11 godina boli i tuge: Učinjeno je tog 30. kolovoza 2007. puno propusta, vjerojatno zato što vatru na surom kornatskom otočju nitko nije doživljavao kao ozbiljnu prijetnju

Dragi moji kolege, slava vam i zavidim vam što ja nisam s vama smrtno nastradao, odnosno, kad me već nije spržilo do neprepoznatljivosti kao vas, da sam barem umro od dehidracije čekajući pomoć koja nikako nije dolazila. Nastradao sam spašavajući državnu imovinu, a vlast, umjesto da to poštuje, izruguje se mojom žrtvom i ozljedama, i to raznim nepotrebnim i neupotrebljivim podnescima. Zato pozivam tu istu vlast da mi objasni zašto mi to radi i da prestane s tim. Ako ne želi objasniti zašto, molio bih ih da se prestanu izrugivati mojim fizičkim ozljedama te naruženosti i strahu koji sam zadobio stradavajući.

Tim teškim riječima, samo tri dana uoči 11. obljetnice tragičnog stradavanja 12 vatrogasaca, poginulih prilikom, kako se vjerovalo, rutinske intervencije gašenja požara na otoku Kornatu, svojim se mrtvim kolegama i prijateljima na mjestu tragedije poklonio i obratio Frane Lučić, jedini preživjeli u kornatskoj kalvariji.

Franine bitke

Frane je iz toga, za mnoge misterioznog i nerazjašnjenog, požara koji je odnio 12 šibenskih, vodičkih i tišnjanskih vatrogasaca (Hrvoja Strikomana, Marka Stančića, Karla Ševerdiju, Ivana Marinovića, Josipa Lučića, Marinka Kneževića, Dina Klarića, Tomislava Crvelina, Ivicu Crvelina, Antu Juričeva Mikulina, Antu Crvelina, Gabrijela Skočića), izišao s teškim ozljedama i trajnim invaliditetom.

Suđeno mu je živjeti dalje s limitima koje mu je donijela nesreća i bolnim sjećanjem na 30. kolovoza 2007., koje će ga doživotno pratiti kao teška sjena koju je prisiljen podnositi. Koliko mora patiti čovjek koji žali nad svojim preminulim prijateljima što ga vatra nije spržila, što i sam nije otišao s njima?! Ako se nije pravodobno i primjereno pomoglo mrtvima, zašto izostaje pomoć jedinom živom iz kornatske tragedije, najveće u hrvatskom vatrogastvu ikada? Kako je moguće da ni nakon 11 godina od te strašne nesreće Frane Lučić, za razliku od obitelji stradalih vatrogasaca, nije dobio ni kune odštete od države, što bi mu olakšalo život i pružilo kakvu-takvu satisfakciju? Frane svoje bitke, nažalost, i dalje vodi...

Franino pismo obilježit će, bez sumnje, 11. godišnjicu kornatske tragedije. Kao porazno saznanje o tome kako sustav kod nas funkcionira i što ovo društvo zapravo jest. Odlazak Frane Lučića na mjesto stradavanja, sa svojim odvjetnikom Šimom Savićem, u prvi privatni posjet Kornatu od dana kobne nesreće, svojevrsna je mjera pritiska na vlast cijepljenu od empatije i humanosti, ali i duboko potresan uvod u ovogodišnji 30. kolovoza.

Miris benzina

Prije 11 godina, 30. kolovoza 2007., nešto prije podne, stigla je dojava o požaru na Kornatu, u uvali Vrulje. Vatrogasce je u Vojarni bribirskih knezova u Šibeniku čekao helikopter koji ih je trebao prebaciti na požarište. Intervencija na Kornatima mnogima se činila poput izleta, jer, zaboga, što osim kamena tamo može izgorjeti?!

Protivno pravilima vatrogastva, među okupljenima je bio i maloljetnik (Marko Stančić, DVD Tisno), pa čak i otac i sin (Ivica i Ante Crvelin), bilo je vatrogasaca koji nikad nisu prošli obuku za helikopterski desant... Učinjeno je tog dana puno propusta, vjerojatno baš zato što vatru na surom kornatskom otočju nitko nije doživljavao kao ozbiljnu prijetnju.

