Ako je vrag odnio Pradu – da parafraziramo naslov poznatog filmskog hita s uvijek briljantnom Meryl Streep, bit će da smo grdno zgriješili budući da nam je vrag odnio i marendu. Prada nam je ionako ni iz džepa niti u džep, lišo bez punta. Nek je spomenuti nosi di oće, ali marenda je ipak marenda. Radnom svitu i potreba, ugodni dnevni ceremonijal, prigoda za prijateljske, pa i male poslovne sastanke. Uz čašicu razgovora, kvarat vina i porciju jednostavne, domaće spize, sve za cijenu koja iz takujina ne odnosi puno, a svima na radost.
Da, ali tako je bilo do jučer i kako nam se piše, teško da će se vratiti na staro. Prijetvorni je vrag uzeo obličje novog zlatnog teleta, svemoćnog turizma koji se odvija tako kako se odvija, pa su i naše drage, narodne betule, raskošne u svojoj skromnosti i toplini kakvu su oduvijek pružale poskupjele preko svake mjere. Potpomognute eurom, inflacijom i prstohvatom pohlepe odlučile su uzeti oštar smjer ka debljem kusu turističkog kolača; nekome slatkog, a običnom radnom svijetu bez apartmana, firmi i dodatnih prihoda od turizma sve gorčeg. Ostaje narod bez zadnjih utočišta za dušu, a nikad nije tražio previše. Teško je obitelj izvesti na đelat u šetnji rivom, kamo li se počastiti obrokom u kakvom restorančiću.
Poznati Šibenčanin jučer naziva redakciju te smijući se – valjda jedino zato da ne zaplače – pita jednog kolegu: “Šta misliš, kolko smo u popularnoj betuli u Starom gradu platili dvi porcije pašticade, pijat punjenih paprika, jednu salatu i bocu mineralne!?“ Dakako, prema Murphyjevom pravilu da će stvari postati sve lošijima kad god je to moguće, otpale su sve realne, da ne kažemo optimistične varijante raspleta: dakle, ceh nije bio ni 250, ni 300-tinjak kuna… Nego punih 400! Pa ti ajde na marendu, moj trudbeniče! I to na marendu bez suze vina, u razumnoj mjeri da ne napušeš više od 0,5 promila ako te plavci zaustave!?
U redu, ako je u povijesnom dijelu Šibenika umjesno zbog položajne rente odrediti veće cijene, tada je za očekivati da će marendaški restorani na urbanome rubu s jednakim menijima zadržati prihvatljivije cjenike, ali nismo mi te sreće.
Potvrđuje to iskusni meštar električar, inače umirovljenik, koji se nastavio na primjer iz Staroga grada. U većem restoranu izvan Šibenika, na dobrom glasu po obilnim porcijama i popularnim cijenama godinama je običavao sebi i boljoj polovici za Badnjak i na Veliki Petak kupiti bakalara „to go“.
-Dvije porcije od kojih su i tri osobe mogle pristojno objedovati koštale su prihvatljivih 90 kuna, govori mi o mjestu gdje je redovito navraćao s kolegama na marende još dok je bio radno aktivan i nikad ne bi požalio, naprotiv. Sve do potkraj lanjske godine, kada su mu, za istu narudžbu zatražili više od 180 kuna!
-Okrenuo sam se, zahvalio i otišao kući bez bakalara. Što je previše, previše je. Razumio bih nekakvo poskupljenje, ali sto posto je neprihvatljivo! – zaključuje isto što bi i većina nas rekla. Blagdanski objed na kraju je pripravio tako da je kupio dvije konzerve oslića a la bakalar, skuhao krumpir i ‘istukao‘ na bjanko, a tamo odakle je godinama odlazio zadovoljan, više nogom nije kročio.
Briga nas za Pradu, ali vrag je odnija šalu. I tavu i jaja, rekli bi naši stari. Zato Bože, sačuvaj barem konzerve oslića a la bakalar, kada su već pale betule, zadnje linije narodne obrane…