Dok policija istražuje najmanje tri slučaja povezana s mogućim pedofilskim skandalom u samostanu sv. Frane u Splitu, mi smo jučer stupili u kontakt s 38-godišnjakom iz Splita, nekadašnjim državnim službenikom na poziciji u jednom ministarstvu, koji nam je ispričao da je i on bio jedna od žrtava danas 78-godišnjeg fratra. Za njegov slučaj još ne zna, barem on tako tvrdi, ni policija ni crkvene vlasti.
Zašto ste odlučili istupiti u javnost?
– Samo radi istine, da se bar moj dio istine dozna i da se pokuša spriječiti daljnja šteta bilo na račun Crkve ili osobe koja je ovo prijavila, a o čemu sam čitao u novinama. Nemam ja nikakav materijalni ni drugi motiv za ovaj istup, nego samo da se pravda zadovolji. Što se mene tiče, on je svoju kaznu dobio, njemu se to odrazilo i na zdravlje i ostatak života; nema on sreće u životu, ne treba mu više ni jedna druga kazna, ni svjetovna ni sudbena. No, želim da javnost zna cijelu istinu, koja se mora znati. Imam neke prijatelje koji mi kažu da njihovi nećaci, rodbina, idu u Sv. Frane na vjeronauk i druge aktivnosti i spominjali su mi da idu kod tog fratra. Kad sam to čuo, trenutno sam se smrznuo, rekao sam samo: "Dajte, ljudi, nemojte me ništa pitati, samo nemojte dicu tamo puštati." Ako ovaj moj istup pomogne da se spriječi makar jedan jedini slučaj i spasi makar jedno dijete, napravili smo veliku stvar. Odmah da kažem da nemam nikakve veze sa žrtvom s kojom ste vi razgovarali, niti poznajem druge žrtve.
Kad ste vi, i na koji način, došli u kontakt s fratrom iz samostana sv. Frane?
– Kao dijete sam svirao u dječjem orkestru. Svirali smo u samostanu na raznoraznim prigodama. Bili smo gradsko glazbeno društvo, ali smo u crkvi dobili prostore za vježbanje i tamo smo u početku najviše i nastupali. Kad sam počeo svirati, imao sam osam-devet godina, a u Sv. Frane smo došli početkom 1992. godine, kada sam imao 13 godina. Prvi moj susret s dotičnim fratrom bio je nakon jednog koncerta; pozvao me k sebi u sobu na kat i pitao me jesam li zainteresiran svirati u crkvenom bendu od troje-četvero ljudi. Rekao sam da jesam, pa smo se našli nekoliko dana nakon toga kako bismo se dogovorili za probe, no sve je otišlo u potpuno drugom smjeru. Taj drugi put sam došao opet kod njega u sobu. Polako je pridobivao moje povjerenje, a onda mi je dao da pijem nekakav viski ili konjak, što je bio moj prvi susret s alkoholom. Tu sam izgubio i dio svijesti i samokontrole i ne sjećam se koliko sam alkohola popio.
Čega se dalje sjećate, što se zatim dogodilo?