No, toga dana kao da je sve pošlo krivo. Helikopter je imao problema pri spuštanju, iskrcao ih je tek iz trećeg pokušaja, udario je o stijenu, osjetio se miris benzina... o čemu je i na sudu govorio jedini svjedok događaja, Frane Lučić. Kruška s vodom bila im je predaleko, krenuli su uz klanac prema kruški, teško se krećući po oštrom kamenjaru. Odjednom, zapljusnula ih je strahovita vrućina, čuo se huk vatre koja je sve pred sobom, pa i nesretne vatrogasce, nesmiljeno pržila. Na njima se topila oprema, kombinezoni, cipele... Satima su čekali pomoć previjajući se od bolova, u panici su nemoćno jaukali i zapomagali.

Prvi im je u pomoć stigao helikopter HGSS-a i odvezao trojicu stradalih. Franu je odvezao drugi helikopter, a u Zadar je stigao oko 20 sati, gdje je učas stigla Hitna, do koje je došao oslanjajući se na medicinsko osoblje.

Satima je trajalo izvlačenje stradalih s Kornata. Zašto? Bi li im bilo pomoći da su brže evakuirani, medicinski zbrinuti i opservirani? Šest vatrogasaca podleglo je ozljedama još na Kornatu, a preostalih šest je odlazilo jedan za drugim, iz dana u dan... Preživio je samo Frane. S dubokim fizičkim i psihičkim ranama.

Trinaesta žrtva

Dražen Slavica, županijski vatrogasni zapovjednik, bio je jedini optužen za kornatsku tragediju, jedini potencijalni krivac za smrt 12 svojih kolega na kornatskom požarištu koje je izmaklo kontroli i postalo najmisterioznija i najveća tragedija hrvatskog vatrogastva. Državno odvjetništvo Slavicu je teretilo za brojne propuste u organiziranju intervencije, za upućivanje maloljetnika na požarište, kašnjenje u pružanju pomoći stradalima, itd.

Potkraj travnja ove godine u ponovljenom postupku nepravomoćno je oslobođen svake krivnje. Tada je, koliko s olakšanjem, toliko i s gorčinom, izjavio:

"Ovo je za mene treća oslobađajuća presuda, i ja već 11 godina stojim na mjestu s mojim poginulim kolegama s Kornata, a proglašen sam državnim neprijateljem broj 1. Teško mi je, to su bili moji prijatelji, kumovi, poznanici. Istraga je od samog početka išla samo u smjeru proglašenja mene kao jedinog krivca..."

Za izazivanje požara nehajno odbačenim opuškom cigarete u suhu travu, u uvali Vrulje, bio je optužen sezonski radnik NP-a Kornati Paško Petrina, kojeg se teretilo za ugrožavanje ljudi i imovine. No, oslobođen je optužbe još 2012.

Nakon tragedije ostavku je podnio tadašnji zapovjednik Hrvatske vatrogasne zajednice Mladen Jurin, a tajnik DVD-a Vodice, inače osnivač i začetnik vodičkog vatrogastva, Gordan Gorki Alfirev se ubio. Nije mogao nositi na svojoj duši teret smrti četvorice vodičkih vatrogasaca za čije se stradavanje osjećao odgovornim, kao onaj koji ih je mobilizirao i poticao na angažman u DVD-u. Tako je naoko bezazleni kolovoski požar ljeta 2007., nošen snažnim jugom i nekim ezoteričnim silama, odnio i svoju trinaestu žrtvu...

Bomba, kerozin...

Što je uzrok tragedije, kako je došlo do nje i kako je moguće da je požar na kornatskom kamenjaru doveo do tako stravičnog stradavanja vatrogasaca? Na ta pitanja za obitelji stradalih, ali i dobar dio javnosti, do danas nema pravih odgovora. Službeno, uzrok je tzv. eruptivni požar ili izgaranje nehomogene plinske smjese. Neslužbeno, sve prije negoli to...

