Štefica Borjan, 83-godišnja baka Milana Borjana, vratara kanadske nogometne reprezentacije i Crvene zvezde, obožava ljude, a goste gotovo ne pušta iz svoje tople i lijepo sređene prizemnice u selu Kričke u kojem živi već dvanaest godina nakon povratka iz Beograda.
Do nje nas je doveo poštar Boris Vukušić, bivši nogometaš Mosora, Splita i Drniškog DOŠK-a koji nam kaže da je kod bake Borjan kao dječak ostavio velike novce.
Baki je donio neku poštu,a ona je zapravo očekivala mirovinu i odmah je počela zezati poštara zašto joj donosi krivu poštu.
Ne nije baka nikakva kamatarka,nego je sa pokojnim mužom Milanom čije ime kanadski golman nosi držala cirkus u Drnišu na Podvornici pa su djeca novce za marendu trošila na žetone za stolni nogomet ili izvlačenje igračka iz aparata ili pak na ringišpil.
- Ko ti je kriv što si ubacivao žetone umjesto da kupiš marendu ili ko je mome Milanu kriv što je protiv Hrvatske primio četiri gola - nasmija se baka čija će vas priča natjerati da pomislite da je život ringišpil i da završite u toj vrtnji i gdje možda niste htjeli ili željeli.
Odmah nas je primila u toplu, zagrijanu kuću i izvadila Badelov orahovac,a kad joj rekošmo fotoreporter i ja da nam da samo vode, baka dobaci "tko pije vode, njega obično vode".
Morali smo popiti po orahovac, a baka je htjela spremiti i nešto za jelo, pa predloži da tek onda kad se "namirimo" počnemo razgovor.
Izjavila je za jednu televiziju prije par dana za svog unuka Milana nakon utakmice sa Hrvatskom:"Ja sam bila odmah ljuta, što ćeš spominjati Krajinu, a baba ti je Hrvatica, tata je napola Srbin pa Hrvat, pa što bi htjeli, jebala ga Krajina!"
Pitali smo je li joj itko od obitelji Borjan koja živi po Srbiji i Kanadi to zamjerio, je li je unuk Milan nakon toga nazvao?
- Ma nije nitko,šta bi se ljutili. Oni znaju da sam ja svoja i da cijeli život govorim što mislim. Milan je to izjavio što je izjavio,a rođen je zapravo u Kninu 1987 koji je tada bio u Jugoslaviji. Moj sin,a njegov otac Boško i snaha Mirjana djevojački Jadrić su uvijek bili vrijedni i jako vodili računa da Milanu, bratu mu Nikoli i sestri Nikoliji ništa ne fali i Milan je unatoč ratu imao lijepo djetinjstvo dok nisu otišli iz Knina. Najprije za Beograd, a onda nakon pet godina i u Kanadu.
Ja u tu Kanadu nisam htjela ići s njima,vratila sam se u moje Kričke jer mi se ni u Beogradu nije baš nešto previše sviđalo. Nitko nikome u obitelji nije zamjerio ništa. Evo ja sam sa svojim pokojnim mužem imala samo građansko,a ne crkveno vjenčanje u pravoslavnoj crkvi i niko mi nije zamjerio u obitelji Borjan. Ja tvrdim da moj unuk Milan,kao ni moj sin i kćer Boško i Vesna ne mrze nikoga. Ni Hrvate,ni Slovence ni Makedonce. Bio je Milan ovdje kod mene prije sedam godina u Kričkama, od tada ga nisam vidjela,ali se često čujemo. Sin Boško će doći ovih dana,baš mi je kupio drva za zimu.Sredio je sve po kući,on je inače električar po zanimanju -kaže baka koja uvrede hrvatskih navijača na račun unuka Milana nije ni čula.
- Nisam ih čula jer ne čujem, a i bolje da ih nisam čula. Nosim slušni aparat i opet ne čujem dobro,treba vikati da ja nekoga čujem. A i one traktore što sam vidjela na onim transparentima na televiziji... Ne znam šta bi vam rekla. Najprije mi smo za Beograd otišli u kombiju, a audi kojeg smo ostavili su nam poslije ukrali. Kakvi traktori, kakve gluposti. Borjani su uvijek bili gospoda. Mi nikada ne govorimo što je nama zapaljeno i uništeno. Rat ne donosi nikome ništa dobroga,zato sam ja rekla: jebala ga Krajina, misleći zapravo - jebo ih rat.
Moj Boško, Milanov otac, bio je sjajan golman, trebao je potpisati za Hajduk, Branio je fenomenalno za DOŠK dugi niz godina. Tko kaže da nije bilo rata da moj unuk Milan ne bi došao u Hajduk? I mlađi unuk, njegov brat Nikola je dobar golman,brani sada za juniore Crvene zvezde,kažu da je jako talentiran. Sinovi su na oca i nadam se da će i mlađi Nikola postići karijeru kao stariji unuk Milan,kad moj Boško nije mogao - govori nam gospođa Štefica koja žudi vidjeti svoga praunuka Filipa, Milanovog sina.
Bojali smo se ne provocirati baku i pitati je za koga je navijala, Kanadu ili Hrvatsku. Ali ona nam sam reče da navija za Dinamo.
- Ja sam rođena u centru Zagreba u Paromlinskoj ulici i tamo sam odrasla,djevojačko mi je prezime Kostelić i normalno je da naivjam za Dinamo, za koga ću. Nisam ništa Janici i Ivici Kostelić, samo smo prezimenjaci. Moja majka je iz Trbovlja,a otac iz Ljubljane. Poslije sam kao službenica radila na željeznici u Zagrebu pa su me premjestili u Bosanski Šamac pa sam upoznala svog muža Milana u Puli i to u cirkusu. Njega je firma poslala kao rudarskog radnika tamo u Pulu,a ja sam već tada radila u cirkus. I poslije smo mi imali cirkus u Drnišu. Eto kod Borjana je sve vezano za nogomet i cirkus - smije se baka koja nije htjela pozirati sa štapom,iako ga ponekad koristi.
Kaže da joj ne fali ništa iako hrvatska mirovina iznosi 1500 kuna, baš ona što ju poštar Boris nije donio.
- Sin i kćerka brinu o meni, a i unuk Milan se sjeti bake, često pošalje po dvjesto eura. Mislim da je poslao šesto eura u ovoj godini. Ja ne tražim, ali se sjeti. Ja bih više voljela da ga vidim, sa Snežanom i malim. Novine ne čitam, televiziju ne čujem, a kada Milan igra onda me nazove rodbina iz Vodica i kaže mi Milan ti igra u pet popodne, pritisni na daljinskom broj dva."
Čula je za tužbe koje bi mogle slijediti protiv Hrvatske zbog uvreda njenom unuku Milanu.
- Šta se tu ima koga tužakati, on je rekao svoje gluposti,ovi na stadionu svoje i neka na tome završi. Ja ne znam koliko ću ja još živijeti, ali živjeti treba sa što više zadovoljstva i što manje mržnje - kazala nam je na kraju baka Milana Borjana.