U ovo doba prošle godine kino je bilo na sva zvona proglašavano mrtvim, a sa njim i film, izbačen iz svog prirodnog velikoekranskog doma. Ipak, kina su se vratila poput "I'll be back" Terminatora, projektori upalili, festivali živnuli, a i film još jednom protiv svih izgleda pokazao da nije mrtav i da može nastaviti (ko)egzistirati između velikog i malog ekrana (streaming). Naprotiv, film je prilično živ, makar mu se osmrtnica uporno ispisuje već dobre dvije-tri dekade.
Kinematografija je daleko od 2019., ali tragovi "stare normale" u "novom (ne)normalnom" sve su vidljiviji. Razlika je drastična između 2020. i 2021., kad su odgađani filmovi napokon krenuli u distribuciju. Dok je 2020., nakon početka korone, najveći domet blockbustera u američkim i svjetskim kinima bila zarada od oko 50, tj. 350 milijuna dolara ("Tenet"), ove godine ona je u rasponu od 100 do 470 (SAD), odnosno od 400 do milijardu+, koliko je nedavno prebacio "Spider-Man: Put bez pvoratka".
Prošle godine blockbustere se nije moglo nabrojati na prste jedne ruke; 2021. vam za to trebaju barem tri. I u hrvatskim kinima je situacija znatno povoljnija.
Od početka korone do kraja 2020. imali smo samo jedan film s više od 50.000 gledatelja, ove godine, pak, imamo ih nekoliko ("Brzi i žestoki 9", "Dina", "Venom 2", "Toma", "Dinastija Gucci"...), s tim da su tri privukla i debelo preko 100.000 ("Za smrt nema vremena", "Južni vjetar 2", novi "Spider-Man").
Kvantiteta se, dakle, značajno popravila, a kvaliteta je postojana. Mnoštvo je filmova svih vrsta i boja koji su mogli uzbuditi, razgaliti i inspirirati filmofile, olakšati nam koškanje sa surovim vremenom i teškim mislima ili nas s njima suočiti u katarzične svrhe. Možda je, osobno, nedostajalo više čistih petica, no odličnih filmova još uvijek ima i tko kaže da nema, ne gleda dovoljno ili gleda s jednim okom zatvorenim, ako ne i oba. Evo nekih od tih filmova na listi koja je složena nakon dugo mozganja/vaganja i, naravno, nije definitivna (u poretku), a pokušala je pomiriti objektivno i subjektivno. Ugodno čitanje i sretna Nova godina.
1. OTAC (Florian Zeller)
Ponajbolji film svih vremena o demenciji ("Ljubav", "Relikt") donio je Anthonyju Hopkinsu zasluženog (EU) Oscara za glumačku krunu bogate karijere, a redatelju Florianu Zelleru za scenarij. Ustvari, "The Father" je više od filma – iskustvo. Ambijentiran u jedan stan, "Otac" vjerno predočava percepciju stvarnosti kod dementne osobe, pričajući priču iz unutarnje perspektive glavnog lika, odnosno iznutra prema van, dok ogolijeva fragilnost čovjeka i njegova života, pretvarajući starca u dijete koje doziva mamu. "The Father" može biti blizak na osobnoj razini za svakoga s demencijom u familiji, ali i na kolektivnoj svakome tko se unatrag godinu dana hrvao sa strahovima od usamljenosti, (samo)izolacije i smrti. Film na trenutke postaje i paranoidni triler, no čitavo vrijeme ostaje emotivno devastirajuće-katarzična drama o (o)sjećanju, kadra uzdrmati gledatelja i razbiti njegovo srce na tisuću komadića. Drama za nezaborav.
2. DRIVE MY CAR (Ryusuke Hamaguchi)
Kratka priča Harukija Murakamija poslužila je kao inspiracija za trosatnu dramu, ali trajanje se ne osjeti. "Drive My Car" teče poput ugodne trosatne vožnje kad, nakon početne šutnje, polako upoznajete dotad nepoznatog suputnika dok s njim pretresate važne teme (život, smrt, umjetnost, gubitak, oprost), sve što vas tišti. Do kraja vožnje olakšali ste dušu, zbližili se sa suputnikom (više nije neznanac) i spremni ste zaliječiti emotivne rane. Eto preslika životna i poetična filma, fokusirana na redatelja koji priprema predstavu nakon ženine smrti i svakim idućim kilometrom gradi bliskost s osobnom vozačicom za upravljačem njegova SAAB-a. Međuljudski odnos je dvosmjerna ulica, a crveni SAAB postaje simbolično kino u malome. Kotači automobila okreću se kao kolutovi u kinoprojektoru i projiciraju film o ljudskosti, ljudskim interakcijama i umjetnosti kao sredstvu povezanosti.