Frane Lučić vjeruje u teoriju umirovljenog časnika HV-a Nediljka Pušića koji je privatno istraživao kornatsku tragediju i došao do saznanja da bi samo detonacija odbačenih NATO bombi CBU-87, zaostalih nakon bombardiranja Srbije u "kosovskom ratu", ispuštenih i kod Kornata, mogla izazvati tako razorne i smrtonosne ozljede kod vatrogasaca. U prilog tome, u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju 2009., naveo je i satelitsku snimku napravljenu na dan tragedije, koja prikazuje iznad Kornata golemi pyrocumulus, baš kakav je zabilježen na slikama eksplozije CBU-87 u Afganistanu. A i ozljede vojnika u Afganistanu nevjerojatno su nalik onima sprženih vatrogasaca na Kornatu.

Obitelji, a prije svih Igor Marinović, otac poginulog šibenskog vatrogasca Ivana, godinama predan istraživanju kornatske tragedije, smatra da se tragedija dogodila zbog curenja kerozina iz helikoptera 202 čiji je rezervoar bi probušen i koji je izgubio 400-500 litara goriva, zbog čega je bio vraćen u bazu. Sve to stoji, tvrdi Marinović, u knjižici helikoptera 202.
A kad "istina" ima čak tri lica, neuvjerljiva je i nikoga ne umiruje. Obitelji stradalih najmanje...

Ajkina bol

Ajka Crvelin je toga 30. kolovoza 2007. na Kornatu izgubila čak dvoje svojih najbližih i najmilijih - supruga i sina. Za nju doživotno neće biti ni mira ni spokoja.

– Nikad, nikad nećemo odustati od traganja za istinom, koje, nažalost, ni nakon 11 godina nema. Nešto smo saznali kroz ove godine, ali što nam to valja - žali se Ajka, koja se i sama od sve tuge i žalosti razboljela.

– Teško nam je svima, znam, ali meni je najteže. Ja sam izgubila i sina i muža. Teško se nositi s tom boli, ona vas prati kao sjena svih 365 dana u godini, i tako dugih 11 godina neprestano.

Nitko od obitelji poginulih ne prihvaća službenu verziju uzroka požara i, kako nas uvjerava Ajka Crvelin, neće stati u namjeri da otkriju istinu. U tome je najangažiraniji Igor Marinović koji još ne posustaje.

– On to vodi za sve nas i idemo dalje u svojoj borbi za pravdu. Sud je nije donio. Dva puta je suđeno Draženu Slavici i dva puta je oslobođen. Naravno, on nije kriv za požar na Kornatu, ali ga osuđujem što nije poslušao moga muža koji mu je rekao "ne šalji mi i sina", jer nikad dvoje iz obitelji ne bi smjelo ići na intervenciju. Ali Slavica ga nije poslušao, još se naljutio što moj muž uvijek ima nešto za reći. I tako sam izgubila oba... Imao je Slavica dosta propusta. A mi samo hoćemo istinu i da se pravda zadovolji, ma kakva bila da bila. Znamo da ih time nećemo vratiti, ali želimo znati što im se tamo dogodilo, želimo istinu, pa makar mi do nje i ne došli, nego naši unuci, samo neka se sazna. Znate - govori nam Ajka - kad čovjek boluje, uvijek se nadate da će biti bolje. A ovdje, preko noći, netko vam uzme vaše najmilije u punoj snazi i zdravlju i ostavi vas bez ikakve nade. To je strašno, neizrecivo teško, a pogotovo kad dođu ovi dani u kolovozu...

Ajka na Kornate više ne odlazi u prigodi godišnjice tragedije.
- Srce vuče, ali strah da se nešto i meni tamo ne dogodi, pa da stvorim probleme drugima, odvraća me. Ali na mimohod ću ići svakako - poručuje.

