Marušić, koja svoje knjige potpisuje kao Nora Verde.
- One su bile moje prve kritičarke. Donijela sam im svoje zapise, a one su iz cijele hrpe izvukle tek jednu rečenicu. Ta je rečenica bila inspiracija za prvu priču koju sam napisala!
Do sada ih je napisala 15. Neke je i objavila u Zadarskoj smotri, a vjeruje kako bi uskoro mogla izići njezina prva zbirka.
- Moje priče pomalo su bizarne, ali u svima ima humora. Pisane su u dijalektu i smještene uvijek u stvarni gradski ambijent, bilo da je to pijaca, peškarija ili ulice u staroj gradskoj jezgri… Uvijek najprije vidim kraj, a onda priču razvijam prema tom kraju. Pišem napeto i s neočekivanim obratom, a prije dva mjeseca počela sam pisati i pjesme. Imam ih već dovoljno za manju zbirku - ističe simpatična profesorica koja na pitanje tko joj je najdraži pjesnik kao iz topa ispaljuje - A. B. Šimić! Ipak, književni joj se favoriti, bilo da je riječ o razdobljima ili autorima, mijenjaju! Ove godine zanimljiva joj je, kaže, starija hrvatska književnost.
Svoj posao, a ove godine navršit će 15 godina rada, jednostavno obožava.
Ležerna i prirodna
- Prvi dan kada sam ušla u učionicu bio je neobičan i napet. Mislim da tek nakon 10 godina iskustva počnete osjećati kako djeca dišu. Ključ nije u strogosti, nego u ležernosti i prirodnosti. Bitno je da učenici budu opušteni i da osjete da su prihvaćeni. Tek tada mogu biti slobodni i kreativni, a to je najvažnije. Kada su sigurni i samopouzdani, onda će činiti čuda!
I premda će otkriti kako današnje, internetske generacije baš i nisu neki čitači, nemaju osobito razvijen vokabular i verbalnu komunikaciju, buditi u njima kreativnost, smatra najvećom čari svog posla!
A kada zbroji sve svoje profesionalne i osobne preokupacije, hobije, obveze i gušte, ispada kako joj u danu nedostaje barem još nekoliko sati! Unatoč tomu, uvečer kada svi u obitelji zaspe, uključujući i kućnog ljubimca, odnedavno udomljenog, za igru i grebanje uvijek raspoloženog mladog mačka, uvijek pronađe vrijeme samo za sebe. Jer, profesorica Grubišić je i učiteljica tzv. divine health programa, odnosno pomoću tehnika disanja opušta se i rješava stresa kojemu je izložena. U tomu, reći će, pronalazi i neiscrpno vrelo za svoju vedrinu i nasmijanost.