Ante Tomić: Pred štapićem s vatom jecaju i najveći Hrvatine, a ni biskupi se ne čine osobito dosljedni

Opazit ćete ponekad da netko premire od užasa pred nečim što je vama svakodnevno i prirodno. Postoje, na primjer, neki koji se boje balona, to se zove globofobija. Drugi su pediofobi, plaše se lutaka. Koumponofobi kriknu i poskoče pola metra uvis kad vide dugme. Pogonofobi se stanu tresti ako netko nosi bradu. Heptadekafobi bezglavo pobjegnu od broja sedamnaest. O ekvinofobima ili hipnofobima ima i pjesma, čut ćete je na slavonskim svadbama, kad lola kaže: “Napoj meni konja, mila Ančica”, a Ančica mu plaho odgovori: “Ja ga ne napojim, ja se konja bojim. Ja se konja bojim jer sam malena.”

Klinička psihologija, ukratko, poznaje svakakve rijetke i čudačke strahove, ali ipak još nema ime za jedan koji se pojavio nedavno, a koji, čini se, muči hiljade, možda i desetke hiljada naših Hrvatica i Hrvata. Neki se zemljaci, čak i odrasli, vojno sposobni, plećate momčine od dva metra i sto kilograma žive vage, rasplaču kao curice ako im tkogod priđe s komadićem čiste vate, hidrofilnog, bijelog, kemijski neutralnog pamučnog vlakna na tankom drvenom štapiću. Vama je to možda smiješno, ali nemojte, zaboga, biti zadrti, primitivni, glupa seljačina koja se ruga tuđim slabostima.

Nismo svi isti

Valja prihvatiti da nismo svi isti, da su neki senzibilniji od drugih, tankoćutniji, nježniji ili, kako bi se kolokvijalno kazalo, pičkice. Ako je saborskom zastupniku Ninu Raspudiću neugodno da mu na testiranju na koronu guraju štapić s vatom u nos, ako mu je to neoprostivo zadiranje u njegove privatne dijelove, treba mu dopustiti da se testira pod anestezijom. Ne bi bilo skupo da se njega totalno uspava prije šokantnog zahvata, ili da mu dade da popije tabletu za smirenje, ili najmanje što se može učiniti, zabavi ga se nekakvom igračkom. Pomoglo bi vjerojatno da Raspudiću medicinska sestra stavi u ruke plišanog medu pa mu, dok se on igra s medom, neopazice gurne štapić u nos. Dok bi se on snašao i kriknuo, testiranje bi već bilo obavljeno. Sestra bi pobjednički podigla štapić i viknula: “Gotovo, dušo!”, a zastupnik bi se kroz suze ozareno nasmiješio. I još bi na kraju dobio lizalicu zato što je bio dobar.

U postupanju s fobičnim osobama potrebno je veliko strpljenje i obzirnost. Upozorili su na to napokon i hrvatski biskupi izjavom otprije nekoliko dana, gdje za testiranje protiv korone preporučuju “korištenje neinvazivnih metoda”. Nećete često vidjeti da netko invazivnim, dakle agresivnim, nasilnim, zove guranje drvenog štapića s vrhom od vate u nosnicu. Ovaj se pridjev obično čuva za ozbiljnije medicinske zahvate, kad se čeličnim skalpelom zasiječe meko tkivo trbuha, ili kad neurokirurg pilom otvori lubanju, ili u prilikama poput gastroskopije i kolonoskopije, kad se i širim i debljim predmetom neusporedivo bolnije ulazi u neku tjelesnu šupljinu, ali kazali smo već, poštujmo različitosti. Neće nas sve jednako nešto uznemiriti, nekome je prag boli niži, nekome viši.

Neobično je samo kad vi na ulici vidite te momčine od dva metra što se boje štapića.

Prihvatljiva načela

Zaustave li se na semaforu, pogledajte ih koji put, čekajući zeleno svjetlo strahovita gomila Hrvata krene invazivno kopati nos i s velikim dijagnostičkim zanimanjem razgledavati što su našli tamo. Ili pođite jednom s Mirom Buljem u njegov Suhač. U svim raspravama u gostionici, pa i u raspravi o prihvatljivim načinima testiranja protiv korone, primjetit ćete kako intelektualci ključem Mercedesa čačkaju uho. “Bogaremi, neće ga oni meni mećat”, kažu slobodoljubivi seljaci, zbog nekog razloga sumnjičavo njušeći svoje prste.

Napokon, ni biskupi se ne čine osobito dosljedni. Posljednjih smo nekoliko desetljeća svjedočili užasnim slučajevima svećeničkog zlostavljanja djece. Žrtve su se tek nakon mnogo, mnogo vremena ohrabrile ispričati što im je župnik napravio pripremajući ih za sakrament prve pričesti u trećem osnovne. Drhteći i crveneći se opisivali su kako ih je gad dodirivao. Ne bih o detaljima jer ovo su ipak obiteljske novine. Znate, uostalom, o čemu govorim. Ne trebam vam naglašavati kako je riječ o vrlo osjetljivim tjelesnim šupljinama. Pa, opet, naša se Biskupska konferencija baš nijednom nije oglasila kako je to bilo nedopustivo invazivno.