I dok smo mi obični građani još uvijek prisiljeni otvarati vrata zastarjelom metodom okretanja ključa i potezanja kvake, mladi Šibenčanin Denis Periša u šaku je ugradio čip koji mu omogućava da to od sada čini sa stranim tijelom u ruci. Dohvati bravu, okrene i – voilà! U svojoj je kući.
No to nije sve što mehanizam veličine zrna riže, brižljivo smješten u tkivu između palca i kažiprsta, krije. Ovaj mladić više ne mora prislanjati beskontaktne kartice na POS uređaje u trgovinama! On ne gubi vrijeme. On jednostavno primakne operiranu ruku blagajničinu aparatu. Ruku, umjesto kartice!
Nema više novčanika, nema gubljenja ključeva ni zaboravljanja PIN-ova. Nije još probao, ali rečeno mu je da sada može i dizati novac s bankomata samo rukom.
Budući da je Denis jedini čovjek za kojeg se u Hrvatskoj doznalo da je ugradio ovakav čip, jučer su ga opsjedali brojni mediji, pa smo ga jedva uhvatili da odgovori na pitanje što taj mehanizam još može.
– Mogu njime plaćati račune u pošti, banci... Mogu na njega kopirati osobnu iskaznicu, vozačku, putovnicu. Iako, upitno je zasad gdje se u Hrvatskoj to može kod službene osobe i očitati. Čip funkcionira uz uređaje koji su s njim kompatibilni. Osim korištenja bankomata i POS uređaja, čipom mogu otključati svoja moderna vrata. Može on, zapravo, još svašta. Ovisno što vlasnik poželi, sve je po mjeri. Recimo, znam da su neki stavili da imaju ključ od auta u čipu – objašnjava Denis.
A što kad dođete na šalter u pošti platiti račun, imaju li oni uređaj kojim bi očitali vašu ruku?
– Naravno da imaju. NFC je u gotovo svim karticama koje imate, gdje god je beskontaktno plaćanje karticom moguće – odgovara Denis, koji je uz stari nadimak DarkMen sada dobio i dodatak "Kiborg".
"NFC" je kratica od Near Field Communication, a ona zapravo govori o bežičnoj tehnologiji koja radi na malim udaljenostima.
"Kiborg" je kibernetički organizam koji se sastoji od umjetnih i prirodnih dijelova.
"Biohacker" je izraz koji Denis za sebe preferira.
A nas je više zanimalo što kaže njegova obitelj.
– Mater vrti očima! Ostalima je to manje-više cool, a meni je korisno – zaključuje Denis.
Zanimljivo, već prije dvadeset godina korišten je prvi ovakav čip. Nije bio u komercijalnoj upotrebi, ali jedan ga je znanstvenik testirao na sebi i mogao je gotovo sve zbog čega se Denisu čudimo danas.
Ako vam se sviđa ova ideja, Šibenčanin kaže da je svoj čip kupio preko internetske stranice "Dangerous things". Nude nekolicinu proizvoda i uopće nisu skupi. Ovakav sličan može se naći već za manje od sedamsto kuna, a ima i jednostavnijih varijanti od beznačajnih 39 dolara.
Pišu da njihovi čipovi mogu zamijeniti lozinke i ključeve, mogu se koristiti i kao vizitke. Osmislili su i poseban ključ za vlasnike automobila Tesla.
Postoji opcija i da poslodavci kupe i ugrade svojim radnicima čipove ako ih pretjerano živcira što se zaboravljaju "timbrati" na ulazu u urede. I to se može naručiti preko ove stranice s besplatnom poštarinom. Proizvođač naglašava da se takvi čipovi mogu instalirati bilo gdje na svijetu.
Kad Denis govori o tome kako je prošao njegov proces instalacije i prilagodbe, zvuči kao da nije baš bolno.
– Operacija zapravo i nije operacija. To je više kao... injekcija. Čip sad zaista ni ne osjetim. Radio sam bez problema dan nakon ugradnje. Sve je bilo gotovo za pet minuta i obavljeno je pod lokalnom anestezijom – dodaje Denis.