3. ZEMLJA NOMADA (Chloe Zhao)
Dobar, loš, Zhao. Bila je ovo godina uspona i padova za Chloe Zhao, od Oscara ("Nomadland") do "superhero" blockbustera ("Eternals"). No, ako "Vječnici" nisu ispali za vječnost, "Zemlja nomada" jest. Redateljica "Jahača" bolje se snalazi u refleksivnim ovozemaljskim humanim pričama, crnjacima punim nade o malim ljudima poput moderne nomadkinje Fern koja živi i putuje u kamperu. "Nomadland" je upravo takav, premda priroda u njemu djeluje kao da nije s ovoga svijeta, već iz prapovijesti (šuma s divovskim odlomljenim stablima) i SF-a (kanjoni). U filmu ceste za jučer, danas i sutra eksterijeri su u skladu s interijerima ljudske prirode na "putovanju koje se doživi jednom u životu", kako je "Zemlju nomada" nazvala Zhao. Na to putovanje odlazi Fern i ostavlja sve na cesti. Srce najviše.
4. NAJGORA OSOBA NA SVIJETU (Joachim Trier)
Filmovi Joachima Triera ("Oslo, 31. kolovoza", "Glasnije od bombi", "Thelma") prava su majstorija (iz) melankolije, a takva je i "Najgora osoba na svijetu", samo što melankoliju uvodi u lepršavi žanr romantične komedije. Melankolična milenijalska romantična komedija u centru pažnje drži djevojku na pragu tridesete i raskrižju života koji bi joj mogao iskliznuti iz ruku ne privede li kraju proces samootkrića u dogledno vrijeme i ne donese konačnu odluku želi li se skrasiti u vezi s dečkom ili upustiti u aferu s drugim tipom. Film britko i pametno kontemplira o kompleksnostima modernih muško-ženskih odnosa i savršeno hvata onaj osjećaj kad barem ljubav, ako ne i život, izgleda kao zbroj neograničenih mogućnosti. Taj osjećaj će zadržati u srcu, odnosno zamrznuti u kadru vremena. Vrijeme će doslovce stati kad heroina otrči kroz grad izjaviti ljubav poljupcem.
5. DINA (Denis Villeneuve)
Dennis Villeneuve ("Dolazak") s razumijevanjem je pročitao Herbertov roman (teologija, kolonijalizam, ekologija) i pretvorio ga u svemirsku odiseju superiorniju staroj "Dini", spektakl opipljivih setova i efekata, podjednakih "entertainment" i "art" senzibiliteta. Najmonumentalniji blockbuster godine najviše je od svih filmova podsjetio na nezamjenjivu audio-vizualnu snagu velikog ekrana i transportirajuću moć kinofilma. Epohalni kinodoživljaj počinje od prvih taktova tutnjajuće glazbe i nastavlja se svakim perfekcionističkim kadrom. Kad likovi zakorače na pješčani planet, gledatelj takoreći zakoračuje s njima. Još jednom nakon nastavka "Istrebljivača" Villeneuve je "vidio stvari koje mi ljudi ne bismo mogli ni zamisliti". "Dina" ostavlja neizbrisivi filmski trag u pijesku pješčanog planeta Arrakisa.
6. DOGAĐAJ (Audrey Diwan)
"Događaj" se nije našao doslovce ni na jednoj stranoj i domaćoj listi najboljih filmova. Kao da su uvažene kolege kritičari najednom smetnule s uma pobjednika Venecije ili im možda ipak nije toliko dobar. Autoru ove liste jest i ne prestaje misliti o njemu otkako ga je pogledao na ZFF-u. Ovo je rasni festivalac, još jedna izvanredna drama s tematikom (ilegalnog) pobačaja na zlatnoj sredini između "4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana" i "Nikad, rijetko, ponekad, uvijek". Film pogođena tajminga odlično evocira konzervativno društvo šezdesetih i u tom društvu izolira studenticu koja želi pobaciti da bude prepuštena samoj sebi. To pospješuje dramu i pretvara je u grčeviti triler kad krene odbrojavanje do "4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana".