– Sjećam se njegova fizičkog nasrtanja na mene i uvjeravanja da je to sve Bogu drago i da je to sve dio Božje ljubavi. Krenuo je rukama prema mojim genitalijama, počeo mi je maziti bedra i krenuo me ljubiti po licu, vratu i gurati me na krevet, a sve je to bilo popraćeno verbalnim opravdanjima za to što radi. Kad sam izišao iz te sobe, nisam, koliko se sjećam, osjećao ništa osim općenitog osjećaja srama i da se nešto loše dogodilo, ali kao dijete nisam imao pojma kako, na koji način i kome uopće predstaviti što se dogodilo i kako to nekome reći, pogotovo tih godina, kad je Crkva tek dobila na snazi i popularnosti. Tad nije bio trenutak, toga sam bio svjestan i ja i on kao svećenik. Prvi put sam to što mi se dogodilo spomenuo 2008. ili 2009. godine na jednom psihijatrijskom vještačenju. Takav odnos između dva muškarca je njemu bio prirodan izraz ljubavi između dvojice prijatelja. On se tu postavljao kao otac, figura koja bi meni nešto značila, stala iza mene, štitila me. Morate znati da su se samo nekoliko mjeseci prije moji roditelji razveli, ja sam bio sam s bratom i majkom. On je bio izuzetno velikodušan, unaprijed je kupio moju šutnju time što je tada mojoj obitelji dijelio izdašnu humanitarnu pomoć. Davao je i novac, razne poklone, odjeću, sve što je trebalo jednoj obitelji početkom rata, kad smo svi ostali bez svega. Dobio bih sve što bih zaželio, recimo električnu gitaru. Kupnju te gitare on je pravdao time što sam mjesec i pol dana s njim lovio ribe kod Šibenika, gdje mu je bila sestrina vikendica i gdje je imao brod. Stvarno smo tada išli na jastoge i oboritu ribu koju smo prodavali restoranima. Imao sam osjećaj da sam tu gitaru zaradio i tako je on to i predstavio mojoj majci. I svi drugi pokloni imali su takva slična opravdanja. Moji roditelji su veliki vjernici, očev dio obitelji je bio izuzetno vjernički nastrojen i mi smo kao mala djeca išli u crkvu i na sve obrede. Ovo je bio moj prvi loš susret s Crkvom. On je koristio svoju moć i autoritet da prikrije to što radi i kupi moju šutnju time što je unaprijed zaduživao i moju i druge obitelji kojima je donosio pomoć. S 13 godina imao sam osjećaj, a on je tome i pridonosio, da pribavljanjem sve te pomoći na neki način pomažem svojoj obitelji. To je bio odnos u kojem sam bio unaprijed ucijenjen na šutnju.
Je li to bio jedini put kad vas je on zlostavljao?
– Ne, to je bio prvi put, ali to je poslije trajalo godinama. Nastavilo se u kontinuitetu sve dok nisam otišao na fakultet, dakle cijelu srednju školu. Više je preraslo gotovo u odnos nego u samo fizičko zlostavljanje jer njemu je više odgovaralo da ima nekoga stalno uz sebe nego da non-stop mijenja dječake, to mu je bilo prerizično. Znam da nisam tad bio jedini, govorio mi je on da je prije mene bilo nekoliko njih, a vjerujem i nakon mog odlaska da je netko preuzeo moju poziciju.
Zašto niste prestali dolaziti kod njega kad ste postali svjesni što se događa?
– Zato jer je to povlačilo za sobom da odjednom objašnjavam i majci i ocu što se dogodilo, zašto sam prestao ići na koncerte, vjeronauk, probe, u crkvu. Nisam nikako tada bio spreman na to.
Jeste li razmišljali o tome da to što se dogodilo kažete nekom u Crkvi ili poslije da to prijavite policiji?
– Razmišljam cijeli život o tome; tek sad kad je sve ovo nevezano uz mene izišlo u javnost, doživio sam to kao okidač da i ja
napokon progovorim. Unutar Crkve nikome nikad nisam ništa govorio, a majka i otac su slučajno saznali za to kad su došli do liječničke dokumentacije gdje je bila moja izjava s vještačenja.
Koliko je često bilo zlostavljanja u tih četiri ili pet godina?
– Svaki tjedan. To je bilo uglavnom u njegovoj sobi. U početku je najčešće uvertira bila alkohol, a kasnije i ne baš. Nije isključivo bilo samo u sobi, nego je poslije kupio i jahtu pa nas je zvao da tamo s njim provodimo vrijeme.
Kažeš provodimo? Tko ste to vi?
– Da, nisam jedini bio s njim na brodu, on je i drugu djecu vodio na izlete. I da, zlostavljao me i na brodu kad bismo bili sami.
Jeste li se ikad pokušali suprotstaviti?
– Jesam, pokušavao sam to od prve večeri. Sve se to meni gadilo i dalje mi se gadi svaka pomisao na to, tako da sam sigurno ili gestama ili riječima svaki put pokušao dati mu do znanja da meni nije draga takva vrsta ljubavi koliko njemu. Mogao je iz moga ponašanja i mojih riječi zaključiti da mi to nije drago.
Je li bilo fizičke prisile s njegove strane?
– Prisile je bilo nakon što bi prvo pale psihičke barijere, kad bi vidio da je teren djelomično pripremljen, onda bi krenuo na to. Recimo, uhvatio bi mi glavu i tjerao da ga oralno zadovoljavam ili bi me sleđa uhvatio i držao dok ne obavi penetraciju.
