Strast ambicija, kreativnost – karakteristike su koje su kandidati MasterChefa morali pokazati žiriju kako bi dobili pregaču, a time i priliku natjecati se u sljedećim emisijama.
Stjepan Vukadin, Melkior Bašić i Damir Tomljanović od njih su očekivali najbolje jelo koje su ikada skuhali kako bi im ukazali povjerenje i ponudili mjesto, svaki u svom timu od sedam natjecatelja. Nakon što su sve pregače podijeljene 21 kandidat bori se za opstanak u MasterChefu.
A dojmove o završetku "prve runde" s nama je podijelio čovjek s mora, Stjepan Vukadin.
Masterchef je, u skladu s očekivanjima, privukao veliku pažnju publike. Premda je tek početak i "prave" stvari su tek pred nama, kakvi su vaši prvi dojmovi? Je li bilo kandidati koji su vas oborili s nogu ili onih koje bi rado poveli u svoju kuhinju da rade zajedno s vama?
- Kao što ste i sami rekli, ovo su tek počeci. Sigurno sam vidio nekoliko kandidata za koje smatram da mogu uspjeti na svom kuharskom putu i samim time ih mogu zamisliti u svojoj kuhinji gdje dodatno uče i dijelim im svoje znanje. U svakom slučaju, bilo je zanimljivo vidjeti različite kulinarske profile.
Kakve ste komentare čuli na račun vašeg žiriranja?
- Komentari su jako pozitivni. Moji bližnji koji me poznaju pozitivno su reagirali jer sam ostao onakav kakav jesam. Uvijek pokušavam na lijep način objasniti pogrešku i prenijeti konstruktivnu kritiku ako nešto nije u redu. Isto tako pohvalim uspjeh, volju i želju kada to prepoznam. Uvijek se nađe i komentara ljudi koji jednostavno imaju potrebu nekoga ili nešto negativno okarakterizirati, iako ne poznaju osobu, ali to je tako. Nažalost ima onih koji se „hrane“ negativom što mi nikad nije bilo jasno, ali kako kaže ona stara; nije se rodio 'ko je svima ugodio.
Što vas može najviše iznervirati kod kandidata i možete li praktički već na prvu procijeniti koliko "piza" pojedini kandidat?
- Ono što me definitivno može malo izbaciti iz takta je nepoštivanje namirnica i njihovog prvotnog okusa. Kako u životu, tako i u kuhinji, ne volim kada ljudi ne znaju primiti konstruktivnu kritiku. Iako na prvu kod nekih kandidata uslijedi negativan dojam, nerijetko se iznenadimo kombinacijama okusa. U takvim kandidatima vidim potencijal jer je svaki izazov u MasterChef kuhinji prilika da nauče nešto novo.
Kao član žirija, postali ste vrlo brzo javna, pa možemo reći i slavna osoba... Je li se promijenilo što u vašem životu od kada je show starta, otvaraju li vam se već neki novi poslovni horizonti?
- Osim privremene odvojenosti od obitelji zbog snimanja, privatno se nije ništa promijenilo. I dalje sam onaj isti Stipe kakav sam bio prije MasterChefa. Na poslovnom planu se definitivno otvaraju nove prilike, ali nisam čovjek od brzopletih i nesmotrenih odluka, radije stanem na balun i razmislim. Sve u svoje vrime, kako volim reći. Što se treba dogoditi, dogodit će se.
Vi ste čovjek s mora i prirodno je da naginjete mediteranskoj kuhinji. Je li to ponekad može biti otegotna okolnost, pa da htjeli-ne htjeli možda pokažete pristranost prema takvoj vrsti hrane ili...
- Apsolutno ne, iako mi je zanimljivo vidjeti kako kandidati barataju s morskim plodovima jer većina sprema meso, dok su riblja i vege jela malo u drugom planu. Ne bih rekao da pokazujem pristranost, možda sam čak i stroži “na svom terenu”. Iako radim u ribljem restoranu jako dobro poznajem i meso, volim ga spremati i jesti.
Ribolov i fotografiranje
Vrlo je zanimljivo da ste kuhanje zavoljeli još u djetinjstvu, no put vas je odveo u sjemenište jer ste htjeli postati svećenik. Kako je došlo do te spoznaje da to ipak nije pravi poziv za vas već kulinarstvo?
- Odmah nakon završetka osnovne škole sam želio upisati kuharstvo, ali moji roditelji su naginjali ka četverogodišnjoj školi zbog odličnih ocjena, a tada je vrijedila ona kako se loši đaci upisuju u kuhare … Nakon upisa u tehničku školu, ubrzo osjećam “poziv” i odlučujem se za odlazak u sjemenište gdje sam tijekom boravka shvatio da to ipak nije moj put, već se želim posvetiti kuhanju. Tako sam upisao turističku školu u Šibeniku i prvotni naum se ostvario. Završavam školovanje i već sljedeći dan počinjem raditi u kuhinji.
Već s 23 godine prvi put ste postali chef kuhinje, poslije ste postali i glavna osoba u kuhinji i jednoga poznatog splitskog restorana...Mnogo je tu rada, mnogo stresa, ali i zadovoljstva. Što je za vas predstavljalo najveći izazov u dosadašnjoj karijeri?
- Svaki dan je izazov jer svaki dan nosi neki novi zadatak. Kao šef kuhinje u restoranu "Zrno Soli", svakodnevno imam priliku ulaziti u nove izazove. Svaki gost je bitan, svaki gost je novi izazov i jednako važan, a na kraju dana najveće zadovoljstvo je kad netko pohvali ono što radite i kad osjeti ono što želite predstaviti na pijatu.
Vjerojatno je nebrojeno jela iza vas..., no kad bi morali izdvojiti tri na koja ste posebno ponosni, koja bi to jela bila?
- Smatram da sam tek na početku svoje karijere. Učim iz dana u dan. Ako bih morao izdvojiti par jela na koje sam ponosan to su definitivno neka tradicionalna jela koja pokušavam prezentirati na moderniji način, a da pritom ne izgube svoj prvotan okus. Buzara od Jakobovih kapica s prženim njokima od sipe, mesna bajadera i dekonstrukcija bakalara Bianco. Smatram da treba njegovati tradiciju.
Vjerojatno, kao i brojni vaši kolege priželjkujete otvaranje vlastitog restorana. Kakav bi on bio?
- Trenutno ne razmišljam o otvaranju vlastitog restorana. Kada sam sa 17 godina počeo s kuhanjem, sanjao sam o nekom manjem, intimnijem konceptu sa par stolova gdje bih kuhao i radio ono što najbolje znam. Mladenački san je možda još uvijek negdje u podsvijesti, ali trenutno nije u prvom planu. Dosta se tu stvari treba posložiti da bi se sve ostvarilo, ali nikad se ne zna što život nosi. Naučio sam da u životu vrijedi ona; nikad ne reci nikad.
Kako izgleda jedan vaš prosječan radni dan i kakvu antistres terapiju prakticirate u slobodno vrijeme?
- Izgleda kao dan svakog kuhara. Obveze na poslu su takve da uvijek morate biti dostupni i reagirati kada je potrebno. Dan kreće s nabavom namirnica koje se taj dan nude, zatim pripremom, samim servisom i na kraju organizacijom za sljedeći dan. I tako iz dana u dan. Kada god uhvatim priliku slobodno vrijeme provodim s obitelji i bližnjim prijateljima. Uživam u svojim hobijima također kad god stignem. Ribolov i fotografiranje su neka moja antistres terapija.