Ugodniji je put prema Americi ako na letu iz Splita zastaneš jedan dan u Amsterdamu. Pogotovo kad te u srcu Nizozemske čekaju svestrani 76-godišnji domoljub Čedo Paić, bliski rođak velikog, ali, nažalost, pokojnog književnika Ive Brešana, i njegova supruga Slavica, koju Šibenčani pamte kao crnokosu biličku ljepoticu i bivšu šeficu šibenske filijale splitskog “Bobisa”.
Velika je dvojba odakle početi priču o Čedi Paiću kao rijetko svestranom čovjeku. Bivšem veslaču (šibenska Krka, splitski Mornar i Zagreb), biciklistu (vozio je “Trku kroz Hrvatsku”), triatloncu, maratoncu (trčao je i Newyorški maraton), slikaru i iznad svega domoljubu i humanitarcu.
Obitelj Paić zivi u Beverwijku, odavno poznatom po jakom šahovskom turniru. No više od šaha Čedu i Slavicu zanima hrvatska šahovnica, ali njihova priča o domoljublju sve je samo ne jednosmjerna.
Trenirao Srpkinje
– Nije bilo vikenda kad nisam posjetio hrvatske generale u haaškom zatvoru. Naravno da sam bio bliskiji s našim Dalmatincima, Antom Gotovinom i Milivojem Petkovićem. Gotovina je, primjerice, plakao kao malo dijete kad sam mu u zatvor donio pjesmu “Pakoška noć”, posvećenu njegovim rodnim Pakoštanima. Usporedno s tim posjetima, ja sam kao trener pripremao dvije srpske atletičarke, Anu Subotić i Zvezdanu Jeftić. No oko toga nije bilo rasprave ni na jednoj strani. Dapače, obje srpske atletičarke smatrale su me svojim sportskim ocem. A tako je ostalo i do danas, makar se one više ne natječu, a ja sam trenerski posao preobrazio u sportsku rekreaciju. Najdraža mi je vožnja biciklom – govorio nam je Čedo u svojoj toploj dvokatnici.
Bračni par Paić bio je dobar i s generalom Slobodanom Praljkom. Nazočili su i njegovu (ponovljenom) suđenju i tragičnom suicidu.
– Ja sam vidjela da general ima neku bočicu, ali nisam ni u snu pomislila da je to otrov. Ipak, bilo mi je sumnjivo pa sam povikala iz svega glasa da upozorim nizozemske policajce na taj detalj. Nažalost, nisu me čuli jer je staklena ograda dijelila optuženika od nas koji smo pohodili suđenje. U tim trenucima najteže je bilo smiriti moga Čedu, koji se htio obračunati s nekom budalom koja se nasmijala u tom tragičnom trenutku – rekla nam je temperamentna Slavica.
U nizozemskom domu Paića zid krase brojne Čedine slike. Nije baš lako ni nabrojiti koga je sve od poznatih osoba portretirao ovaj nizozemski Šibenčanin.
– U slikarstvo sam se zaljubio već kao šestogodišnjak. Zarazio me je moj susjed, pokojni šibenski slikar Istok Franičević. Imam cijelu galeriju slika poznatih Šibenčana, ali i brojnih poznatih svjetskih imena. Bivši Hajdukov vratar Rizah Mešković pomogao mi je da nešto zaradim, kad sam portretirao jednog šeika. Silno zadovoljan mojom slikom bio je nizozemski princ, a od zadnjih djela rado bih spomenuo portrete bivšeg nizozemskog izbornika Van Gaala, te našeg predsjednika Zorana Milanovića, koji me je primio na Pantovčaku. Ne samo zbog slike, nego i činjenice da sam prije dvije godine proglašen najpopularnijim Hrvatom u dijaspori – otkriva nam Paić.
Tko zna bi li Čedo zaslužio spomenuto laskavo priznanje da se od prvih dana Domovinskog rata nije posvetio humanitarnom radu, bolje rečeno pomoći napaćenoj domovini.
Potpora Kninjanima
– Zaposlen sam u tvornici sportske opreme, a u smislu pomoći Hrvatskoj imam izuzetno razumijevanje svoje šefice. Ne znam zašto, ali najsretniji sam bio u trenutku kad sam sportskom opremom pomogao Atletskom klubu “Sveti Ante” u Kninu. Zato me dodatno raduju uspjesi nadarenog kninskog skakača u dalj Marka Čeke – na skroman način objašnjava Čedo.
Zašto Paić ima poseban tretman u svojoj tvornici, lako je objasniti kad se otkrije podatak da je novi radni odnos s tvrtkom potpisao u 76. godini!
– Ne mogu razumjeti Francuze, koji ne žele raditi, a ja ću raditi sve dok budem vitalan, dok imam volje i snage za to. U tom smislu želim poslati i poruku mojim Dalmatincima, da manje šetaju i piju kavu, a više rade ljeti. Teško je spojiti podatak da imamo više od 100 tisuća zaposlenih, a da nam istodobno u lokalima i hotelima rade Filipinci i Nepalci – više je nego jasan nizozemski Šibenčanin.
Nema ljeta kad bračni par Paić ne stigne u Šibenik. Supruga Slavica ima nešto drugačije mišljenje o Čedinu radu u Nizozemskoj.
– Sve više patim za Šibenikom. Zbog kćeri Lorene i zeta Jakova, unučadi Eve, Korine i malog Matije. Teško podnosim razdvojenost od najbližih. Zato vjerujem da ćemo se definitivno vratiti u domovinu za godinu-dvije, već sam zacrtala gdje ćemo podignuti novi dom u mojim Bilicama. Nije riječ samo o nostalgiji. Naši bi Hrvati konačno trebali shvatiti da u Nizozemskoj ne cvjetaju samo tulipani. Nisu ni tu mirovine visoke. Da ne govorimo o porezima ili o zdravstvenom osiguranju, za koje izdvajamo više od 300 eura mjesečno, a to, primjerice, ne uključuje zubarske usluge, fizioterapeuta… – na realan se način oglasila Slavica.Kraj priče smo, ipak, posvetili Čedi, kojega je odjednom uhvatila nostalgija za lijepim veslačkim danima.
Guberina i Štagljar
– Kao Dalmatinac, ponosan sam na moj doprinos Krki i Mornaru, ali rado spominjem i moje dane u Veslačkom klubu “Zagreb”. Dobrim dijelom i zbog toga što su u mojem armu bili Šibenčanin Ante Guberina i zagrebački Štagljar, čiji je sin Igor demonstrirao i veliku stručnost u nedavnim teškim pandemijskim danima – završio je Čedo Paić.