Dječak koji ima 100 šavova ocu je govorio: "Tata, ja se nisam mogao spasiti, nisam se mogao obraniti"

Hvala Bogu, moj je Luka sad stabilno i bolje se osjeća. Rane su teške i ozbiljne, ali sreća u nesreći je što su liječnici vrhunski odradili posao – kaže nam Borislav Milak iz Vedrog Polja kod Knina, otac osmogodišnjeg Luke koji se od posljedica napada susjedova psa oporavlja na Odjelu maksilofacijalne kirurgije u splitskoj bolnici na Firulama.

– Ima više od 100 šavova, od kojih 30-ak na vratu i zatiljku, a ostali su na licu. Dobro je da su kosti ostale u komadu, a ni oko nije stradalo, ali posljedice će osjećati cijeli život – uznemireno će otac dok na bolničkom hodniku s nama dijeli priču koja je u predvečerje prošlog četvrtka započela telefonskim pozivom.

Susjedov je unuk, kaže, Lukin prijatelj u igri. Te ga je večeri preko ograde pozvao na igru. Borislav je bez razmišljanja pustio sina u kuću preko puta, ostavši u kuhinji s njegovom jednoipolgodišnjom sestrom Emom u naručju, dok je majka Nenada s petogodišnjom Lanom prošetala do obližnjeg dućana.

Što se točno dogodilo u sljedećim minutama, možda nikada, kaže, nećemo doznati, jer dijete ima svoju priču, a susjed svoju. No, da Lukin djed Jovan nije tada slučajno izišao u dvorište i u polutami osjetio da nešto nije u redu, priča možda i ne bi imala dvije strane.

– Čim je dida počeo vikati, pas se udaljio, a Luka je bio toliko priseban da je odmah ustao i počeo trčati prema svjetlu. Ja nemam razloga ne vjerovati svome djetetu, a on kaže da ga je susjed poslao iza kuće, da provjeri što je sa psom jer bio je pušten. Kako se vani već bilo gotovo smračilo, ne zna ni sam otkuda se pas stvorio, kaže tek da se bez glasa zaletio na njega, bacio ga na zemlju i stao gristi – prisjeća se naš sugovornik, zastajući između riječi jer, kako kaže, svaki put kada priču ponavlja – iznova proživljava taj trenutak.

– Ja sve ove noći ne spavam. Na što je on tada sličio... to je nešto najgore što sam ikada vidio. A veterinarski sam tehničar po struci pa sam prisustvovao čak i obdukcijama. No iz glave mi ne izlazi misao kako se on osjećao u tom trenutku, dok ga je taj pas grizao. Nakon toga samo mi je govorio: "Tata, ja se nisam mogao spasiti, nisam se mogao obraniti. Pokušao sam, ali nisam mogao."

– Njegove riječi me proganjaju – kaže naš sugovornik, dodavši kako ga je sin na putu do bolnice bodrio riječima: "Nemoj plakati, tata, sve će biti u redu. Sad mi je krivo što sam ga poslušao."

I sam, kaže, razumije da psi ponekada reagiraju nepredvidljivo te da se slične situacije teško mogu izbjeći, ali ne razumije, dodaje, kako odrasla osoba šalje tuđe dijete u noć da mu pronađe psa. I to, kako ističe, psa koji u zadnje vrijeme ima agresivne ispade, iako ga poznaju otkada je bio štene te je oduvijek bio pitom i prijateljski raspoložen. Nema tome davno da je, prisjeća se naš sugovornik, Reks, a tako je ime njemačkom ovčaru iz ove priče, nasrnuo i na malenog unuka svoga vlasnika, kroz ogradu mu odgrizavši vrh cipele, kada nitko od ukućana nije reagirao. No najviše ga od svega, priznaje, pogađa to što se susjed u svemu ponio neočekivano pa za Luku jedva da pita.

– Ja ne mogu shvatiti kako njega sada nije briga. Tek me je nakon dva dana, onako iz dvorišta, s 10 metara udaljenosti, u prolazu pitao kako je Luka. Da nije mogao doći do nas, pogledati me u oči, stisnuti mi ruku i kao čovjek čovjeku, susjed susjedu, reći: "Borislave, žao mi je što se to dogodilo." A ne da on sad ide okolo i govori da je pas bio vezan i da on Luku uopće nije slao kod njega. A moj je otac dobro vidio da pas nije bio vezan – razočarano kaže Borislav, najavljujući tužbu ne bi li, objašnjava, zbog kazne, ako ne drugačije, došao svijesti da snosi dio odgovornosti za ono što se dogodilo; da, kako kaže, osjeti dio krivnje.

– Ja ne znam kako bih zahvalio svim doktorima i sestrama na brizi za Luku, niti ravnatelju i učiteljima njegove škole što su pokrenuli akciju da nam financijski pomognu jer nismo u dobroj situaciji. Ali i svim ljudima koji iz cijele države zovu da nas podrže. Potpuni stranci govore mi da mole za moga Luku, a naš se susjed udaljava od nas. Ja tog čovjeka ne mrzim, niti ga osuđujem, ali to ne razumijem – govori nam Borislav, ističući kako su oduvijek bili u dobrim odnosima.

Pred Lukom je, nakon trosatne operacije, svjesni su Milakovi, dug oporavak. Nakon par dana tatina dežurstva, uz njegovu će bolničku postelju sjesti majka, pa će ga tako na putu oporavka naizmjence bodriti i podržavati. Iako sam još nije vidio razmjere svoje nesreće, po obrijanoj glavi i zavojima naslućuje njezin opseg pa tatu tek plašljivo pita: "Hoće li to biti jako puno?"

– Ja mu samo kažem: "Neće, sine, ima dobrih uvoznih krema koje će pomoći da sve to brže i bolje zacijeli." A tko zna što ga zapravo čeka i kakve će tek psihičke posljedice možda trpjeti. Ja znam da bih trebao biti sretan. I je, najvažnije je da je on živ! Ali Luka je sada trebao ići u školu, družiti se s prijateljima, a ne ležati u bolnici s glavom u zavojima i temperaturom od 38,5 – ističe zabrinuti otac, apelirajući na sve vlasnike pasa da ih drže pod nadzorom.