Šibenska publika punila je kazalište cijelu godinu; ‘Za sve predstave tražila se karta više‘

“Cijeli svijet je pozornica i svi ljudi su kao glumci”, pisao je William Shakespeare u svome djelu “Sedam doba čovjekovih”.

Od njegova doba i pravi teatar doživljavao je bezbrojne mijene. Da bi i na našim prostorima postao dijelom naše svakodnevice, barem je tako bilo.

Ostanimo samo na Šibeniku. U razdoblju od pedesetih do osamdesetih godina prošloga stoljeća gradskim kulturnim podnebljem vladao je teatar, amaterski i profesionalni. Grad je imao dramski ansambl, dječji studio, baletni studio. Čak i operetu s vlastitim velikim orkestrom.

Publika je punila kazalište gotovo cijele godine. Redala su se i brojna gostovanja. Jedno takvo, splitskog teatarskog ansambla s Borisom Dvornikom, privuklo je toliko gledatelja da su mnogi stajali na nogama u galeriji, povrh loža.

A prije predstava često se tražila karta više. Ako se nije mogla nabaviti, hrlilo se u 20 sati na “drugu predstavu” u kino. Danas su o tome ostale samo uspomene i sjećanje na one šibenske ljude od teatra kojih više nema.

Momci i cure od teatra

To je prije svega poznati trio Ante Balin, Branko Matić i Duško Berić, a od žena Ivana Kuthy, Mira Rakner i Rajka Žepina. U baletu i druga ugledna imena.

Balin je režirao bezbroj predstava, posebno onih za djecu, Branko Matić, prava kazališna legenda sa svojom komedijom “Ni u moru mire, ni u jubavi vire” koja se izvodila stotinjak puta, ne samo u Šibeniku. Sva trojica bili su glavni akteri i u Nušićevim komedijama, a igrali su i likove francuskih komediografa. Svi su se oni okušali i u filmovima, ne nužno snimanima u Šibeniku i na širem području grada.

Nećemo propustiti spomenuti se i Mate Gulina koji se iskazao brojnim ulogama u dječjim predstavama i drugima, a u novije vrijeme i likovima careva i patricija na “Burnumskim idama”, uprizorenjima starorimskih običaja u amfiteatru iz doba cara Vespazijana na ostacima logora Burnuma kod Ivoševaca u Bukovici, što ih organizira Nacionalni park Krka.

Ti šibenski momci od teatra protegnuli su se tako sa svojim kazališnim izričajem na “daskama” ne samo do domicilnih granica već i izvan njih. A u svakodnevnom životu plijenili su, kao i na pozornici, svojim šarmom i duhovitošću.