StoryEditorOCM

TV novinarka Sanja Jurišić HTV zamijenila Novom TV, a Šibenik Zadrom: Nije Zadar Irska da me puca nostalgija, ali već mi fali ćaćina spiza!

8. lipnja 2019. - 12:26

Ako ikome njegov posao - dobro stoji, onda je to svakako Sanja Jurišić, pripadnica mlađe generacije šibenskih novinara, odnosno novinarki.

S tom će se konstatacijom zasigurno složiti gledatelji Nove TV na kojoj odnedavno radi. Novo zaposlenje značilo je za nju i preseljenje u novu sredinu, preciznije u Zadar, no to nikako ne znači da je, kao u Mišinoj pjesmi, trajno ostavila šibenske kale ili da je se na njima neće sresti. Dapače. Šibenik je i dalje njezino povremeno radno odredište. I privatno. Zapravo, jedno od njih. Ili kombinirano. Slučajni susret rezultirao je - tekstom. Jer zašto bi, na primjer, transferi sportaša bili vijest, a novinara ne bi?! I tako, pitala sam Sanju, onako u dahu, kako se snašla u novoj sredini, je li pronašla stan s pogledom na more ili portun, kakvi su susjedi, ima li dobrih mjesta za izlaske u blizini, kako su je prihvatile nove kolege i je li upoznala ekipu iz drugih redakcija. Razgovor je potekao "sanjistički", bez previše razmišljanja i konstruktivnih stanki.

Brzo našla 'svoj' kafić

- Nemam stan s pogledom na more, ali imam sedam minuta pješke do mora. Tako da se ne žalim. Često znam kazati kako Dalmatinci, više od ičega, osjećaju pripadnost moru. A ja sam definitivno jedna od tih. Susjedi su divni, gledaju Novu TV, jedna mi je gospođa prije koji dan ponudila i ručak jer "mala, puno radiš“, a druga susjeda je tu zatreba li što od alata. Pri pronalasku stana, imala sam ludu sreću da sam, uz pomoć zadarskih prijatelja, pronašla stan u neposrednoj blizini redakcije, tako da mi je sve nadohvat ruke. Iza mene je tek nekoliko zadarskih tjedana, ali već imam kafić za ritualno ispijanje prve jutarnje kave uz novine, i bakicu za jaja i špinat. To mi je nekako podloga bez koje se u drugoj sredini ne može ni započeti život. A život u novom gradu mi, prije svega, olakšavaju moji najbliži suradnici, dvojica kolega snimatelja Kruno Matošević i Mihovil Govorčin, ali i kolege iz drugih redakcija. Uskočili su odmah s kontaktima sugovornika i savjetima. Već sad kolegicama i kolegama iz Zadra, barem ovima koje sam dosad upoznala, mogu samo reći – hvala! - odgovorila je Sanja na lavinu početnih (pod) pitanja.

O tome nedostaje li joj Šibenik, materina spiza, kvartovski kafić, šibenska ludost, prostodušnost i grezost ili išta nešto, samo se nasmijala.

- Na to pitanje često zakolutam očima: ma nisam otišla u Irsku, već u Zadar! Nedostaje mi ćaćina spiza! I ne zezam se, kod Jurišića se ćaća latio kuhače, na maminu radost. Naravno da mi nedostaju i obitelj i prijatelji, ali u današnje vrijeme, sa čudima tehnologije, lakše se i kilometarska udaljenost prebrodi. A imam i rođake u Zadru, stalno zovu treba li mi što. Ludost i grezost? Ma to Šibenčani nose u sebi i na Mars! Često znam objašnjavati ljudima taj šibenski karakter. Veliki Arsen Dedić je to najslikovitije secirao u jednoj rečenici – "je da jesu mrvu grezi, al' su dobre ćudi“. I to je to, na kraju svake balade najbitnije je da si dobar čovjek.

Priča o radnicama Revije

. Koji ti je bio prvi radni zadatak? Jesi li, unatoč iskustvu i navici, imala tremu?, zanima nas...
- Prvi radni zadatak odveo me u Šibenik! Naime, posao na Novoj TV mi je i proširio, da tako kažem, područje djelovanja. Tako da su moji tereni – Šibensko-kninska, Zadarska i pola Ličko-senjske županije. I kad me dnevna urednica prvoga radnoga dana pitala koju temu nudim, bilo mi je logično, s obzirom da sam počela raditi na Praznik rada, da ponudim priču bivših Revijinih radnica. U Šibeniku je to, manje-više, poznata priča, no ostatak Hrvatske ne zna da i Šibenik, nažalost, ima svoju "Kamensko priču“. Sramotno, te radnice svoje plaće čekaju 18 godina. Jedan je to od najduljih stečaja u Hrvatskoj, ročišta za prodaju se iz godine u godinu gomilaju, ne nazire se kraj.

