- Za mene putovanja znače slobodu. Osjećam se slobodno kada putujem nagrađen novim iskustvom, pričama, doživljajima i životnim lekcijama, jer ako me nešto naučilo o životu osim moje nesreće, to su putovanja! Maroko mi je promijenio život tako da sam shvatio da ne želim tu stati, da me kolica ni u čemu ne bi trebala i neće sputavati te da uvijek težim nečemu novome, luđem i zahtjevnijem. Shvatio sam da život nakon nesreće i dalje može biti super, lijep i zabavan. Da trebam cijeniti život koji imam jer uvijek postoji netko kome je, nažalost, gore nego meni.
Ovim je riječima 32-godišnji Slaven Škrobot dovršio priču zahvaljujući kojoj je pobijedio u nagradnom natječaju Putoholičara i osvojio putovanje u daleku Australiju. Ovaj hrabri Zagrepčanin mnoge životne bitke odavno je pobijedio i ostavio ih iza sebe. Nekad uspješni odbojkaš preko noći je završio u kolicama, a jedan skok u more doslovno mu je promijenio svakodnevicu. Trebao je to biti ljetni dan kao i svaki drugi. Omiljeni mol na otoku Krku, prijatelji, sunce, zezancija. No sve se dogodilo u sekundi, kao u nekom filmu. Trenutak prije nego što će skočiti na glavu u more, izronio mu je prijatelj pa je Slaven iz straha da ga ne ozlijedi maknuo ruke i punom težinom udario vratom o njegovo bedro.
Oduzet od vrata naniže
Nagnječena mu je leđna moždina i puknuo mu je peti vratni kralježak. Ostao je oduzet od vrata naniže. Imao je tada samo 23 godine. Bezbrižni mladić sa zagrebačkog Jaruna tek je zakoračio prema budućnosti. Pun snova u koje ni nakon nesreće nikad nije prestao vjerovati.
- Prvih mjesec dana nakon operacije bio sam toliko pod lijekovima da nisam bio svjestan čak ni da sam u bolnici nego sam samo imao snove dok sam spavao i halucinacije dok sam bio budan tako da sam "doživio" svašta, od lova medvjeda na Antarktici do letenja iznad Havaja.
Tek nakon što su me skinuli s lijekova postao sam svjestan o čemu je riječ. Prva stvar koja mi je prošla kroz glavu bila je da ne želim ovako živjeti i da me odmah mogu ubiti, no ta je misao trajala svega nekoliko minuta. Najgori su trenuci bili kada sam ugledao atrofiranu nogu i kada sam zbog infekcija završio na dva mjeseca u zaraznoj bolnici u izolaciji. Pretvorilo se to u godinu dana pa mi je bilo nezamislivo vratiti se u drugi svijet jer sam se naviknuo da je bolnica moj dom - priča nam Slaven.
Oporavak tekao sporo
Njegov je oporavak tekao vrlo sporo. Nakon svakog napretka uslijedila bi dva pada, s čime mu se bilo teško nositi pa je neprestano morao pronalaziti novu snagu. U tim su mu trenucima najveća potpora bili roditelji Slavica i Milan te sestra Martina, koji su iznajmili stan blizu bolnice kako bi mogli biti uz njega.
– Roditelji nas nikad nisu ograničavali i uvijek smo imali slobodu u svemu što smo radili. Za obitelj mi često znaju kazati da smo zanimljiviji od Kardashiana i da bismo trebali imati svoju emisiju - smije se i nastavlja:
- Nažalost, bilo je u bolnici i dečkiju koji su bili posve sami u svemu tome. Prijatelje u početku nisam mogao vidjeti, jer mi je bilo teško da me gledaju u takvom stanju, no oni se nisu dali i dolazili su na silu - kaže Slaven, koji čak ni tada nije izgubio vedar duh. Neki puno hrabriji bi odustali, ali ne i on. Iako se prije kobnog pada u more bavio sportom, nakon srednje elektrotehničke škole upisao je Ekonomski fakultet koji se nada jednom uspješno završiti i nastaviti obiteljski biznis za razvijanje kompjuterskih softvera.
- Uvijek sam bio svestran i svašta me zanimalo, no s obzirom na moju situaciju to je sada ograničeno. Prije nesreće sam bio jako aktivan te sam volio svašta raditi. Skijati, voziti bicikl, roniti s bocama, podvodni ribolov... Trenirao sam razne sportove, a najviše sam volio odbojku, nogomet i tenis. Često se znam pitati gdje bih sada bio i kako bih igrao da nisam nastradao. No, kada vam se život preokrene u jednoj sekundi i dođete u situaciju da sami ne možete uzeti čašu soka, onda je vrlo teško naći nešto što će vas ispunjavati. Ja sam svoj mir pronašao u glazbi, koncertima i putovanjima.
