Obitelj Petrović ovih je dana imala nekoliko razloga za slavlje i okupljanje s najbližim šibenskim prijateljima. S ljudima uz koje su vezani rodbinski ili emocionalno. Od skladatelja Dušana Šarca do najboljeg Draženova prijatelja, svjetski priznatog trenera Nevena Spahije. Od bivše košarkašice Gordane Rak do Josipa Milakovića, direktora Škole košarke "Dražen Petrović".
Jole i Biserka Petrović dočekali su 60. obljetnicu braka, njihov stariji sin Aleksandar "upisao" je istu brojku na svojoj rođendanskoj torti. Feštala je i Biserka, no damama se, poznato je, ne spominju godine ili, kako je ona kazala:
– Ja imam koliko mi date!
A dali bismo joj puno manje nego što stvarno ima, s obzirom na njezinu poletnost, nepresušnu energiju, svježinu, pozitivnost. Sve je te odlike još jednom demonstrirala i na šibenskoj fešti u restoranu "Barun", posebice kad joj je klapa "Brodarica" zapjevala "Zelene oči". Ta stara stvar Hanke Paldum toliko ju je ponijela da je Aco na kraju kazao klapi:
– Hvala što ste skratili pjesmu!
Nije to bio jedini trenutak općeg smijeha za stolom restorana u Podsolarskom. No, bilo je i trenutaka kad su se gotovo svima zacaklile oči. Dakako, na spomen Dražena. Opet je bila kriva pjesma. Ona na koju su svi reagirali s velikim uzdahom.
– Mnogi ne znaju kako je nastala pjesma "Život leti, kapetane". I nas u Croatia Recordsu zatekla je Draženova smrt. Htjeli smo što prije napraviti pjesmu kao uspomenu na njega.
Na koncu smo iskoristili skladbu koju je Splićanin Teo Trumbić napisao za svoga brata. Jasno, uz promjene u tekstu – objasnio je okupljenima Dušan Šarac, nekadašnji urednik Croatia Recordsa, danas direktor festivala Dalmatinska šansona, ali i autor "Šibenske balade". Pjesme uz koju emocije nije mogao sakriti Neven Spahija. Proslavljeni košarkaški trener koji već godinama kruh zarađuje po svijetu, u najboljim košarkaškim ligama i klubovima.
Spahija i Aco sjedili su jedan nasuprot drugome i tek povremeno nenasilno otvarali košarkaške priče. Aktualne, ali i one iz prošlosti.
Aco je njemu, ali svima ostalima za stolom otkrio priču kako je došlo do njegova odlaska u zagrebačku Cibonu s nepunih 17 godina.
– Bez lažne skromnosti, bio sam iznimno talentiran. Tada nije bilo menadžera, agenata, nego su predstavnici klubova koji su me željeli dovesti dolazili u moju kuću. Na pregovore s Jolom i Biserkom.
Dočekali bi ih s vinom, pršutom, sirom...
Naravno, otac i majka bi ih dočekali s domaćim vinom, pršutom, sirom… Sve dok nije došla Cibona. Mirko Novosel i Vladimir Anzulović. Njih dvojica su umjesto vina tražili mlijeko! Kad su završili pregovori s Jugoplastikom, Cibonom i ostalima, upitao sam majku i oca što misle. A oni su mi rekli da odmah otpišem Cibonu! Naravno, znate kako je završilo. Otišao sam baš u Zagreb. I to zato što je bio najudaljeniji – prisjetio se Aco, poručivši na fini način da se htio otrgnuti od roditeljskih skuta.
Neven mu je na tu štoriju "reternirao":
– Već tada si bio dalekovidan!
Spahija se na tu priču logično nadovezao onom kad je Dražen odlazio iz Šibenke koju godinu poslije. Među najupornijima je tada bila Bosna, koja je šibenskom dragulju, ne bi li ga privoljela da dođe u Sarajevo, poslala Golf "jedinicu". Onaj isti bijeli Golf koji Biserka i danas čuva.
– Sjećam se dana kad je Jole prvi put dolazio s Golfom iz Sarajeva. Dražen i ja kružili smo gradom u Zastavi 1300 ili "tristaču", kako smo je zvali. Bio je cijeli na iglama jer smo Jolu dugo čekali da se pojavi. Kad se konačno stvorio ispred nas na Baldekinu, Dražen je brže-bolje parkirao "tristača" i izletio ne bi li probao novi Golf.
Auto koji je tada bio ono što je, na primjer, danas Porsche. No, Golfa više nije bilo! Jole ga je u tih nekoliko trenutaka naše nepažnje uspio sakriti. Dražen je poludio. Što li je sve izgovorio, ne smijem ni reći – ispričao je Spahija, koji je s Draženom bio nerazdvojan u njihovim šibenskim danima.
Koliko su često bili skupa, najbolje govori podatak da su doživjeli pet sudara automobilom. Jednom su čak uspjeli udariti i policiju. Ili tadašnju miliciju, kazala je Biserka.
Veza s Doris Dragović
– Ma to s policijom je ništa u usporedbi s prometnom koja nam se dogodila na Srimi, kod Vodica. Nismo dobro poznavali cestu, pa smo na jednom dijelu, gdje je trebalo stati, produžili i s boka udarili u Ladu novosadske registracije. Da je bilo obrnuto, Lada bi nas vjerojatno prepolovila! U njoj je bilo sedam ljudi. Kad su svi izišli van i vidjeli s kim su se sudarili, odmah su zaboravili na nesreću i počeli od Dražena žicati potpise. Bio im je to, valjda, najdraži sudar u životu – smijao se Neven, kao da i dandanas ne vjeruje što se dogodilo.