Nakon što je prilog emitiran u Dnevniku Nove TV, zvale su me radnice, zahvaljivale mi. A kad se na taj način priča zaokruži, onda znaš da si dobro napravio posao. I imala sam tremu, naravno, upitnik nad glavom – hoće li se urednicima svidjeti finalni proizvod. I oni mene, i ja njih, još moram upoznati. A u ovom poslu je najbitnije da ta relacija urednik-novinar funkcionira. Dalje se priča sama od sebe slaže - prisjetila se moja sugovornica koja, zanimljivo, voli javljanja uživo za razliku od mnogih televizijskih kolega koje već na spomen takvih javljanja hvata nesvjestica.

- A valjda volim taj adrenalin uoči uključenja! To "zbrajanje“ u glavi imaš li sve potrebne informacije, posljednji potez ružem i zakopčavanje dugmeta na sakou prije nego što te kolega iz studija pita što imaš za reći-tumači Sanja i odmah priznaje:

- Lagala bih kad bih rekla da nemam tremu, ali kad prestanem imati tu pozitivnu tremu, nogometnim rječnikom rečeno, okačit ću kopačke o'klin. Nevjerojatan mi je gušt prenijeti gledateljima situaciju s terena, opisati im što si vidio i doznao, slikom im, uz pomoć kolege snimatelja, pokazati to o čemu im pričaš. Prvo javljanje ikad sam mislila da ću jedva preživjeti, a sad bi ih odradila 10 dnevno bez problema!
 

 

Studio ili teren? I zašto, pitamo...
- Teren! Ima studio svojih čari, ali teško da može pobijediti terenske nepredvidivosti. Na terenu se situacija može promijeniti iz minute u minutu. A to je ono što mom karakteru više odgovara.
Duša joj se, dodaje, puni u Zagori i na otocima, a sluti da će joj se ta ljubav prema mjestu sad dogoditi i s Likom.
- Ne volim uštogljene terene, volim reportaže. Volim kad od sugovornika nešto i naučim, a područja koja sam nabrojala kriju ta zrnca životne mudrosti. I svakom takvom budućem terenu se, baš onako iskreno, radujem - ozarila se moja sugovornica, Svaki teren je, veli, priča za sebe, i ako si kreativan, od svega se, smatra, može izvući – ono nešto.

- Televizijski posao je timski rad, gledateljima priču prenosiš slikom, i televizijski novinar bez snimatelja zapravo ne može ništa. Mislim da sam s dvojicom kolega snimatelja iz Zadra na prvu kliknula i to me jako veseli.

'Ko je sritan, ni u zahodu nije gladan'

Kako izdržavaš radni ritam – gdje se puniš energijom?
- Ma, ne mogu reći da se od posla umorim! Često zbog posla završim i negdje gdje ne bih nikad da ne radim to što radim, pa nekad budem i turist. Volim šetnju uz more, još upoznajem Zadar. Volim dobru knjigu, ponovno prelistavam Orwella zadnjih mjeseci, volim čašu dobroga vina, volim društvo... - nabrojila je Sanja.

Nakon preseljenja u Zadar, u svoju je "kolekciju" već pridodala i poneku anegdotu sa snimanja, s obzirom na karizmu da se uvijek nađe na pravom mjestu u pravo vrijeme. Ili - nevrijeme!

- Moja pokojna baka je često znala govoriti "ćerce, 'ko je sritan, ni u zahodu nije gladan“. Naravno, figurativno rečeno. Meni su takve situacije već toliko normalne postale da sam na njih i naviknula. Ali evo jedne svježe... Pratila sam nedavno "Wings for Life“ utrku u Zadru. Na startu je bilo 9.000 trkača, neviđena gužva na rivi. I prije same utrke uzela sam nekoliko izjava od sudionika, zašto trče i što očekuju od utrke? I nekoliko sati poslije, kad sam čula ime pobjednika, govorim snimatelju: eeej, pa mi imamo tog čovjeka i prije utrke! Dakle, među tom masom ljudi moj novinarski njuh ili kako vi kažete, karizma, privela je pred mikrofon pobjednika i prije sam utrke! Kad bolje promislim, nevjerojatno...

SAMO POZITIVA Osmijeh otvara sva vrata

Osmijeh, velik, iskren i zarazan, nema svatko. To zapravo na svim našim ekranima redom ima malo tko. Koliko osmijeh "otvara vrata" u nekim situacijama, utječe li na pristup sugovorniku?
- Baš vam hvala! Često nisam svjesna tog svog osmijeha i blagodati koje on nosi, ali onda i od sugovornika dobijem kompliment da zračim pozitivom i da eto, primjerice u anketi koju je ponekad i najteže napraviti, nisu htjeli dati izjavu, ali kad se nasmijem – pristanu. Naravno, smijemo se ovisno o situaciji, ali uistinu mislim da nas osmijeh, i pozitivne misli mogu izvući i iz onih ružnih životnih situacija.


--- lead
Ludost i grezost? Ma to Šibenčani nose u sebi i na Mars! Često znam objašnjavati taj šibenski karakter. Veliki Arsen je to secirao u rečenici – 'je da jesu mrvu grezi, al' su dobre ćudi'. I to je to, na kraju svake balade najbitnije je da si dobar čovjek

22. studeni 2024 03:13