Donosimo ispovijest strica jednog od ubijenih mladića u šperunskom masakru. Čovjeka čiji je brat na dan potresnog događaja demolirao kafić u Splitu. Člana obitelji koji je svjedočio odrastanju poginulog. Pomorca koji je oplovio svijet i objašnjava kakva je uloga države i institucija u ovom slučaju.
Moje ime je Renato Boban. I jedan, nažalost od ubijenih, moj je nećak. Radi se o Marinu Bobanu.
Trenutno sam na brodu, na sidrištu luke Santos. Zaposlen kao prvi časnik palube. Nažalost, što mi posebno teško pada, nisam u mogućnosti biti na pogrebu. "Lako njemu on je pomorac", rekli bi pojedinci.
Pošto smatram sebe prilično iskusnom osobom, kad se ovakvo nešto dogodi onda prvo postavim pitanje sebi jesmo li ja i moja familija Boban dovoljno učinili da do ovoga ne dođe. Očito nismo.
Odmah da kažem, Marin Boban nije bio cvijeće i to stoji i ja koji ga znam mogu to potvrditi jer ga poznajem 23 godine. Njemu osobno mogu samo reći - o pokojniku sve najbolje. I neka ima mir vječni.
Teško mi je sve ovo čitati po portalima, ali reći ću vam istinu.
Njegovoj majci, znači mojoj bivšoj nevisti, skidam kapu. Pošto su se ona i moj brat rastavili nakon godinu braka, o pok. Marinu kao samohrana majka brinula je maksimalno, pokušavala vratiti iskrivljenu Drinu.
Moj brat, nažalost... da ne idem u detalje, nije mogao ni svoj život riješiti kvalitetno. Njemu ništa ne zamjeram.
Što se tiče samog ubojice, donekle ga mogu shvatiti, kažem donekle. Ne mogu shvatiti ljude koji ga doslovno žele proglasiti herojem. Iole normalna osoba to ne može shvatiti. On je ubojica, s predumišljajem. Za to treba odgovarati. I dobiti najstrožu kaznu. Nemojte se vaditi na emocije, on je smaknuo tri života na najbrutalniji način.
Nije pomogao ni sebi ni bratu. Sebe će odvest na doživotnu robiju, a brat mu nažalost i dalje ostaje narkoman.
Obišao sam cijeli svijet jer sam 30 godina na brodu i mogu reći da smo kao zajednica, kao narod propali, što dokazuje ovaj događaj.
Zato bi ljudi koji žele proglasiti ovog momka herojem trebali biti malo pametniji i taj bijes usmjeriti prema institucijama koje su svojim radom odnosno neradom doveli do ovoga, tražiti smjenu komplet pravosuđa i policije.
Što se tiče policije, onaj logo "sigurnost i povjerenje" mogu slobodno izbrisati.
I na kraju, osobno mi najteže pada bol mojih roditelja koji su jednako brinuli i o meni i o bratu. Svak je krenuo svojim putem, ali činjenica da ovi križ moramo nositi.
Moralno smo pali na dno, na samo dno. Institucije ne rade, posebno pravosuđe. Svi će sada reći, "sve to ide iz familije", je, ali ipak neka Opara, Škorići i Bobani, pravosuđe i policija, počnu raditi svoj posao. Ono za što su plaćeni. Ako to ne mogu, neka budu pošteni pa barem iz morala daju ostavke. Neka vrate 300 000 mladih što su iselili. Otišli su ne radi plaće, nego upravo zbog ovoga, zbog nereda i ne postojanja pravne države.
Ostavimo se floskula "neka institucije rade svoj posao" jer svi znamo da neće. I na kraju, došli smo do Cosa Nostra situacije. Znam, razapet će me se radi ove poruke. Neka.
I na kraju, pokojnom Marinu i nastradalima: Pokoj vječni daruj im Gospodine.