7. ŠAPE PASJE (Jane Campion)
"Svi prolazimo kao nešto drugo, zar ne?" Rečenica iz filma "Prolasci" odzvanja u upečatljivoj demitologizaciji i de(kon)strukciji arhetipskih kauboja i kaubojaca. Glavni lik filma (Benedict Cumberbatch za Oscara) "prolazi" kao mačo rančer, a ustvari se pretvara da je netko tko nije i napadnom muškošću potiskuje da je gay. Režiran s puno vizualnih detalja (buket od papira), "The Power Of The Dog" je vestern iz ormara, impresivan portret "unutrašnjeg" Divljeg zapada, čovjeka koji (ne)vješto skriva nutarnje ožiljke i nada se da će ponovno zajahati nekom svojom "planinom Brokeback" dok ne bude neočekivano izbačen iz sedla. Nenadani tragični završni obrat filma iz sfere poetske (ne)pravde urezuje se u sjećanje poput mamuze.
8. SPONTANO (Brian Duffield)
Eksplozivan "indie" prvijenac Briana Duffielda prošao je mnogima ispod radara, iako to nimalo ne zaslužuje kao jedno od najvećih otkrića i najugodnijih iznenađenja godine. Duffieldovi filmski profesori su John Hughes i David Cronenberg, a podtekstualno izazovan film visokog koncepta ubacuje tinejdžersku romantično-komičnu dramu, crni humor i crveni tjelesni horor u istu (m)učionicu kad jedan srednjoškolac spontano eksplodira na satu matematike, što se nastavlja događati i s drugim učenicima. Nježna ljubavna priča rađa se u središtu iznenadnih smrti i kaosa u filmu koji intrigantno p(r)ovlači metaforičke paralele s (ne)sigurnim seksom i pucnjavom po školama, ali i koronskom situacijom kad vlasti uvedu karantenu i propišu lijekove za mlade. "Spontano" je alegorijska tinejdžerska priča o tjeskobnom odrastanju i, uopće, življenju sada i ovdje.
9. MINARI + VUKOVI (Lee Isaac Chung + Samuel Kishi)
Mali filmovi velikog srca, remek-djelca. I oskarovski "Minari" i manje zapaženi, ali jednako krasni "Vukovi" u srži su drame o obiteljskim korijenima i(li) imigrantskom iskustvu jedne korejske/meksičke familije u Americi, prilagođavanju novom životu i potrazi za "američkim snom". Oba nezavisna filma jako su dobra u tom pogledu, puna ljubavi prema likovima/članovima obitelji. Međutim, još su bolji i emotivno bogatiji kao filmovi o djetinjstvu, sagledani očima klinaca, tj. prisjećanju na djetinjstvo s bakom ili bratom, kad se mali trenuci mogu pretvoriti u velike, formirati čovjeka i postati neko njegovo buduće sjećanje. Uz "Minari" i "Vukove" gledatelj vrti slike iz vlastitog djetinjstva i nanovo ga proživljava.
10. SVINJA (Michael Sarnoski)
Od filma "Pig" mnogi su očekivali "johnwickovski" tip osvetničkog akcijskog trilera u kojem se Nicolas Cage u ulozi zapuštenog lovca na tartufe sveti otmičarima njegove svinje koristeći oruđe s farme kao smrtonosno oružje. Mnogi su, dakle, očekivali brzinski "fast food" zalogaj, a film je ispao slojevito jelo servirano u sljedovima za filmofile profinjenijeg nepca. "Svinja" je mračna drama, a ne akcija, više "Praščić Cage u gradu" nego "John Wick" sa šunkom, ako ćemo se igrati parafraza filmskih naslova. Kad Cage s farme dođe u grad, tj. vrati se u svijet odakle se samoizopćio, redatelj i glumac polako počinju skidati sloj po sloj filma i glavnog lika, kao da nježno gule luk. "Pig" se postupno otkriva kao melankolična karakterna studija i meditativna drama o žalovanju, ali i Cageov metafilm s jednim od njegovih najboljih, najminimalističkijih i najnijansiranjih uloga.
11. THE HAND OF GOD (Paolo Sorrentino)
Sorrentinov autobiografski film u naslovu otkriva Maradonin nadimak. Maradona je bio velika Sorrentinova inspiracija u mladosti i bog nogometa je neposredno spasio njegov život. Pa ipak, "The Hand Of God" nije (samo) film o Maradoni i nogometu, već filmu i životu. Film za filmofile, ne fanove baluna. Nogomet je za Sorrentina najvažnija sporedna stvar na svijetu, a film glavna. Ovo je njegova posveta vlastitoj mladosti i jednoj drugoj "ruci božjoj" koja ga je vodila kroz život – Felliniju ("Amarcord"), pa i Leoneu ("Bilo jednom u Americi"). Bilo jednom u Italiji. Bio jednom Sorrentinov "Amarcord".
