“Ljubav je na selu“ popularna je reality emisija koju neki Hrvati aktivno prate, dok je drugi aktivno bojkotiraju jer, kako često kažu, promiče iskrivljen sustav vrijednosti i ne prenosi konstruktivnu poruku.
Svjedoci smo kako u današnje vrijeme postoji sve veći broj reality emisija koje etiku medija stavljaju pod povećalo. Tanka je linija između zabave i granica dobrog ukusa. Iako je činjenica da su se osobe same prijavile za sudjelovanje u emisiji, jesu li mediji ipak odgovorni za očuvanje dostojanstva sudionika?
Često možemo vidjeti da su kamere u ovoj seriji usmjerene na fizičke nedostatke sudionika, pa tako primjerice uvećavaju kadrove u kojima se sudionica smije, a nedostaje joj zub ili stavljaju u kadar ispucane pete sudionika, na službenoj Facebook stranici izdvajaju “smiješne“ komentare sudionika s kojima se pratitelji rugaju ili stavljaju posprdnu glazbu u pozadini likova na spomenutoj stranici.
Gledateljima je to zabavno i simpatično te na to gledaju kao na šaljivu priču, ali stručnjaci u literaturi upozoravaju na psihološke posljedice sudionika takvog tipa reality showa.
Obratili smo se redakciji RTL- a te ih pitali odstupa li se na neki način od novinarske etičnosti, koji su uvjeti pristupanja showu i riješavaju li sudionici showa neki psihotest prije ulaska u emisiju kako bi organizatori bili sigurni da je riječ o stabilnim indiviudama prosiječnih intelektualnih kapaciteta. Do zaključenja teksta odgovor nismo dobili.
Popričali smo s Antoniom Zrilić, psihologinjom o kvaliteti sadržaja reality emisija, motivima ljudi za praćenje ovakvog tipa sadržaja te posljedicama koje proživljavaju sudionici ovakvog tipa emisija. Zanimalo nas je i postoji li učinak ovakvog tipa sadržaja na djecu.
-Glavni cilj je da se gledatelji putem reality emisija zabave. Ovakve emisije se ne mogu „pohvaliti“ edukativnim sadržajem. Često nisu ni kreativnog ni umjetničkog karaktera. Producenti često - sudionicima reality-a kako bi povećali gledanost i profit, što je izrazito nemoralno – ističe Zrilić i nastavlja:
- Ako pitamo ljude zašto gledaju takve emisije navode da ih to opušta posebice nakon napornog radnog dana. Zatim, kao jedno od objašnjenja zašto gledaju reality program je i to da moraju jer na televiziji „ionako nema ništa drugo“ što bi mogli pogledati – tvrdi Zrilić i naglašava kako gledanjem reality-a ljudi često bježe od stvarnog i svakodnevnog života.
- Na neki način kao da uživaju u gledanju dramatičnih situacija. Čini se da ih zabavljaju sukobi, burne emocionalne reakcije i neuobičajeni obrati. Posebna pažnja se skreće na tzv. reality ljubavne parove o kojima se potom danima piše u medijima. Mogu se primijetiti brojni komentari zainteresiranih gledatelja ispod objavljenih članaka u medijima o životu tzv. reality ljubavnog para. Također, nerijetko se dogodi i ismijavanje i zabavljanje na račun ljudi koji sudjeluju u realityu, a imaju snižene intelektualne kapacitete – Zrlić će.
Prema nekim navodima iz literature, tvrdi psihologinja, veća je vjerojatnost gledanja reality emisije što su ljudi više orijentirani na stjecanje statusa.
- Osim toga, kao jedno od objašnjenja se nameće i socijalna usporedba, odnosno superiornost koja se javlja kod gledatelja u odnosu na sudionika show-a, kao i to da se osjećaju bolje kad gledaju tuđe živote. Dakle, ljudima je lakše baviti se drugima nego samim sobom – konstantira sugovornica.
Pitali smo je zašto se pojedinci odlučuju na sudjelovanje u reality programu. Spremno odgovara:
-To mogu biti: avanturistički duh, zarada, slava, status i moć, potreba za tuđom potvrdom i odobrenjem, potreba da ih se obožava. Neke vrste reality-a privlače ljude koji žele sebi dokazati da mogu postići nešto veliko i prihvatiti izazov koji je pred njima. Nerijetko sudjeluju i osobe s raznim intimnim, bolnim pa i traumatskim iskustvima koje onda često i javno iznose što rezultira ponovnim oživljavanjima bolnih iskustava i retraumatizacijom – upozorava stručnjakinja i ističe kako u nekim reality emisijama producenti biraju određene tipove ličnosti za sudjelovanje u emisiji.
Često su sudionici ljudi različitih profila i vrijednosnih sustava, dobi itd. koji su odabrani od produkcije iz određenog razloga (kao npr. veća šansa za konfliktne situacije ili vjerojatnog zbližavanja i intimnog odnosa pred publikom…).
Nije tajna da sudionici često prolaze kroz razne psihičke krize za vrijeme sudjelovanja u emisiji pa često i sami za vrijeme boravka u realityu traže pomoć stručnjaka.
- Reality emisije ne dovode do unaprjeđenja kvalitete života pojedinca i ljudske zajednice već ih ugrožavaju. Osobno držim da je važno upozoravati na štetu koju ovakve emisije mogu prouzročiti gledateljima, ali i samim sudionicima – poručuje psihologinja.
Sudionici sami daju pristanak za sudjelovanjem u reality-u, ali što ako je taj kandidat osoba sniženih intelektualnih kapaciteta, pitamo je.
- Potpuno je jasno da bi u takvom slučaju jedino čovječno i odgovorno bilo ne odabrati takvog kandidata za sudionika reality show-a. Smatram da je odgovornost mene kao psihologa, ali i ostalih stručnjaka pa i građana dati javnu osudu za takvo iskorištavanje ljudi i narušavanje njihova dostojanstva. Svaki pojedinac ima slobodnu volju kojom može odlučiti o tome što će gledati i komentirati u medijima. Međutim, ismijavanjem ljudi upitnih intelektualnih sposobnosti u medijima, tijekom međusobnih druženja u neformalnim razgovorima, šutnjom i gledanjem kako se poigravaju u emisijama s takvim ljudima gubimo ljudskost, gubimo empatiju i suosjećanje, moralne vrijednosti – jasna je Zrilić.
Naime, ovakve emisije mogu sadržavati neuobičajena ponašanja, razne konfliktne situacije između sudionika, seksualne scene, često se podržavaju rodni stereotipi, daje se prevelik značaj fizičkom izgledu. Djeca nisu dovoljno zrela da bi mogli shvatiti da ono što oni gledaju na televiziji nije nužno poželjno. Mogu dobiti poruku da je posve normalno u svakodnevnom životu ponašati se kao i sudionici reality show-a. Neka istraživanja su pokazala da djeca koja često gledaju reality programe u većoj mjeri smatraju da je za sretan život potreban novac, ljepota, popularnost, moć. Emitiranjem ovakvih emisija stavlja se naglasak na potpuno pogrešne vrijednosti. Dovodi se do dehumanizacije. Obezvrjeđuju se ljudski životi te se potiče ispraznost i besmisao- zaključuje Zrilić.