A kako je on uopće došao na ideju da učini ono čega se pobornici teorija zavjera već godinama užasavaju?
– Ti strahovi od čipova nisu opravdani. Dizajnirani su tako da nema štete od njih – odgovara Šibenčanin.
Zanimalo nas je i kako vidi Hrvatsku 2119. godine kad su u pitanju čipirani ljudi.
– Mislim da će jednoga dana svi imati čipove. Ne tako brzo, ali vjerujem da hoće. Barem sjeverne zemlje. Koliko sam upućen, u Norveškoj već zahtijevaju čipiranje iz sigurnosnih razloga. Mislim da je kod nas ono u sivoj zoni što se tiče legalnosti, kao i ova moja operacija – spremno će Denis.
Pa da. Implantati su implantati. Suludo je, uostalom, obožavati Kristinine mandarine, a zgražati se nad Denisovim čipom.
Davno ga je naručio, ali tek je sada našao tko će mu ga ugraditi. Nije siguran je li taj medicinski zahvat bio sasvim legalan, pa nije red da ističe ime dalmatinske ustanove koja je to za njega obavila, ali da je sretan – jest. Kaže, većina čipove ugrađuje sama, ali nije htio toliko riskirati.
Šibenčanin, inače računalni stručnjak, ovim se potezom pridružio stotinama tisuća ljudi u svijetu. U Švedskoj je mikročipiranje posebno popularno. Otkad je 2015. godine prvi put pušteno u masovnu upotrebu, pridružuje im se sve više oduševljenih korisnika, koji sve svoje nose sa sobom. Nema više ni torbica, ni ruksaka, ni gubljenja iskaznice za knjižnicu. Čipom plaćaju i karte za tamošnje vlakove. Javnoprijevozničke tvrtke davno su prepoznale da će takva mogućnost naići na plodno tlo.
Poznavajući rad Hrvatskih željeznica, mi se ne moramo bojati švedskog stila života.
A u Americi su mikročipovi našli, nećete se iznenaditi, vojnu svrhu. Već prije koju godinu razmatralo se ovakvo obilježavanje vojnika kako bi ih se moglo promatrati. Ponajprije, takav čip bio bi zadužen da prati podatke o njihovu zdravlju.
Ozbiljniji fanatici čipove ugrađuju u oči kako bi perfektno vidjeli u mraku.
Poznat je slučaj Patrica Lanheda koji je preko takvog čipa obavljao transakcije kriptovalutom.
Tvorcem RFID implatanata smatra se britanski znanstvenik Adam Walker.
Daleke 1998. godine provodio je prve eksperimente kad je sebi ugradio mikročip da može otvarati vrata, paliti i gasiti svjetla i davati govorne zapovijedi unutar svoje zgrade. Nakon devet dana uklonio je čip i on se od tada čuva u londonskom muzeju znanosti. Još 2004. godine FDA (Američka agencija za hranu i lijekove) odobrila je čipiranje ljudi za medicinske svrhe kako bi građani mogli u ruku pohranjivati medicinske kartone. No, odobrenje Agencije ne znači da čipiranje nema minusa. Na prvo mjesto dolazi moguća zloupotreba podataka.
Ljudi s lošim namjerama mogli bi, kao i uvijek, naći načina da sebi priskrbe korist ili naštete drugome.
Sama ideja dopuštanja tvrtkama da vas skeniraju zvuči sablasno, a još kad se tome pridoda da bi preko GPS-a mogli znati gdje se točno nalazite i kad idete na marendu, nije primamljiva. Tu su i opasnosti od krađe podataka i zdravstveni rizici. Iako rijetko, postoji varijanta da vaš organizam odbaci strano tijelo. Događalo se da bi neki ugradili čip iza uha pa bi on skliznuo u neki drugi dio tijela.
I, kako ga zamijeniti ako se pokvari? Čipovi nisu poželjni ako ćete s njima na liječničke pretrage poput magnetne rezonancije.
Svakako, prije ovakve nesvakidašnje odluke valjalo bi dobro promisliti. Na kraju dana, zar nismo svi mi koji ne možemo zamisliti dan bez mobitela već postali "kiborzi"?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....