Nakon što je informacija da se nešto događalo u samostanu izišla u javnost, u cijelu se priču uključila policija. Jeste li im spremni ispričati sve ovo?
– Apsolutno, policiji i sudu, čak i Crkvi, ako bude zainteresirana to rasvijetliti unutar svojih redova. Koga god zanima, ja sam spreman na suradnju i na istinu, ako treba i na poligraf i na bilo što. Nisam se prije odlučio to prijaviti policiji jer nikada nisam bio načisto sa sobom želim li izazvati toliki skandal, želim li tom čovjeku upropastiti život, napraviti mu ono što je on meni napravio. Rekao sam da osjećam da ga je njegova kazna stigla, tako da imam neku moralnu satisfakciju. Nakon toliko godina posljedice su tu i neću ni taj događaj ni tu osobu isključivo kriviti za to što sam ja u životu nastavio nekim krivim putevima. Nije me on, osim alkohola, uputio na te puteve, sve drugo sam ja sam kroz društvo i školu probao.
Kakav vam je bio život nakon toga? Imate li obitelj?
– Ne, nemam. Nakon fakulteta sve je bilo nekako stabilno, život je išao svojim tokom, ali sam sve to potiskivao raznim supstancijama, drogama, dok mi se nije učinilo da sam našao kemijski spoj koji će mi držati emocije potisnutima. Tu je krenulo sve nizbrdo, umjesto da nastavim s psihoterapijom, išao sam linijom manjeg otpora i naposljetku sam zbog droge završio i u zatvoru i izgubio posao. Trenutno sam zaposlen, izišao sam iz tog pakla i živim.
Jeste li nakon odlaska iz Splita na fakultet imali kontakt sa zlostavljačem?
– Ne, fizičkog odnosa tada više nije bilo, ali smo se neko vrijeme čuli telefonom. Tad je već netko drugi bio na mome mjestu, to se sjećam iz našeg razgovora, a ja sam taj odlazak iz grada iskoristio kao bijeg od svega, ostavio sam to sa strane da se zaboravi.
Jeste li mu ikad pokazali svoj gnjev zbog onoga što vam je učinio?
– Ne. Zato što je on bio spreman i pomagati, pomogao mi je i 2014. godine, kada sam završio u zatvoru. Financirao je moj boravak tamo, slao mi je novac. Niti sam ja njega ucjenjivao, niti je on to morao slati. Sam mi je rekao da mu pošaljem razglednicu kad dođem u zatvor, dok je još postupak trajao, i da će mi pomoći, pa je tako i bilo. Tri dana nakon što sam mu poslao razglednicu, stigao mi je novac.
Osjećate li se obilježenim?
– Od tada pa do danas ja jesam obilježen, i to je to. Nitko mi ne treba to reći jer ja sam sebi jesam obilježen; ne mogu to izbrisati ni zaboraviti. To što se dogodilo nije utjecalo na moju seksualnu orijentaciju, volim žene i oduvijek sam ih volio. Trenutno nisam ni u kakvoj vezi, ne osjećam se ni spreman ni sposoban za to. Do prije nekoliko godina bio sam u sretnim vezama, u stanju sam doći do tako nečega, ali nikako da ti moji odnosi budu zaokruženi, da postanu cjelina, da to bude u punom smislu to. Sigurno je da je sve ovo imalo utjecaja na to i na moje odnose, da budem u stanju odlučiti oženiti se, zasnovati obitelj, imati djecu. Osjećam se blokiranim u tom vremenu kad se sranje dogodilo i da sam se prestao emocionalno razvijati. Nakon svih ovih godina, mogu se hladno osvrnuti i reći da je to moment koji je upropastio cijeli moj život.
Otkad je afera izbila, ljudi različito reagiraju. Mnogi se pitaju zašto su žrtve godinama šutjele? Što biste im vi rekli?
– Očito je da se sve žrtve ne nose isto s tim što nam je radio, različito reagiramo. Volio bih da se ovo društvo otvori istini, samo mogućnosti da čuje istinu, a kako će je tko tumačiti, to je njihovo. Želim da roditelji znaju da ne mogu vjerovati nekome samo na temelju nekog pretpostavljenog autoriteta ili povjerenja, da razgovaraju sa svojom djecom. I nadam se da više nitko nikad neće iskusiti ovo što sam ja doživio.