Apartmani u jednom gradu, vlasnici u drugom: Više od dvije trećine kreveta u Šibeniku drže ljudi koji ne žive u Krešimirovom gradu

Godinama se govori o tome da bi sustav privatnog iznajmljivanja, u poreznom smislu, trebalo razdvojiti od rentijerstva, a podaci koje je ekskluzivno dobio Jutarnji list mogli bi biti prvi konkretan materijal koji govori tome u prilog.

Jutarnji je iz sustava eVisitora dobio statistiku o udjelu broja kreveta koji nisu u vlasništvu osoba s prebivalištem na području sedam gradova - to su, dakle, podaci o udjelu rentijerstva unutar sustava privatnog iznajmljivanja u sedam jedinica lokalne samouprave.

Specifični podaci

Prema evidencijama eVisitora proizlazi kako je u Šibeniku čak 64 posto “privatnih kreveta” u vlasništvu osoba koje nemaju prebivalište u tom gradu, da je udio nedomicilnih vlasnika “privatnih kreveta” u Dubrovniku 36,2, u Zadru 34, a Splitu 30 posto.

Pritom treba napomenuti da je, usprkos postojanju službene turističke statistike, odnosno sustava eVisitor, bilo iznimno teško izdvojiti ove specifične podatke.

Oni se razlikuju ovisno o tome prikupljaju li se s lokalne ili nacionalne razine, a naš izvor sugerira kako je upitna njihova krajnja preciznost, što dovodi u pitanje i svrhu ovako organiziranog eVisitora.

Naime, iznajmljivači sami u sustav unose vlastite kontakt podatke pa je moguće da je taj unos ponekad neuredan ili netočan, a primijećeno je da su neki od njih umjesto grada u kojemu imaju prebivalište krivo unijeli informaciju o naselju, što sustav ne prepoznaje, iako to naselje možda administrativno pripada gradu.

Indikativne brojke

Kako god bilo, podaci koje je prikupio Jutarnji zasad su jedina dostupna statistika te vrste, a brojke su indikativne jer sugeriraju koliko se nešto što se inicijalno nazivalo “pružanje usluge smještaja u domaćinstvu” - dakle, turistički proizvod koji su gostima pružali sami domaćini - zbog poreznih olakšica koje ima ovaj sektor pretvorilo u biznis iznajmljivanja kojim se danas bavi svatko s viškom novca.

Čak i kad bismo uzeli u obzir mogućnost da je čak 50 posto podataka uneseno pogrešno, i dalje bismo u većini gradova imali između 10 i 30 posto kreveta u vlasništvu “nestanovnika”, što svakako svjedoči o zanimljivom trendu.

“Ne znam što bih vam rekao o toj brojci. Mi se u Turističkoj zajednici grada nismo bavili tom statistikom, ali teško mi je povjerovati da bi čak dvije trećine kreveta bile u vlasništvu osoba koje ovdje uopće ne žive”, iznenađen je bio direktor TZ Šibenika Dino Karađole, uz napomenu kako bi njegova turistička zajednica mogla sama prikupiti i obraditi ove podatke, ali tek za tjedan dana.

Podaci koje je Jutarnji dobio od službenih izvora ponešto su drukčiji i od onih koje su nam poslale Turističke zajednice Grada Dubrovnika te TZ grada Zadra. Obje službeno tvrde da na njihovim područjima 20 posto smještajnih jedinica nije u vlasništvu građana, a iz dubrovačke zajednice dodatno poručuju kako vjeruju da većina od tih 20 posto pripada iznajmljivačima koji žive u okolnim općinama.

Neobično je da većina izvora koje smo kontaktirali o tome ne može dati pouzdanu informaciju, što govori o potpunom kaosu u sustavu privatnog iznajmljivanja u kojemu bi, upozorava se sve češće, napokon trebalo napraviti reda.

Predsjednica Zajednice obiteljskog turizma pri HGK Martina Nimac Kalcina ističe da udruženje ne radi veliku razliku između onoga što neki nazivaju “rentijerstvom” i onoga što se smatra “pravim privatnim iznajmljivanjem” jer postojeći sustav, napominje, već dovoljno razlikuje iznajmljivače s manjim brojem ležaja i one koji se time bave zbog biznisa.

Porezni paušal

“Dakle, broj kreveta koje privatni iznajmljivač može plaćati kroz sustav poreznog paušala je ograničen na 20, neovisno o tome gdje taj iznajmljivač živi, a oni koji žele imati više uglavnom registriraju tvrtku i plaćaju poreze po znatno većim stopama”, kaže Nimac Kalcina. Dodaje kako je mjesto prebivališta za iznajmljivače važno jedino u smislu distribucije paušala poreza, odnosno pogrešno postavljenog sustava prema kojem novac od tog paušala ne ide u lokalnu zajednicu u kojoj se nalazi ležaj, nego onu u kojoj iznajmljivač ima prebivalište.

Ipak, ravnateljica Ekonomskog instituta iz Zagreba Maruška Vizek napominje kako brojke sugeriraju da je sustav privatnog najma očito prerastao okvire pukog pružanja usluga smještaja u domaćinstvu, a uz to je jedna od porezno najneopterećenijih djelatnosti koje imaju iznimno velik utjecaj na tržište nekretnina.

“Ako je država odlučila porezno potpomagati one koji iznajmljuju sobe i krevete u okviru vlastitog domaćinstva, to je u redu, ali sada trebamo postaviti pitanje što je sa svima ovima koji pod okriljem ove djelatnosti zapravo obavljaju klasičan najam. I treba li to porezno drugačije tretirati”, kritična je Vizek.

Direktor konzultantske kuće Horwath HTL Siniša Topalović kaže da brojke sugeriraju kako je privatni smještaj u dobrom djelu prestao biti djelatnost koja se obavlja iz socijalnih razloga te je prerastao u ozbiljan biznis.

“Nema razloga da privatni smještaj bude porezno utočište kojim se nitko ne bavi. Želimo li zdrav turistički razvoj, ideja države trebala bi biti poticanje razvoja malih obiteljskih i difuznih hotela, a ne pružanja najma”, kaže Topalović.

ŠIBENIK

13.399 kreveta, od čega 8561 tj. 64 posto u vlasništvu osoba s prebivalištem izvan grada

DUBROVNIK

16.517 kreveta, od čega 5975 tj. 36,2 posto u vlasništvu osoba s prebivalištem izvan grada

ZADAR

18.499 kreveta, od čega 6268 tj. 34 posto u vlasništvu osoba s prebivalištem izvan grada

SPLIT

24.840 kreveta, od čega 7637, odnosno 30 posto u vlasništvu osoba s prebivalištem izvan grada

PULA

13.369 kreveta, od čega 2903 odnosno 22 posto u vlasništvu osoba s prebivalištem izvan grada

ROVINJ

11.374 kreveta, od čega 2223 odnosno 19,5 posto u vlasništvu osoba s prebivalištem izvan grada

ZAGREB

7298 kreveta, od čega 1394 tj. 19 posto u vlasništvu osoba s prebivalištem izvan grada