Slavičina sudbina

Za Dražena Slavicu istina je jasna i utvrđena:
– Nije to kompliciran slučaj, samo ga mi mistificiramo. A onaj tko bi trebao sjesti za stol i položiti karte, sve što je sporno riješiti, to ne želi, jer svima u ovoj državi takvo stanje odgovara - kaže Slavica. Vratio se na posao, i dalje je u sustavu, samo svi se prave da ga nema. Čeka pravomoćnost presude na koju se, očekivano, DORH žalio. U međuvremenu uredno dolazi na posao, a posla nema. Nikakve radne zadatke mu nitko ne daje.

- Nije do mene, nego do mojih nadređenih - veli rezignirano. A nije da nije pokušao s njima razgovarati više puta. No, uzalud. Mobing, reći će, traje.

- Komunikacija postoji, ali rješenja nema, a nema ni razloga da situacija bude takva - zaključuje, napominjući kako će se to rješavati na nekom drugom mjestu...

Iako je svojedobno imao ponude da dođe raditi u Zagreb, nije razmišljao o tome da promijeni sredinu, ni radnu, ni životnu. Kamo će, veli, u pedesetim godinama, desetak godina prije mirovine. A i tko to u Hrvatskoj hoće zaposliti nekoga u dobi od 50 godina.

- Nema smisla da ja budem nečiji pijun i da netko preko mojih leđa skuplja političke poene. A da je neugodno, neugodno je dolaziti na posao i brojiti zjake. Samo, nisam ja za to kriv - tvrdi Slavica.

Vilimova priča

Kornatska tragedija neumoljivo nastavlja uzimati i dalje danak u životima onih koji su iza nje ostali. Frane Lučić radije bi da je sa svojim mrtvim prijateljima otišao negoli da mu se država izruguje na žrtvi koju je braneći državnu imovinu na Kornatu dao. Nije samo duboko i neizlječivo ranjen, sustav ga nastavlja udarati i dalje poigravajući se s njegovim strpljenjem i ponosom.

Jedina mu je satisfakcija posao koji je dobio u HEP-u. To ga, kako veli njegov otac Vilim, ispunjava. Potpuno se tome posvetio. Živi u Splitu, samostalan je, a vikendom, eto ga kući u Tisno. Da je bar riješio pitanje odštete, nekako bi se smirio, nastavio bi živjeti pomiren sa sudbinom i nevoljom koja ga je snašla. Ali, uzimaju mu i dostojanstvo.

Lučićevi nisu imali sreće ni s odvjetnicima, nekako se uvijek namjere na krive, žali nam se Vilim. Zbog toga i ta bitka s državom toliko traje. Sad postupak opet ide od početka, i čovjek htio ne htio ima dojam da sustav tuđom nesrećom manipulira s namjerom da svoj dug nikad ne plati. Sve to muči Vilima, istraumatiziranog tragedijom i posljedicama s kojima je iz nje izišao njegov sin. Nedavno je doživio težak moždani udar, i sve ga to sada silno zamara, kao da je sva snaga iz njega iscurila netragom...

- Jedino mi je zadovoljstvo što se Frane zaposlio, što je među ljudima. Jer strašno sam se bojao baš toga da se ne uvuče u kuću, da ga ne razori depresija. Ali on je drukčiji tip, on život gleda iz nekog svog posebnog kuta, kao malobrojni među nama, kako mu je rekao i njegov doktor. A sve drugo, što da vam kažem, život ide dalje, i koliko god se mi ne mirili s tim, nismo ni danas pametniji negoli smo bili jučer, niti o tragediji na Kornatu znademo puno više nego smo znali prije 11 godina. Zbog nečega i nekoga to je i danas velika tajna - misli Vilim Lučić, otac jedinog preživjelog vatrogasca iz kornatske tragedije, koji i na 11. godišnjicu nesreće, jednako kao i na prvu, mora tražiti način kako osigurati novac za lijekove sinu kojega je vatra trajno obilježila, samo ga nije progutala. Država, za razliku od Vilima, o tome i dalje ne misli...