12. ZERO FUCKS GIVEN (Julie Lecoustre i Emmanuel Marre)
Stjuardesa Adele Exarchopoulos slijeće ravno u srce u prvoklasnom festivalskom filmu "Zero Fucks Given" koji kroz njezin lik donosi kolektivno prepoznatljiv portret moderne usamljenosti i (samo)izolacije u današnje "vrijeme otkazanih letova". Cassandre kao da je mlađa sestra Georgea Clooneyja iz bisera "Ni na nebu ni na zemlji", a mogla bi biti i milenijalska seka "Najgore osobe na svijetu". Ona putuje "lako", pilotira životom sama bez "kopilota", slobodna kao ptičica, ali nosi neku tešku prtljagu u sebi dok pokušava pronaći "mjesto pod suncem" leteći kroz zonu emotivnih turbulencija. Zamrznuti smješak stjuardese topi se u rijeku emocija s kojima će se prizemljena junakinja morati konfrontirati da opet poleti nebu pod oblake.
13. ZELENI VITEZ (David Lowery)
"Zeleni vitez" nije dobio najveću ocjenu na prvo gledanje. No, na to isto gledanje ostavio je poprilično dubok dojam i nije izlazio iz oka od ljeta do kraja godine. Ovako poseban film zaslužuje mjesto na listi. "The Green Knight" Davida Loweryja ("A Ghost Story", "The Old Man and the Gun") vizualno je i tematski poseban, snolika i maštovita "arturijanska" odiseja u fantazijskom "sword & sorcery" svemiru. Lowery istovremeno slavi mač i magiju te "Excaliburom" dekapitira mitologiju žanra, propitujući muškost, čast, herojstvo i (be)smrtnost "mačo" junaka iz mitskih usmenih predaja, dok pripovijeda i ispisuje neku novu priču o njima. "Sword & sorcery" nastavlja jahati uzdignute glave, poput Bezglava konjanika iz "Sanjive doline".
14. KUĆA NOĆNIH MORA (David Bruckner)
U tunelu, usred mraka, sija zvijezda Rebecca. Rebecca je Rebecca Hall i mračna 2021. je njezina godina. Hall je uspješno debitirala kao redateljica filmom "Prolasci", a odigrala je sjajnu ulogu u hororu "Kuća noćnih mora". "Passing" se također mogao naći na listi, ali "The Night House" je još posebniji. Svaka čast "Mjestu tišine 2", no ovo je horor godine s najboljom "jump scare" scenom u dugo vremena. Pa ipak, nije "Kuća noćnih mora" festival "bu" scena. Film daje novu dimenziju "hounted house" hororima, entitetima s onog svijeta (obično duh), čudnim zvukovima u noći i vizijama izolirane protagonistice kad zaspe sama u kući nakon samoubojstva supruga. Košmarni horor poprima oblik praznine i ništavila, ostavljajući junakinju i gledatelja u prisutnosti dosad neviđenog progananjajućeg monstruma.
15. KUPE BR. 6 (Juho Kuosmanen)
ZFF je dao niz vrijednih ostvarenja, a u ove hladne dane srce zagrije sjećanje na "Kupe br. 6", malo više nego na također izvrsne filmove "Konačna sloboda" i "Heroj". Ovo je jedan od najtoplijih festivalaca godine i šire, unatoč tome što se odvija na temperaturama debelo ispod ništice. Gorko-slatki film odvodi gledatelja na melankolično, humorno i emotivno proputovanje vlakom kroz Rusiju devedesetih i smješta u titularni, uski kupe zajedno sa studenticom Laurom i rudarom Vadimom (Seidi Haarla, Yuriy Borisov), likovima do kojih nam je od prve do zadnje stanice sve više stalo. Oni postaju par godine u svojevrsnom "road" filmu vlakom, poguranom hit-pjesmom osamdesetih "Voyage, Voyage" koja ne izlazi iz glave.
16. SPENCER (Pablo Larrain)
Ne valjda još jedan film o nesretnoj princezi Diani, zasigurno mislite. Promislite još jednom. Jer, "Spencer" predstavlja Dianu kakvu dosad nismo imali prilike vidjeti u mješavini zbilje i fikcije koja se više čini zbiljskom nego fiktivnom. Možda ne bi bilo tako da čileanski "autsajder" Pablo Larrain ne režira "Spencer" kao što je režirao "Jackie" i da Oscara vrijedna Kristen Stewart ne ulazi duboko u Dianinu dušu i istražuje njezina unutarnja trvenja i psihička rastrojstva. Redatelj i glumica prenose osjećaj princezine zarobljenosti u "zlatnom kavezu". Princeza se raspada iznutra i čitavo vrijeme hoda po rubu živčanog sloma, krhka kao porculanska lutka u ruci neslomljive kraljevske obitelji. Intiman autsajdersko-insajderski portret jedne ikonične, ali fragilne žene.