Djevojku upoznao ispred fast fooda
Upravo su putovanja ono što ga najviše ispunjava. Baš kao i njegovu 27-godišnju djevojku Gabrijelu Škoro, tehnologinju u Plivi, koju je upoznao prošlog ljeta na Krku ispred fast fooda.
– Čekao sam za pultom i već naručio, ona se progurala i zatražila dva cheesburgera i pivu. Pitao sam je hoće li to sve sama pojesti. Nasmijala se i prvo mislila da sam Slavonac.
Bio je to početak jedne lijepe priče koja se nakon Krka prebacila i u druge gradove gdje su zajedno išli, pa čak i kontinente. Slaven je nakon nesreće putovao uglavnom Europom i svaki bi put doživio neko novo iskustvo.
- U Madridu i Berlinu mi je bilo super jer je sve prilagođeno i išao sam svugdje bez pomoći. Vozio sam se u putničkom busu jer su svi prilagođeni za osobe s invaliditetom i bio je super osjećaj iskusiti nešto što dugo nisam. Svjetsko prvenstvo u Rusiji poseban je doživljaj, mogao bih o tome pričati danima.
Ipak, stalno mu je nedostajalo nešto još egzotičnije, toplije, luđe... Taj neki novi komadić sreće. Okrio ga je ovog ljeta u Maroku. - Istraživao sam i istraživao danima. Kako s kolicima po pustinji? Gdje spavati? Kako otići u zahod? Hoće li mi madraci biti pretvrdi i da li ću nažuljati svoju osjetljivu kožu? Kako ću sjediti tako dugo u avionu? Kako strpati sve stvari u jedan kofer, a imam ih, vjerujte mi, zbog situacije duplo više nego ostali ljudi. Bezbroj pitanja, a nigdje odgovora.
Totalno drukčiji svijet
No kad je stupio prvi put na afričko tlo, sve nedoumice nestale su u trenu i Slaven se samo prepustio putovanju za koje kaže da mu je promijenilo život.
– Totalno drukčiji svijet, kultura i ljudi. Neću nikad zaboraviti trenutak kad smo usred pustinje posjetili jednu nomadsku obitelj i igrali se s djecom. Oni vjerojatno nikad nisu vidjeli nekoga u kolicima pa mi je prišla djevojčica i htjela mi dati pet. Kada smo oboje digli ruke, primijetila je da joj ja ne dajem pet na isti način kao ona meni jer su mi prsti skvrčeni. Zastala je, malo razmislila i onda stavila prste na isti način kao ja te smo si dali "šape", uz njezinu gestikulaciju ustima u stilu lava, s nostalgijom se prisjetio Slaven. Putovanjima u njegovu životu ne nazire se kraj, pa tako krajem siječnja s Gabrijelom putuje opet u Afriku. Ovaj će put posjetiti Tanzaniju, a u 2019. putuju još u Indiju i Australiju. Na spisak njihovih želja upisali su još i Iran, Egipat, Island, Kaliforniju, Vijetnam, Kamboždu, Peru, Boliviju, Namibiju.
– Za putovanje sam uvijek, bilo kad. Često zamišljam da živim negdje gdje je toplo, da stalno mogu biti vani i u kratkoj majici na suncu. Zimu sam prije volio, ali sada mi je važno samo da je toplo i ja sam sretan. Osim motora za kolica koji je dosta skup, i skoka s padobrana, velika mi je želja imati posao koji bih mogao raditi na daljinu. I da proputujem cijeli svijet. Upoznam različite kulture, običaje i ljude. Planiram pisati o svojim putovanjima i pomoći drugima savjetima i iskustvom, pogotovo onima u situaciji sličnoj mojoj.'
Nadu da jednom stane na noge Slaven nikad nije izgubio. U njemu još uvijek tinja osjećaj koji mu govori da će opet hodati.
– Isto sam tako realan i pomiren s time da je moj život sada ovakav te da bi takav mogao ostati do kraja. No, s obzirom na današnju medicinu i što se sve u svijetu radi, vjerujem da će za 5-10 godina biti nešto što će nama, osobama sa spinalnom ozljedom, uvelike olakšati život'.
Dok se to ne dogodi ovaj mladić lavljeg srca priželjkuje samo što više zdravlja, sunca i naravno - putovanja!