Ako si iz Šibenika i imaš diplomu Šumarskog fakulteta, pa još kažeš kako je alepski bor - koji velik dio javnosti percipira kao štetnika i prijetnju požarom - "heroj, a ne zločinac", možda nećeš završiti na istoimenoj, popularnoj Facebook grupi, ali hoćeš u nekoj priči radnog naslova "Vjerovali ili ne"!
Upravo je to slučaj s Vicom Krnčevićem, diplomiranim inženjerom šumarstva, koji se nakon studija u Zagrebu vratio u rodni grad, gdje je radeći pet godina razne poslove prošle godine u listopadu konačno našao posao u struci – u Hrvatskim šumama, a nedavno je pozornost javnosti privukao predavanjem o alepskom boru, održanom povodom Svjetskog dana zaštite šuma, uvjeren kako je za animozitet prema tom stablu krivo – neznanje.
– U Šibeniku je sve što volim: priroda, more… Meni je ovdje savršeno – iskreno će Vice, svjestan kako je njegova odluka da upiše i završi šumarstvo kod mnogih izazivala čuđenje. Pa i danas, mnogi tako reagiraju kada čuju čime se bavi: "Šumar?! To je ludo, pa kod nas nema šuma!".
I zaista, Dalmatinac na Šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu rijetka je pojava. Na prste jedne ruke može ih se izbrojiti u generaciji, a i Vice se, ruku na srce, na taj fakultet upisao slučajno. I ostao – namjerno!
– Uvijek me je zanimalo puno stvari. Želio sam upisati režiju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Bio sam sto posto siguran da ću upasti, ali na sugestiju obitelji da ipak još nešto upišem za svaki slučaj, odlučio sam se za šumarstvo. Odabrao sam to, jer sam jednom bio na njihovom štandu i jako mi se svidio. Zapravo, oduvijek sam bio "outdoor" tip, volim prirodu i boravak na otvorenom, osobito more, jer sam s didom od malena išao brodom. Vrtjela mi se oceanografija po glavi, ali je studij u Splitu, a želio sam biti s prijateljima koji su, uglavnom, otišli u Zagreb. I onda se dogodilo da nisam prošao na akademiji. Mislio sam, godinu dana bit ću na šumarstvu da ne izgubim studentska prava, a dogodine ću opet na akademiju. Ali mi se toliko svidjelo da sam odustao od režije.
I nije požalio. Ni u jednom trenutku, premda je prva godina bila "paprena", s puno matematike, kemije i biologije, za čim ni u gimnaziji nije ludovao.
– Na faksu smo imali dosta vježbi i išli na teren, obilazili šume. Šume su savršen eko-sustav, a Hrvatska se može pohvaliti s čak 47 posto površina pod šumama. I to su prirodne, a ne uzgojene šume kakve su u mnogim zapadnoeuropskim zemljama. Možemo se pohvaliti i s nekoliko prašuma koje rastu gotovo bez ikakva utjecaja čovjeka. U njima znanstvenici uče i istražuju prirodne procese, kako bi ih mogli dalje primjenjivati.
Hrvatski šumari, drži Vice, njeguju prirodnu školu šumarenja. Drugim riječima, gospodari se na održiv način i nikada se ne sječe više drveća u odnosu na prirast, i to je tradicija već 250 godina. No, utjecaj čovjeka, razvoj poljoprivrede, stočarstva, industrije i brodogradnje koji su drvo trebali kao gorivo i građevni materijal, kao i veliki požari, pogotovo u Dalmaciji, kroz stoljeća su degradirali šume. Vremenom su tako, kaže, nestale i autohtone šume hrasta crnike na ovim prostorima.
