Svoj maleni, slatki san otkrila je Šibenskom listu Sineva Jurković, jedna od kandidatkinja za laskavu titulu "Šibenske grandece" ove godine:
– Velika mi je želja okupiti nekoliko curica, odjenuti ih u narodne nošnje, u ruke im staviti krtoliće s mirisnim biljem, lavandom i ružmarinom, i điravati s njima gradom. Te bi malene šibenske vile na najljepšim gradskim mjestima – pred katedralom, na Poljani te na Dobriću i duž rive – zaplesale naše mutavo kolo, a ja bih išla za njima u šibenskoj nošnji, koja mi je usred srca, i topila se od miline... Baš me briga za turiste, napravila bih to radi nas Šibenčana!
Ta Sinevina zamisao možda je najbolja osobna karta nje kao zaljubljenice i ustrajne promicateljice šibenske nematerijalne pučke baštine, što ju je, uostalom, i svrstalo među kandidatkinje za ovogodišnju "Grandecu", izbora koji je 2017. godine potaknula udruga "Volim Šibenik" kako bi se privukla pažnja javnosti na uzorne šibenske žene u različitim djelatnostima koje svojim nesebičnim djelovanjem doprinose dobrobiti lokalne zajednice. Članica je i nekadašnja dugogodišnja tajnica "Šibenskih šuština", a 2019. utemeljila je vlastitu udrugu, "Šibenske promenade", i nema jedino snove, nego i konkretne rezultate na polju promicanja lokalne baštine.
Zaljubljena u baštinu
Nakon niza godina, naime, Šibensko-kninska županija imala je prije dvije godine u Vodicama predstavnika na Festivalu kazališnih amatera u organizaciji Hrvatskoga sabora za kulturu. Zajedno s glumačkom ekipom iz "Promenada", Jurković se zakitila nagradom za očuvanje baštine i za najbolju režiju predstave "Lipo prije 100 godina", svojeg dramskog prvijenca iz miljea starog Šibenika. Ovo "lipo" u naslovu ne odnosi se na ljepotu, nego na stari, gotovo zaboravljeni šibenski izraz drugačijeg naglaska kad se želi kazati da je nešto daleko ili pak veliko. Na kraju je žiri u svojem obrazloženju nagrade posebno počastio autoricu ocjenom da bi s "Lipo prije 100 godina" mogla reprezentirati cijeli šibenski kraj, da se poput svojevrsnog brenda izvodi u svim županijskim sredinama. No, to je omela epidemija koronavirusa; jedino poremetila, ne i bacila u zaborav kao zamisao, napominje Sineva Jurković.
– Trebalo mi je dosta vremena – smije se – da članovima žirija natjecanja objasnim naslov. Zalažem se i za očuvanje starog šibenskoga govora, a želja mi je radom u udruzi obnoviti i druge zaboravljene kulturne tečevine, poput društvenih, klasičnih plesova, i balova, nekoć popularnog oblika zabave još u mojim mladim danima, nepoznatim sadašnjoj mladeži.
Smatra da bi šibenska djeca trebala znati govor svojih didova, folklor, i nastojat će okupiti što više djece, u dobi od sedam godina i starijih, kako bi se šibensko nematerijalno blago sačuvalo, uzdiglo i pokazalo svijetu. Tim više što se taj isti svijet globalizirao kao nikad dosad, pa lokalno još više dobiva na vrijednosti, govori Sineva Jurković.
Tri predstave
Nagrade za dramski prvijenac "Lipo prije 100 godina" dale su joj vjetra u spisateljska jedra i trenutačno ima u rukopisu i pripremi za kazališne daske još tri predstave. Jednu od njih realizirat će zajedno s dramskom sekcijom Matice Udruge umirovljenika Šibenik, koju odnedavno vodi prema predlošku Duške Krnić. To je naročito veseli, jer su autoričinu tekstu, koji je bio kratki skeč, svi članovi glumačke družine ponešto dodali, tako da je naposljetku nastao pravi dramski komad.
Sineva Jurković doživljava svoju drugu mladost, sretna što se može posvetiti aktivnosti koja joj dugo leži na srcu. Čak je, veli, otišla nešto ranije u mirovinu, zamijenivši suhoparni posao pravnice u šibenskoj državnoj upravi za ono kamo je srce vodi već godinama.
– Inspiracija su mi beskonačne priče moje babe, koju sam, priznajem, nekad i preko uha slušala u djetinjstvu i mladosti, da bih tek puno kasnije sve to prigrlila svim svojim bićem. Tako sam i počela pisati dramske komade već u kasnijim godinama, premda sam pjesme pisala i ranije, za klapu "Brodarica" u kojoj je pjevao moj nećak.
Za jednu je osvojila prvu nagradu 2016., na natječaju časopisa "Volim Šibenik", a osim nagrade Hrvatskog sabora kulture za izvedbu predstave "Lipo prije 100 godina", diči se još jednom nagradom za dramski tekst s lanjskog susreta zavičajnih književnika, također u organizaciji Hrvatskoga sabora kulture.
– To je komedija, radnja se zbiva u Unešiću i prirodno je da bih sada željela dobiti nagradu i za predstavu – smije se Sineva Jurković.
I sa žaljenjem dodaje kako mladi ljudi nisu osobito zainteresirani ni za što od onoga što je sebi postavila za cilj kroz rad udruge.
– Čak su i curice previše okrenute sportu, o muškićima da i ne govorim. Imali smo "Šuštinice", međutim, one su se kasnije okrenule drugim interesima, više im nije bilo do folklornog pjevanja i plesa. Imamo momčića koji svira, međutim, onih koji bi željeli plesati ne može se naći ni svijećom. Dobro je rekla naša pokojna Neva Baranović, jedna od utemeljiteljica "Šuština": bilo koje selo ili grad imaju folklor, osim Šibenika! – opisuje Jurković ne baš toliko nezamjetnu tvrdoću šibenskih muškaraca kad je ples u pitanju.
– Toliko različito od Trogira i Kaštela, recimo, gdje je ples u parovima toliko uobičajen i jedva usporediv s prilikama kod nas – veli Sineva.
'Šibenski tinel'
Ima ona još jedan san, osim onoga s početka teksta. A taj je zamisao o zasnivanju "Šibenskog tinela", kuće šibenskih običaja i kulture, za zabavu i učenje, uređene u nekadašnjem pučkom stilu, gdje bi se okupljali svi šibenski naraštaji. Pa bi djedovi učili unuke kartanju briškule i trešeta, dok bi žene podučavale djevojčice ručnom radu, poput šivanja nošnje za lutke. A subotom bi se održavale i disko večeri, jer je i to dio iščeznule kulture druženja i plesa, razmišlja Sineva Jurković.
– Ako gradska uprava može na Tvrđavi sv. Ivana podizati Turski šator, tada bi trebala podmetnuti leđa i omogućiti udrugama da zasnuju "Šibenski tinel", radi očuvanja lokalne kulture i identiteta – smatra Sineva, vrlo počašćena kandidaturom za "Šibensku grandecu", premda, dodaje skromno, nije napravila ništa više od onoga kamo ju je šibensko srce vodilo.
Želi da u graditeljskom smislu prelijepi Šibenik postane još ljepši obogaćen reprezentativnim mjestom za njegovanje vlastite baštine i da gradski oci posebno drže do žena koje baštinu nastoje prenijeti djeci.