Emotivna ispovijest HGSS-ovaca koji su morali skupiti snagu i majci preminulih planinara priopćiti tužnu vijest: Skupa smo plakali, nismo se mogli zaustaviti, od ovoga je bila gora samo kornatska tragedija...<br /> <br /> <br /> <br />  

"Dico moja, ne bojte se i ne brinite se za mene, mene će čuvati naši susidi. To su dobri ljudi, a vi pozdravite oca i recite mu da ću i ja brzo biti s vama."

Tim dramatičnim riječima oprostila se u utorak, na splitskom groblju Lovrinac, Ljubinka Stamenov od svojih sinova Aleksandra Bugija i Milana Mikija Stamenova. Pokopu braće Stamenov, posljednjem činu "mosorske tragedije" koja se u subotu odvijala u blizini Planinarskog doma na Mosoru, prethodio je ništa manje dramatičan odlazak HGSS-ovaca kod gospođe Ljubinke i priopćavanje vijesti da su joj oba sina preminula.

Pola Splita po kiši i vjetru ispratilo dvojicu braće, 'rijeka' ljudi izrazila sućut ucviljenoj majci: 'Vaša srca kucala su u savršenoj simfoniji'

- Ništa teže u životu nisam doživio. Jedino s odlaskom kod gospođe Stamenov mogu usporediti kornatsku tragediju. Kada smo postali svjesni što se dogodilo Bugiju i Mikiju, trebalo je smoći snage i otići to reći njihovoj majci. Ta nezahvalna dužnost dopala je mene, Vinka Prizmića, našeg dr. Munivranu i jednog Bugijeva prijatelja. Otišli smo oko 22 sata u subotu. Vjerujte, trebalo je smoći ogromnu snagu da nešto tako učinimo - kazao nam je Srđan Vrsalović, pročelnik helikopterske komisije Hrvatske gorske službe spašavanja.

Sekunde kao vječnost

Kada su došli pred stan Ljubinke Stamenov, nekoliko minuta, dugih kao vječnost, nisu mogli ući u stan.

- Pozvonili smo i čekali. Vidjeli smo da gospođa Ljubinka ne otvara vrata, već gleda kroz špijunku da vidi tko zvoni u, za nju, neobično doba večeri. Kad nas je prepoznala, otvorila je vrata. Bila je jako zbunjena i nije znala zašto smo došli tako kasno. Kada smo ušli, rekli smo joj da sjedne i progovorili s njom nekoliko kurtoaznih riječi. Gledala nas je u nevjerici, isto kao da je sumnjala da se neko zlo dogodilo. Tada smo joj rekli da je Milanu pozlilo na Mosoru i da je preminuo, a ona nije vjerovala.

"Nije to istina, vi mi ne govorite istinu", govorila je.

Sada joj je trebalo reći i za Bugija. Nismo to htjeli odmah kazati, već smo pričekali neko vrijeme. Vjerujte, te minute, one su bile vječnost, to je nešto najstrašnije kada roditelju morate reći da mu je dijete umrlo ili poginulo. Ne daj Bože nikome tako nešto - kazuje Vrsalović.

Nakon nekog vremena Ljubinki su morali reći i za Aleksandra Bugija.

- Ne znam uopće kako smo to uspjeli izgovoriti. Kada smo joj rekli da je i Bugiju pozlilo i da je i on umro, nevjerica je bila još veća.

"Zar oba, pa kako oba? Vi ne govorite istinu", stalno je ponavljala, a nama su suze navirale same. Ne možeš ih kontrolirati i ne možeš prestati plakati. Ipak, zbog nje smo morali ostati koliko-toliko pribrani. Još smo malo posjedili nakon čega smo otišli svojim kućama. S gospođom Ljubinkom su ostali njezini susjedi, ljudi koji će brinuti o njoj, kao što su cijeli život njezini sinovi brinuli o svima u susjedstvu - kaže Vrsalović.

I nije ovo prvi put da HGSS-ovci moraju izvršiti ovako dramatične zadatke.

- Bilo je svega u ovih mojih 45 godina u HGSS-u. Svakakvih grubih situacija sam se nagledao i morao nastaviti živjeti poslije s njima u svojoj podsvijesti. Ali ovo. Ovo je nešto najgore. Svjesni ste toga da morate otići kod starice majke, koja je ostala bez svojih sinova s kojima je preživjela i proživjela cijeli svoj život i koji su joj bili "centar svijeta", kao što je i ona njima bila sve. Brinuli su o njoj i ništa im nije bilo teško za nju uraditi. Njena rodbina je daleko, gotovo je sama, i činjenica da ideš kod nekoga tko je gotovo sam na svijetu, ubija. Ali mi iz HGSS-a smo tu. Kada bude trebalo pomoći, bit ćemo na raspolaganju jer to je jedini način da se odužimo Bugiju i Mikiju koji su bili dio nas i naših života - kazuje Vrasalović.

Do sada su HGSS-ovci u vrijeme Dana mrtvih i godišnjica smrti obilazili 13 grobova, a sada će, nažalost, pridodati još jedan.

- Istina, sada moramo obilaziti grobove 15 naših ljudi, članova s kojima smo proveli veliki dio svoga života i rada. I nažalost, nećemo više imati svoga vodiča. Kada bismo obilazili grobove, uvijek bi nas vodio Bugi. On je znao gdje se nalazi svaki grob i gdje treba odnijeti cvijeće i lumine. A sada, sada to isto cvijeće moramo nositi njemu i Mikiju. Još uvijek ne možemo vjerovati što se braći dogodilo i trebat će proći puno vremena da to prihvatimo kao stvarnost - zaključuje Vrsalović.