Zanimljivo je da svoje ime alepski bor duguje gradu Alepu iz Sirije, premda tu prirodno ne raste, već u zapadnom Mediteranu. Naime, u botanici je opisan na temelju biljaka uzgojenih iz sjemena podrijetlom iz Alepa. No, nisu to jedine zabune i predrasude koje prema tom boru imaju mnogi, osobito nakon učestalih i velikih ljetnih požara. Činjenica je, reći će Vice, da je zbog velikog udjela smole, bor zapaljiv, no u prirodi sve ima svoje mjesto. Tako i alepski bor, koji šibenskim krajolikom dominira posljednjih 150 godina.
– Jedina šuma alepskog bora koja je postojala na našem području prije 150 godina bila je ona na otoku Krapnju. Onda je počelo pošumljavanje golog krša, a jedno od prvih područja bio je Kanal svetog Ante. Osim što stvara kisik i posebnu mikroklimu, ima svoju krajobraznu i turističku vrijednost, zamislite hotele i kampove na Obonjanu, Raduči bez alepskog bora. A najveća korist te šume je sprječavanje erozije tla. Na opožarenim površinama tlo je mrtvo, toplina uništi sve mikroorganizme i nutrijente, izloženo je suncu, vjetru... Nakon nekog vremena tu može rasti jedino trava, kasnije dolazi grmlje, pa tek onda drveće. Alepski bor pionirska je vrsta i prvi dolazi na neko područje te priprema tlo za druga drveća – naglašava Krnčević.
A upravo uz pomoć alepskog bora, šumari u Šibensko-kninskoj županiji, kaže Krnčević, pokušavaju obnoviti šumu hrasta crnike na skradinskom području.
– Šuma hrasta crnike odlikuje se velikom biološkom raznolikošću. Sada na skradinskom području u šumi alepskog bora rastu mlada stabalca hrasta crnike. Dijelom su sama niknula, a dio ponika sade i šumari. Pratimo njihov rast i kasnije ćemo, da bi dobili potrebnu svjetlost za daljnji rast, oko njih rušiti stabla alepskog bora. Zapravo, kada bi se dogodila kakva kataklizma i ne bi bilo čovjeka i njegova utjecaja, šume hrasta crnike same bi se obnovile i vratile na ova područja. Ali to bi bio višestoljetni proces, a na skradinskom području mi šumari potpomažemo i ubrzavamo taj proces – zaključio je Vice Krnčević.
POSEBAN SVEMIR
Ili si lud za otocima ili od njih poludiš!
Prije nego što se lani zaposlio u Hrvatskim šumama, Vice Krnčević se bavio raznim poslovima. Nakon studija u sklopu programa "Eurodyssee", u koji je uključena Šibensko-kninska županija, boravio je pola godine na Azorima. Vodio je turističke ture po moru i istodobno imao zadaću pratiti i bilježiti ponašanje dupina i kitova oko tog portugalskog otočja. Neko je vrijeme radio kao čuvar prirode u NP "Mljet", i oduševljavao se šumama alepskog bora koji tu raste kao autohtona vrsta. Stručno osposobljavanje završio je u murterskoj eko-udruzi "Argonauta".
– Obožavam otoke. Kažu – ili si lud za otocima ili od otoka poludiš! Meni su otoci poseban svemir. Na otoku si u posebnom odnosu s prirodom. Od nje i suradnje s ljudima preživljavaš – reći će Vice i dodaje kako je jedan od "milijun poslića" kojim se bavio bilo i snimanje svjetske hit serije "Game of Thrones" u Šibeniku gdje je radio kao "kičma-trans".
IZVJEŠTAJ IZ 1805.
Kukavna šumica šibenska
O devastaciji i nestanku šuma u Dalmaciji, u vrijeme francuske vlasti, govori i izvještaj generalnog providura iz 1805. godine poslan Napoleonu, u kojem se među ostalim navodi: "U okolici Šibenika spašeno je nešto kukavne šumice, ali ni tu se ne štedi. Oko Skradina je još gore…".
Intenzivnije pošumljavanje Dalmacije događa se krajem 19. i početkom 20. stoljeća u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, prije svega alepskim borom koji se tada uzgajao u rasadnicima duž Jadrana.