17. ODRED OTPISANIH: NOVA MISIJA (James Gunn)
"Užasno-prelijepi um" Jamesa Gunna raspištoljio se kao nikad prije u novom "Odredu otpisanih" i predstavio pamtljive likove poput bacača ubojitih polka točkica i simpatičnog kopnenog morskog psa kojeg biste podragali čak i ako bi vam pritom mogao požderati ruku. Nakon što je Warner dao Gunnu odriješene ruke i pustio ga s lanca, ovaj je snimio jedan od najpomaknutijih superherojskih filmova, popkulturnjački i politički subverzivan, mogući budući "cult movie" s odmakom vremena. Krilatica "oni umiru da spase svijet" nije igra riječi. Prva polovica "odreda otpisanih" umrijet će odmah na početku priče unatoč njihovom "jednstvenom skupu sposobnosti", odnosno baš zato. Između sposobnosti i nesposobnosti tanka je granica, kao i između superjunaka i otpadnika, superjunačkog i antisuperjunačkog blockbustera. Gunn prelazi (tu) granicu i stavlja polka točku na "i" ispaljenog filma.
18. PRIČA SA ZAPADNE STRANE (Steven Spielberg)
Na Zapadu nešto staro-novo. Stari film, novi pristup. Klasično i moderno isprepleće se u "Priči sa zapadne strane", novoj i dostojnoj verziji klasika koja ima još nešto za reći o obespravljenosti i rasizmu. Nedavno preminuli Stephen Sondheim dobio je vječni spomenik s ovim filmom i "tick, tick...BOOM!". Mogao se i potonji naći na listi, ali Spielberg je dobio prednost, iako bi radije vidjeli Andrewa Garfielda umjesto Ansela Elgorta. Tad bi "The West Side Story", moguće, bio petica kao "La La Land", no i ovako je žanrovska divotica. Mjuzikl je režiran neumornom rukom legendarnog filmaša, pomlađenog iza kamere. Spielberg je oduvijek htio snimiti mjuzikl i to se vidi u svakom kadru, svakoj plesnoj točki i pjesmi. "Priča sa zapadne strane" je definicija plesne koreografije i filmske magije.
19. ISTJERIVAČI DUHOVA: NASLIJEĐE (Jason Reitman) + SPIDER-MAN: PUT BEZ POVRATKA (Jon Watts)
Transgeneracijski blockbusteri "Istjerivači duhova: Naslijeđe" i "Spider-Man: Put bez povratka" nisu "veliki filmovi" kao što je to "Otac" ili "Drive My Car", ali zaslužili su naći se na listi stimulirajući hormon sreće. Oba su blockbusterski uzbudljivi. Oba imaju srce i emociju, ali i supstanciju, baveći se nepovratnim odrastanjem, suočavanjem sa smrti bližnjih osoba i naslijeđem, tj. preuzimanjem odgovornosti koje dolaze u paketu s velikim moćima i spašavanjem svijeta. Oba su, konačno, emotivni "rollercoaster" u vremenu, prostoru i multisvemiru za svakog fana Ghostbustersa i Spider-Mana, od osamdesetih naovamo, od djetinjstva do zrelih godina i dalje.
20. JAHAČI PRAVDE (Anders Thomas Jensen)
"Jahači pravde" su dojahali na ovu listu kao "nešto sasvim drukčije", a mogli bi dojahati među buduće preporuke neobičnih božićnih filmova. Redatelj umješno miješa smrtonosno i smrtno ozbiljno s neozbiljnim, balansira između sudbine i slučajnosti i spaja nespojive likove, predvođene još jednom izvrsnim Madsom Mikkelsenom, koji postaju surogatna disfunkcionalno-funkcionalna obitelj okupljena oko božićne jelke. "Riders Of Justice" je nekoliko filmova u jednome: osvetnički akcijski triler, crna tragikomedija i dirljiva psihološka obiteljska drama, čak i neočekivani božićni film. Svaki od tih filmova je ponaosob odličan, a i zajedno odlično funkcioniraju kao cjelina s koegzistirajućim žanrovima, odnosno usklađenim motivima postizanja mira, prevladavanja žaljenja i pronalaska zajedništva. "Završimo ovo kao tim da možemo otići doma i pojesti kolač od banane..."