Prisjećanja, priče, zgode i nezgode iz Draženova, Acina, Spahijina i Biserkina života izvirale su kao iz neke dotad skrivene škrinje s blagom. Dok su svi spominjali Dražena, imali smo osjećaj kao da je i on tu negdje, prisutan. Ili, makar, da je još živ. Samo je ta, već spomenuta pjesma, koja govori o frižima na srcu, o kapetanu koji nam svima fali, podsjećala na to da nam Dražena nema već 26 godina.
Njegova majka, glavna slavljenica Biserka, podsjetila je Nevena na Draženovu "avanturu" s Doris Dragović.
"Javnost to ne zna, ali Dražen i Doris su jedno kratko vrijeme bili u ljubavnoj vezi..." - ispričala je.
Aco se, pak, sjetio kako su dobili kvartovske nadimke.
– Kad sam se igrao ispred naše zgrade na Baldekinu, majka bi me s prozora zvala "Acooo, ručak!". Tako sam dobio nadimak "Aco ručak", a Dražena su onda, logično, prozvali – doručak – iznio je Aco Petrović pikanteriju iz djetinjstva.
Uslijedila je još jedna njegova zgoda, vezana uz 1982. godinu, ali opet indirektno vezana uz mlađeg brata, koji je tada preuzimao ulogu glavnog igrača Šibenke.
– Reprezentacija bivše države pripremala se za Svjetsko prvenstvo u Kolumbiji, a Zoran Radović iz Crvene zvezde i ja borili smo se za posljednja dva mjesta u momčadi. Na pripremnu utakmicu došla nam je mlada selekcija iz Amerike. U tom sam dvoboju izborio put u Kolumbiju.
Tko je onaj idiot?!
Radio sam sve ne bih li išao na Svjetsko prvenstvo. Čuvao sam nekog američkog mladca i uništavao ga provokacijama. Kad mu je pukao film, pustio me je da u napadu radim što hoću. Amere sam nakrcao poenima. Deset godina kasnije – finale s američkim "Dream teamom" na Olimpijadi u Barceloni. Dražen na parketu, ja na klupi pomoćnik Petru Skansiju.
U jednom trenutku do Dražena dolazi Michael Jordan i pita: "Tko je onaj idiot što vam sjedi na klupi!?" Dražen mu je odgovorio: "To mi je brat!" Tada sam shvatio da sam do Kolumbije došao jer sam maltretirao Jordana – pucao je od smijeha Aco, ali i ostatak društva.
Htjeli ili ne, dva bivša košarkaška izbornika tada su otvorila temu naše reprezentacije, koja je ovih dana nastupala na Ljetnoj NBA ligi u Las Vegasu. Neven Spahija trebao je biti prisutan na hrvatskim utakmicama s NBA klubovima u "gradu kocke". No, u posljednji je trenutak odustao od novog putovanja "preko bare", pa je dvoboje s Detroitom, Brooklynom i ostalima pratio preko posebnog televizijskog kanala.
– Aco, mi smo tamo izgledali kao IMT traktor koji je došao na sajam Ferrarija! Od 24 dostupne sekunde, gotovo svaki naš napad traje 20. Tako se ne igra moderna košarka. Amerikanci ispale 36 trica i pogode 18, a mi zabijemo šest od 16, pa se ja pitam što je bolje!? Naravno, nije to kritika Veljku Mršiću, jer on malo toga može promijeniti u tri utakmice s pomlađenom reprezentacijom. To je poruka da moramo napraviti zaokret u načinu igre – govorio je Spahija Aci u puno ozbiljnijem tonu nego dotad.
S obzirom na koji su ga način "isprašili" iz reprezentacije, razumljivo je da Aco nije imao volje previše komentirati aktualnu situaciju. Pogotovo jer trenutačno ima dovoljno briga sa svojom novom momčadi – Brazilom. Zapravo, to su slatke brige. Aco se priprema za Svjetsko prvenstvo u Kini, a njegova reprezentacija, barem prema onome što govori, "puca" od talenta.
'Pola nas je ludo, a pola pametno!'
– Imam jednu vrlo zgodnu kombinaciju mladosti i iskustva. Uz trojac prekaljenih igrača, u petorci su mi dva mladca kojima sam otvorio prozor. Među njima i 35. izbor ovogodišnjeg NBA drafta Marcos Silva – rekao je Aco Spahiji. U njihovu košarkašku ćakulu, koja je zapravo, bila odmak od ostalih, "light" tema, uključila se i mama Biserka i predložila da se Neven pridruži taboru Brazila. Spahija je na to reagirao kako "Šibenčani mogu sve".
– Pola nas je ludo, a pola pametno – rekao je Neven.
Aco je tijekom ručka nerijetko, kroz šalu, grintao da je njegova majka Biserka previše živahna za svoje godine. No, znala je i ona njemu "spustiti". Baš po šibenski.
– Samo ti pričaj! Zaboravljaš da mi se sve više približavaš – rekla mu je Biserka sa smiješkom, misleći na Acine godine.
Tada su ga i drugi za stolom "uhvatili u đir", uz generalnu opasku da ni on nije bio mirnica dok je bio mlađi. Da se ponekad ponašao kao pušten s lanca.
– Ha, ja sam s pušten s lanca sa sedamnaest godina! Kad sam otišao u Zagreb – "branio" se Aco, spominjući i dane (i noći) provedene u nekad popularnom klubu "Saloon".
Aco je danas miran, obiteljski čovjek, koji je na ručak u Šibenik stigao iz svoje ljetne baze – Novalje. Tamo se odmah nakon fešte i vratio kako bi prošetao svoga psa. No, s društvom je podijelio i da ga uskoro očekuje nova uloga, u kojoj dosad još nije bio.
– Postat ću dida – na kraju je, prije odlaska, objavio Aco.